Kultura
496 prikaza

Na ovaj ili onaj način, laž i iluzije su trajno stanje

1/4
Facebook/Srđan Valjarević
Pisac koji se na književni Olimp vinuo knjigom dnevničkih zapisa ‘Dnevnik druge zime’, promovirao ovaj tjedan u Rijeci kao gost festivala vRIsak nakladnika V.B.Z. zbirku ‘Fric i Dobrila’.

”Potrebno mi je jako puno dobrog raspoloženja i filozofije da se ovdje ne bih izgubio”, napisao je Ludwig Wittgenstein 10. kolovoza 1914. godine. Više od stotinu godina kasnije, tim citatom srpski književnik Srđan Valjarević otvara svoj roman “Fric i Dobrila” (Laguna, 2021.), zbirku međusobno uvezanih priča o jednoj neobičnoj obitelji kroz koju daje duhovit uvid u srpske i balkanske prilike nakon raspada država, ratova, tranzicija i prilagođavanja novome vremenu koje je uslijedilo.

Pisac koji je u odrasli život zakoračio kao nekvalificirani radnik a u književnost s romanom “List na korici hleba” (1990.) Valjarević (Beograd, 1967.) se na književni Olimp vinuo knjigom dnevničkih zapisa “Dnevnik druge zime” (2005.), u kojoj sažima tijek svoje dvogodišnje borbe za oporavak nakon teške upale leđne moždine i živaca. Njegov sljedeći roman, “Komo” (2006.), postao je jedan od najčitanijih romana srpske suvremene književnosti a njega potvrdio kao jednog od najvažnijih autora svoje generacije. Objavio je još roman “Ljudi za stolom” (1994.), zbirku proznih zapisa “Zimski dnevnik” (1995.) i zbirku pjesama “Joe Fraser i 49 (+24) pjesama” (1996.). Knjige su mu prevedene na brojne jezike i nagrađene nizom nagrada.

Priče okupljene u “Fricu i Dobrili” prethodno su objavljivane u popularnom magazinu Nedeljnik, a kreću ovako: poslije dvadesetak godina provedenih u Švicarskoj u malom mjestu Rheinfeldenu blizu Basela, negdje taman pred izbijanje pandemije, Dobrila i Gojko (koji je u Švicarskoj promijenio ime u Fric) i njihov sin Mate (koji je ime dobio po Mati Parlovu, kojemu se Valjarević divio kao dijete) vratili su se u domovinu, u Beograd. Kupili su manji stan od četrdeset kvadrata na Konjarniku, uselili su se, i tu mirno žive. Jedna soba, kuhinja s blagovaonicom i kupaonica. Dobrila i Gojko primaju švicarsku mirovinu, ne rade ništa. Ni Mate ne radi ništa, u Baselu je završio srednju školu, nije se želio odvajati od roditelja, nije bilo razloga, tek je napunio trideset godina.

Iz tog jednostavnog sižea izrasta lavina urnebesno smiješnih epizoda u kojima se u osnovi ne događa ništa, a događa se sve. Priče je u obliku knjige objavio nakladnik Laguna a Valjarević ih je već prikupio dovoljno za još jednu knjigu, koja izlazi uskoro pod naslovom “Brod koji je zaplovio kroz maglu”.

 | Author: PROMO PROMO

Beogradski je pisac “Frica i Dobrilu” promovirao ovaj tjedan u Rijeci kao gost festivala vRIsak nakladnika V.B.Z., a tim povodom popričali smo o njegovom raspoloženju i filozofiji koja je dovela do redovitih tjednih kolumni u kojima spaja prvoklasnu urbanu prozu i urnebesni crnohumorni komentar aktualnoga trenutka.

