'Na nebu je pisalo B-52'

No, čovjek možda ponekad govori, piše ili pjeva besmislice, možda to čini iz čiste zabave, obijesti i veselja, udijevajući svoje ovlaš odabrane riječi u ritmove glazbe, ali smisao onoga što je rekao nije unaprijed dovršen. Vrijeme preoblikuje riječi, mijenja njihov smisao, mimo volje i namjere onoga tko ih je tu postavio. Tako će i refren Bajagine pjesme u budućnosti zadobiti smisao, a pitanje solidarnosti s onima po čijim krovovima padaju veliki buketi od usijanog gvožđa postat će jedno od važnih pitanja generacije. Pjesma će se dopisivati mimo znanja i volje njezinog autora, jer će poteći niz isto korito niz koje ćemo i sami teći, nošeni maticom vremena. To se obično smatra vrijednošću: valjaju ona umjetnička djela, oni artefakti, romani, slike, oratoriji, simfonije, koji se naknadno u vremenu preoblikuju. Zanimljivo je, međutim, kako te večeri u Bugattiju ne primjećujem ono čega neću biti svjestan ni sljedećih četrdesetak godina, kad god budem slušao "Berlin", stih: "na nebu je pisalo B-52". Boeing B-52 Stratofortress, kako glasi puni naziv američkoga strateškog bombardera, najvećeg zračnog ubojice u dvadesetom stoljeću, izrađen je za rata u Koreji, i prvi je probni let imao 15. travnja 1952. Na nebu iznad Berlina, u vrijeme kada je ćale krenuo pešaka do Berlina, da uhvati lično Adolfa za uši, sigurno nije pisalo B-52. Ali kako je moguće da ću to osvijestiti tek kada budem ispisivao ove riječi?

Bajagi je na umu bio američki bombarder, ali ga je nešto drugo vodilo u grešku: američki južnjački band The B-52's jedna je od ikoničnih pojava našeg sentimentalnog odgoja. Njihova prva dva albuma, žuti prvijenac, bez naziva, i drugi crveni, "Wild Planet", soundtrack su ovih godina, ta muzika čuje se po klubovima i na radiju, laka, bezazlena i politički angažirana, rasplesana u ritmovima socijalističkog undergrounda, atomskih skloništa, podruma i veškuhinja, koji su bliskim učinili Athens u Georgiji, a Kate Pierson i Cindy Wilson, po čijim je natapiranim frizurama i punđama band i ponio ime, uzdigli u generacijske madone, nedodirljive i daleke. I tako, od američkoga strateškog bombardera, po kojemu će s one strane Atlantika biti nazivana jedna groteskna ženska frizura - pomalo nalik frizuri Jovanke Broz - do pjesme "Berlin", koja otvara album "Pozitivna geografija", konstruirana je jedna teško rasklopiva i tumačiva metafora. Za koju, na kraju svih krajeva, neće biti važno ni to što u sebi nosi jednu povijesnu nepreciznost, jednu pogrešku u vremenu.

Sa zvučnika u Bugattiju slijedi druga, jednako kratka pjesma: "Mali slonovi". Osim što u toj basni nema mjesta za povijesne i porodične reminiscencije, zvuči kao pjesma napisana za neki dječji festival, po melodiji i ritmovima iz kajdanki naše nesvrstane braće s dalekog jugoistoka Azije. "Mali slonovi" odjek su jednog odavno već prošlog vremena. Da su napisani deset godina ranije, mogla ih je 1973, na Malom šlageru, otpjevati Zehra Brutus, djevojčica koja je te godine pobijedila s pjesmom "Hej potoče", i koja je, možda, Bajagina vršnjakinja. Njezino ime i prezime pamtim, jer je neobično: djevojčica s imenom neke vrlo stare žene. Tako je to bilo 1973, dok sam gledao prijenos Malog šlagera. A tako će biti i nakon što prođe deset godina, a onda i cijelih pola stoljeća kasnije, samo što će se identiteti te stare žene mijenjati i transformirati. Od neke nene, koja se u dimijama spušta niz Vratnik i Bistrik, Zehra Brutus pretvara se u ženu iz Staroga Rima, podanicu cara Marca Aurelija, s prezimenom koje zvuči kao arheološka uspomena.

U imenu i prezimenu te starorimske građanke bio bi još jedan paradoks: kako je moguće da bude Zehra, a istovremeno Brutus? Ali u tekstu "Malih slonova" postoji odgovor na to. Riječ je, rekli smo, o stihovanoj basni, maštariji, koja nas uveseljava posve infantilnom slikom: "Sasvim prazna livada,/ spava južna Azija./ A na pustoj livadi/ igraju mali slonovi./ Bole ih mali đonovi,/ igraju mali slonovi,/ čitavu noć." Samo u dječjoj pjesmici đonovi mogu boljeti. To je onaj trenutak, ona tačka u kojoj dijete, uz primalni ushit i smijeh, otkriva svu raskoš razlike između onog što biva, i što je moguće, u zbilji, i onog što je moguće u mašti, u priči u pjesmu. Što je moguće u svemu izgovorivom. To je onaj trenutak, bit će najuzbudljiviji od svih u životu, onaj trenutak zbog kojega smo sad tu, i prisustvujemo ovim romanesknim manevrima, u kojem dijete otkriva umjetnost.

