Za spisateljicu Helen Fielding njezina je junakinja Bridget Jones istodobno alter ego i komična vreća za ismijavanje svega čega se autorica boji.
Alter ego pati i duboko proživljava sve nedaće, a vreća za ismijavanje postoji da bi bol alter ega kroz ugodan sedativ smijeha bila kako tako podnošljiva.
Oni koji preziru chick-lit i romantične komedije kao da se stide shvatiti da su za žensku publiku te knjige i filmovi jednako vrijedan azil za spašavanje osobnog dostojanstva i mentalnog zdravlja, kao što je to za mušku publiku akcijski triler u kojemu Bruce Willis ne umire muški ili u kojemu transporter Jason Statham mlati one koji to zaslužuju.
To je, naravno, eskapizam, odnosno laž. Nietzche je napisao da čovjek ne bi opstao bez laži jer ga jedino ona, kao ugodna suprotnost, može suočiti s bolnom istinom.
U tom je smislu Bridget Jones arhetipska ničeanska junakinja koja uspijeva, poput Indiane Jonesa, kroz džunglu pogrešaka, gluposti, poniženja i razočaranja spasiti ostatke ostataka osobnosti te pronaći zavjetnu arku, odnosno muškarca kojega voli i koji, što je najvažnije, voli nju.
Helen Fielding stvorila je Bridget Jones nadahnjujući se romanima Jane Austen, spisateljice koju publika doživljava kao nježnu autoricu profinjenih ljubavnih romana, što ona jest, ali je istodobno, kao trezven i nimalo sentimentalan znalac ljudi, tvrdokuhanija od najtvrđe američke detektivske proze.
Dok su junakinje Jane Austen detektivke koje vladaju svojim emocijama i razotkrivaju emocije drugih ljudi, Fieldingova Bridget Jones žrtva je vlastitih emocija i emocija drugih ljudi, nesposobna da dovede u red ljubavni kaos koji je okružuje.
Za razliku od aktivnih junakinja Jane Austen, Bridget Jones je pasivna žrtva: nevoljena, usamljena, u godinama, sve deblja, sve nemoćnija.
Filmovi snimljeni prema knjigama i kolumnama Helen Fielding spadaju u žanr romantične komedije, vjerojatno najteži žanr otkad postoji film, a istodobno i najmanje cijenjen.
Preteča žanra romantičnih komedija bile su holivudske screwball komedije tridesetih i četrdesetih.
Te su komedije doslovno ismijavale romantične ljubavne filmove, kako one ozbiljne, tako i komedije, a njihovi su junaci, osobito junakinje, bili supertrezveni urbani cinici koji ne padaju lako na ljubavne “fore”.
U screwball komedijama sve radi protiv ljubavi koja ipak, na kraju, na neki lud i duhovit način nokautira ljubavni par, gotovo protiv njihove volje. Ljubavni par u screwball komedijama prezire vlastiti romantično-komični žanr u kojem se zatekao.
Ljubavni parovi modernih romantičnih komedija vole svoj žanr, a i on voli njih. U “Dnevniku Bridget Jones” (2001.) junakinja je i mažena i gažena, no nijedne sekunde filma ne dovodi se u pitanje njezina potraga za pravom ljubavi.
Smijemo se i njoj i njezinu izabraniku u džemperu sa šarenom sobovom glavom, ali ne i filmu kao takvom, a pogotovo ne ideji romantične ljubavi.
Bridget može biti debela, nezgrapna, šlampava i ponižena, ali to ne dovodi u pitanje njezinu vjeru, kao ni vjeru njezine publike u ljubav.
A kad je riječ o vjeri, sve je moguće, svaki grijeh, pa i svetost. U drugom filmu, “Bridget Jones: Na rubu pameti” (2004.), britanska redateljica, barunica, članica doma lordova, marksistica, dobrotvorka i prosvjetiteljica, Beeban Kidron, pretvorila je junakinju u antipatičnu, histeričnu karikaturu, nimalo nalik sebi.
U novom, trećem filmu, “Drugo stanje Bridget Jones” (2016.), junakinja je prešla 40., ničemu se ne nada, usamljena je i očajnički se provodi da bi zaboravila stvarnost.
Ostane trudna, a ne zna s kim: da li sa starom ljubavi (58-godišnji Colin Firth) ili s američkim milijarderom (50-godišnji Patrick Dempsey). Cijeli film je tražena, mažena i voljena, kao u nekom suludom romantičnom snu, a jedini problem koji ima jest izbor jednog od dvojice mušaraca koji su ludi za njom i njezinom bebom.
Zvuči retardirano, priznajem, ali nije. Film darovite redateljice Sharon Maguire (režirala prvu, najbolju Bridget Jones), prijateljice autorice Helen Fielding, stoji na klimavim narativnim nogama, ali ono što stoji toliko je šarmantno i nadasve duhovito da se ne sjećam kad sam se zadnji puta u kinu tako smijao.
Da nema tog zdravog, pametnog smijeha, te genijalne epizodne uloge Emme Thompson (jedne od scenaristica filma), ta romantična komedija o zaljubljenim junacima u petom i šestom desetljeću vjerojatno ne bi bila nimalo romantična.