Express: Nakon književne stanke od petnaestak godina stigli su “Fric i Dobrila”, zbirka satiričnih priča objavljivanih u tjedniku Nedeljnik. Što ste sve radili u međuvremenu? Čime se bavite, pišete li? Kada smo zadnji puta razgovarali prije par godina, otkrili ste da imate u pripremi tri rukopisa – zbirku poezije, roman i “prozni rukopis”…

Bilo je svega, pisao sam svo vrijeme, ali i odmarao se od svega, naročito od objavljivanja, i odmarao sam se od života, dakle, ništa posebno; čitao sam i hodao puno, i živio od prodaje knjige “Komo”, i na kraju mi je toga bilo dosta. Dogovorio sam se s novim izdavačem, stigao je i poziv da pišem za Nedeljnik, i konačno sam neki red uveo i u životu i s onim što radim, i napravio redoslijed, sređivao stare i radio puno na novim rukopisima, i sad će to nekim redom biti objavljivano.

Express: Tada ste mi rekli da volite samoću, ne izlazite na popularna mjesta, držite se za sebe. No, jedan ste od najčitanijih srpskih suvremenih pisaca. Kako se nosite s tom dihotomijom – popularnošću i vlastitom društvenom povučenošću?

To da sam popularan, to pročitam u novinama. Inače o tome pojma nemam, jer je moj život isti, s objavljivanjem i bez objavljivanja. Probao sam i jedno i drugo, i isto mi je. I dalje volim samoću. Nikada se nisam osjećao usamljenim, ili da mi je dosadno. Jedino što mogu tu dodati, a važno je u praktičnom smislu, jest da već neko vrijeme živim samo od pisanja, i to sasvim solidno, zahvaljujući tjedniku za koji pišem, i Laguni kao izdavaču. U tom smislu, zahvalan sam. Sad mi je puno lakše ne sudjelovati u stvarima koje me ne zanimaju ili izbjegavati ljude koje želim izbjeći, a ima ih puno.

Express: Širu ste popularnost stekli upravo s “Komom”, koji je proglašen najboljim romanom postjugoslavenske književnosti novoga tisućljeća. Kako danas, više od desetljeća i pol od objave te knjige, gledate na “Komo”?

Ta se knjiga i dalje dobro prodaje a ja se više ni ne sjećam što sam pisao, osim nekoliko situacija koje ipak pamtim iz svog boravka na jezeru Komo, a ne iz knjige. I kad me netko pita za velikog zlatnog orla kojeg sam tamo vidio, i dalje to mogu prepričati – kako sam se popeo na planinu i gledao tog orla – iako više ne znam da li tako piše u knjizi.

 | Author: Facebook/Srđan Valjarević Facebook/Srđan Valjarević

Express: Nedavno je najavljeno i reizdanje vašeg prvijenca, romana “List na korici hleba”, prvi puta objavljenog 1990. Koliko ste se u međuvremenu promijenili? Biste li istu knjigu danas napisali na isti način ili posve drugačije? Postoji li neka na koju tako gledate?

Imao sam 22 godine kada sam napisao “List na korici hleba”; sigurno bih mnogo toga sada napisao drugačije, ako bi mi nešto slično uopće prošlo kroz glavu, što je ipak nemoguće. Tridesetak godina nije malo. Sjećam se gdje i kako sam uopće došao do toga da napišem tu knjigu – u radionici u kojoj sam tada bio zaposlen, na pauzama – i jednostavno bi me sad bilo sram bilo što mijenjati. Bio sam bolji tada. Čišći, sigurno. Manje sam znao. Toliko sam se i promijenio, iskustva su često zaprljana. I, što je sigurno, dosadna. Treba čuvati svježinu u sebi, to je jedino što vrijedi u životu.

Express: Rukopis “Frica i Dobrile” prilično je drugačiji od vaših prethodnih kontemplativnih proza, kao da ga nije pisala ista osoba, iako ni njima nije nedostajalo beznađa. No, sad je to beznađe faktografsko, suhoparno društveno-činjenično a ne intimistički-meditativno. Je li ta promjena tona vezana isključivo uz zahtjeve kolumnističke forme u kojoj su priče objavljivane, ili je ipak došlo do nekog pomaka u proznoj poetici Srđana Valjarevića?