S tim da male slonove bole njihovi mali đonovi iz dva razloga i po dvije osnove. Najprije, slon i đon lijepa je, zamamna a prethodno neotkrivena rima. Drugo, i jednako važno je da postoji ona ulična fraza - još jedna figura iz argoa, još jedna figura za Riblju čorbu - koja kaže: boli me đon! To boli me đon ustvari znači da me boli nešto što je nebolivo. Ili, u sljedećem značenjskom koraku unazad: boli me kurac! U muškome svijetu u kojem smo odrastali, i koji nas je ovakvim učinio, u jeziku naših gradova i ulica, fraza boli me kurac jedna je od najfrekventnijih fraza iz ukupnog inventara, iz dikcionara štokavskih nadrealističnih govornih fraza. Zašto nadrealističkih? Pa zato što bi, u realističnom diskursu, bol kurca bila, naročito iz muške perspektive, jedna od grdnijih i neželjenijih boli i bolova. Ali čim prezremo realizam, ili čim se odmaknemo od onog što riječi zbilja znače, i njihova osnovna značenja zamijenimo nečim što nam je na čas privlačnije, ili što možemo nazvati metaforom i sekundarnim značenjem, kurac prestaje biti falus i konkretna egzistirajuća činjenica, zaštićena čistim i opranim gaćama od prirodnih materijala, i postaje psovka. I tako bol iz fraze radikalno mijenja smisao, pa postaje bezbol i bezbriga. Ali kako izvan hermetički zatvorenog i blindiranog socijalnog konteksta nikako nije dopustivo reći boli me kurac, kako je ta fraza vrlo snažno stilski obilježena, toliko snažno da sasvim preobrazi i trajno odredi lik pripovjedača, onda se riječ kurac zamjenjuje drugim riječima, koje u toj frazi mogu odigrati sličnu ulogu. I tako on postaje đon. Smisao fraze boli me đon u tome je što ona u sebi za svakog upućenog govornika sadržava sjećanje na frazu koja joj je prethodila. Tako se, u svakom jeziku, odvajkada izgovaraju tabui. Recimo, kod starih Slavena medvjed je iz nekog mitološkog razloga bio tabu, i nije se smjelo izgovarati njegovo ime. Zbog toga je ono u međuvremenu i zaboravljeno. Mi danas zapravo i ne znamo kako se na našem jeziku kaže - medvjed. Jer to nije prava riječ, niti njegovo pravo ime. Medvjed je onaj-koji-jede-med, a čije se ime ne smije izreći. Dakle, nešto kao kurac i đon.

I onda čovjeka već na prvo čuvenje obuzme neka luda radost i veselje dok Bajaga pjeva o malim slonovima koje bole njihovi mali đonovi. A već nekoliko trenutaka kasnije, sve u ritmu i melodijama Cejlona i Burme, rađa se fascinantni kulturološki nered i urnebes: "čuju se bubnjevi i zurle,/ visoko podigli su surle./ Svuda od Cejlona do Burme/ padaju kokosi i urme". U zbilji, zurle su puhački instrument s Balkana, koji je došao s Turcima, širio se s romskom tradicijom, pod različitim ga je nazivima bivalo na Bliskom istoku, gdje je, uostalom, bilo i urmi, hurmi ili datulja. Ali nije bilo kokosa i slonova, i nije bilo Cejlona i Burme. Također, ni prizor u kojemu "azijske lepe devojke/ češljaju svoje uvojke" nije u zbilji naročito uvjerljiv, jer kose dalekoistočnih djevojaka ne karakteriziraju uvojci. Istina, postoje i tamo vikleri, ali je čudno motati kose u viklere samo da bi se poslije češljalo uvojke...

Smisao pozitivne geografije je, međutim, u mašti oslobođenoj od činjenica. Svijet kakav nam se objavljuje u Bugattiju, 10. siječnja 1984, s kazete na kojoj je master snimke za album koji samo što nije izašao, u stvarnosti ne postoji, niti je do maloprije postojao u imaginaciji domaće popularne kulture, ali u sebi on ima nešto od one snažne i upečatljive uvjerljivosti stripa o Cortu Malteseu. Istina, Corto ne bi pristao na rasplesane male slonove i njihove majke slonice, ali u olakoj, vedroj naravi mladog Bajage postoji nešto kortovsko.