Prihvatio sam se tog posla nakon duge pauze pisanja za novine, i to svakog tjedna; morao sam se prilagoditi tome. U početku je bilo i lutanja, imao sam likove ali tražio sam način ili formu koja mi odgovara, i onda sam došao do tog ponavljanja, kao u Bibliji, “...i onda je bilo ovo, i onda je bilo ono...”, i tek sam negdje nakon tri ili četiri mjeseca uhvatio i ušao u taj zvuk i ritam koji mi je pasao i nastavio i dalje mijenjati, ali u hodu. Ima tekstova koji su odgovori na nešto aktualno, ali ima više onih koje sam pisao bez ikakve potrebe za bilo kakvom reakcijom. Kasnije se sve to pretvorilo u nekakav roman u nastavcima, i sad to i dalje ide tako. “Fric i Dobrila” je prva knjiga koja je, recimo, uvodna, a druga je gotova i uskoro će biti objavljena, zove se “Brod koji je zaplovio kroz maglu”. A i kad spominjete beznađe, pisanje ovih tekstova mi pomaže da to definiram; osjećaj beznađa, pa čak i depresije, može biti i dubok nadrealistički doživljaj, i onda odatle ima i nekog humora. Inače može taj osjećaj biti i poguban.

Express: Čitajući, čini mi se da vidim mješavinu Ivančićeve “Bilježnice Robija K.”, malo knausgaardovske spore, ekstremno detaljne proze i dosta harmsovski apsurdne nepredvidljivosti, ponavljanja, iracionalnosti i naglih promjena smjera u naraciji. Ponajprije, ipak, imam dojam da ste se morali strašno dobro zabavljati pišući ove priče. Jezgrovite su, zaokružene, živopisne i duhovite, i uvijek imaju poantu. Majstorski stvarate dinamiku tamo gdje se praktično apsolutno ništa ne događa. Što vas je inspiriralo?

Uz ova imena koja ste spomenuli mogao bih dodati barem još četiri ili pet, iz literature ali i iz filma i filozofije, i Ludwiga Wittgensteina i Viktora Šklovskog i Luisa Buñuela i Charlieja Chaplina i tako dalje. Sva imena koja su nekad ušla u mene, izmiješala se, i sad je to kao juha koja mi je u glavi, pa je prosipam naokolo. Ono najvažnije je to što ste rekli, jako se dobro zabavljam i, sve dok je tako, dok uživam u tome i smijem se, dobro je.

"Dnevnik druge zime" - Srđan Valjarević | Author: VBZ VBZ

Express: Fric i Dobrila zapravo su nasljednici Gojka i Dobrile nastalih još koncem devedesetih i objavljivanih u Danasu. Što vas je nagnalo da ih ponovo oživite nakon toliko vremena, i to kao kombinaciju montipajtonovski groteskne, nekonvencionalne, antiautoritarne komedije karaktera koja je u svojoj srži duboko realistična? Zašto mislite da su ti i takvi Fric i Dobrila potrebni današnjoj Srbiji?

Ponajprije je meni bilo potrebno da vratim u život Frica i Dobrilu; bilo mi je potrebno redovito pisanje tih priča, da imam tu obavezu, da me nešto drži u pisanju, da me drži za stolom, da budem u pisanju bez dužih pauza, čemu sam sklon. Trebalo mi je i malo vremena u početku, moguće je da se to i vidi u knjizi; nisam želio ništa izbacivati ili kratiti, lutao sam isto kao što bi lutali i Fric i Dobrila nakon povratka iz Švicarske u Srbiju. I na kraju mislim da su zalutali onako kako treba. Mislim da im je bilo potrebno vremena da se snađu u ovome, što se s pravom može nazvati košmarom, koji može izgledati i komično, kao i svaki košmar.

Express: U međuvremenu, Gojko je postao Fric, a njih dvoje, zajedno s tridesetogodišnjim sinom Matom, vratili su se, dakle, iz Švicarske u Beograd. Oni su se promijenili, ali promijenio se i Beograd. Istovremeno, neke se stvari nikada ne mijenjaju, kao što pokazuju i vaše priče. Ove su priče kritika i jednog i drugog kad to nije na bolje; jeste li optimistični da postoji mogućnost promjene “na bolje”?

Nisam optimist što se tiče društva, kulture, progresa, i bilo čega što ti pojmovi podrazumijevaju, ali ne osjećam da imam pravo njegovati taj pesimizam, jer se i pesimizam i optimizam često u praksi negiraju. Doživljaji i sitna svakodnevna čuda zauvijek su jača i važnija od takvih kategorija. Iako mislim da ne postoji mogućnost promjene na bolje u skorije vrijeme; sve je u padu, trenutno stanje stvari meni izgleda tako da može biti samo gore.
Neku promjenu na bolje bi možda jedino mogla donijeti jedna brza i kratka katastrofa. Mada ne vjerujem da bi i to moglo duže potrajati.

Express: U koliko su mjeri Fric, Dobrila i Mate tipična srpska obitelj? Kako na njih reagiraju čitatelji? Poznat je srpski smisao za humor – no ove su priče ponajprije tužne i mračne, kolikogod bile duhovite.

Ti tekstovi imaju svoje čitatelje, to znam po tiraži knjige, ali nemam neki uvid u reakcije; tu i tamo čujem ili pročitam nešto. Meni je najvažnije da se dobro zabavim dok pišem te priče, pa se osjećam dobro kad mi ide da to što ste nazvali tužnim i mračnim, izvrnem. Jer zaista mi se čini da moraš krenuti od mraka da bi stigao do vedrine. To je jedini put koji vodi do smijeha.

Express: S vremenom njihova mala obiteljska zajednica biva proširena drugim likovima iz susjedstva. Zašto su baš oni “ostali” i postali stalan postav njihove trpezarije?

Da ne bih morao opisivati ili objašnjavati, bilo mi je potrebno više likova koji nešto govore. Više likova koji nešto rade, ili ne rade, samo govore. Profesor filozofije u penziji, koji je zaljubljen u Profesoricu povijesti koja ima još do penzije, i Kinez Li, koji je kuhar – oni su sad već stalni članovi ekipe.

I onda su tu nekakve njihove sudbine, a u stvari je to samo više verzija istog: svi su u jednoj prostoriji i samo je više glasova o istoj stvari. Kako biti sretan i kako da ti bude dobro, a da se ne potrudiš mnogo. I onda pametovanje o tome. Ponekad mi se čini da ću to moći godinama pisati jer mi je poznato i blisko. To se pojednostavljeno kaže: preseravanje. To je moj doživljaj današnjice, i svijeta uopće.

Express: Ne mogu ne primijetiti da je Fric bio Krležin nadimak. Je li riječ o slučajnosti ili ima neke ironične simbolike u odabiru baš tog imena?

Radi se o slučajnosti što se Miroslava Krleže tiče, nisam njega imao na umu, ali jesam Frica Langa, velikog filmskog redatelja, čije sam filmove gledao davno u Kinoteci, i naročito filmove koje je radio u Americi. Želio sam to podvući, da sam zapravo gledajući filmove ušao u umjetnost; to je bila velika strast koja me je u međuvremenu potpuno napustila. Htio sam se na taj način odužiti barem jednom velikom redatelju.

 | Author: Facebook/Srđan Valjarević Facebook/Srđan Valjarević

Express: Čini mi se donekle simbolično-ironičnim i to što Fric-otac s vremenom postaje Otac Fric… Je li to njegovo posezanje za uzvišenim patosom religijskoga stila neki oblik eskapizma?

Može biti i to, eskapizam. Često su osobne borbe, one koje vodimo sa sobom, pomiješane s eskapizmom; vrlo je tanka ta linija. I jako je važno da se prepoznaje, iako to nije uvijek lako. I kad čitate, recimo, njemačke teologe i mistike iz 13. ili 14. stoljeća i kasnije, teško je ne gledati na život i sve naše borbe i iz tog ugla. A to su možda i jedine važne borbe koje vodimo. U početku sam često citirao neke od tih ljudi iz religije, kasnije sam počeo sam pisati natpise. Taj dio posla je najuzbudljiviji. Šetam po gradu ujutro i kuckam u mobitel religiozne natpise i poslije ih stavljam na majice likovima.

Express: Majice su utjelovljenja snova ili možda bolje – snomorica; dakle, uvodite malo fantastike u priču, što je također prilično neobično za vas. No, čini mi se da se te majice mogu čitati i kao simbolične luđačke košulje koje društvo i država pripremaju za narod i navlače mu ih preko noći, praveći narod ludim dok on uporno zatvara oči pred istinom. Jesam li u pravu?

Jeste, i to jest važno. Potreban mi je bio još jedan “glas”, još jedan način ili nivo komuniciranja, ne samo ono što likovi izgovaraju, već i ono što ne izgovaraju. A u njima je. Ili je u meni. Pa sve to pomiješano daje nešto, neki zajednički život svih nas. U pisanju ste oslonjeni samo na jedan nivo komuniciranja, na verbalni, a postoji i onaj neverbalni, u svakoj zajednici, naročito geste, pokreti, govor lica, i tako dalje. I prepoznavanjem toga se komunicira. Zato sam dodao to s majicama, to su i riječi ali i nekakve geste, zbog toga mi je to uzbudljivo. Ponekad od nekoliko smišljenih tih natpisa i započnem priču.

Express: U odabiru likova i parola na majicama, u kojima se njih troje, a onda i ostali, svakodnevno bude, postoji i određena simboličnost. Na što se naslanjate u smislu intelektualnih uzora, knjiga koje čitate? Što na primjer trenutno čitate? Što je za vas dobra knjiga?

Upravo sam pročitao jednu čudesnu knjigu, “Šetnju” Roberta Walsera. Nedavno je objavljena u Hrvatskoj. To je za mene dobra knjiga. Što se uzora tiče, ima ih puno, zaista, i to su sve neka usputna iskustva, i životna i umjetnička, važna iskustva, ono što od drugih čuješ ili pročitaš o svijetu i bilo čemu, ali to jest usputno, jer je ipak jaka želja da sam vidiš i doživiš svijet i sagledaš ga na način na koji možeš. To je jaka želja koja te vuče naprijed. I koliko god da je bilo uzora, ili autora koji su mi bili važni i imali određenog utjecaja, a što mi je još važnije, neki su autori bili poticajni, vukli me dalje – na kraju ostaneš sam, i tek taj osjećaj je predivan.

Express: Fric, Dobrila i Mate na ljetovanje idu – u Hrvatsku. Mate se tamo i zaljubljuje. To pokreće lavinu zabavnih crtica oko neiscrpne teme “Srba i Hrvata”. Svakih nekoliko mjeseci, zbog ovog ili onog razloga, porastu napetosti između Hrvatske i Srbije. Je li to neko trajno stanje na koje se moramo priviknuti ili postoji nada da jednom zauvijek završimo s prošlim ratovima? Mogu li mlađe generacije prekinuti taj obrazac ili će ga, naprotiv, dodatno učvrstiti?

Na ovaj ili onaj način, laž i iluzije su trajno stanje u većem dijelu svijeta. I ovdje kod nas. To se gaji i to se njeguje. Naravno da bi moglo drugačije, ali čini se da se nema volje, ili već nečeg drugog. I teško će se izaći iz fikcije, u Srbiji je to prisutno desetljećima; bajke o Rusiji, o Kosovu, o folklornom pravoslavlju, o sudbini žrtve. To ne može ići lako. Takvo je i stanje stvari, puno je bliže da bude još gore, nego da bude bolje. Ova vlast nema ozbiljnu opoziciju i postoje samo sanjarenja, koja su jednako, ako ne i još gore, konzervativna i nacionalistička. Fantaziranje koje te drži zarobljenim; nacionalizam je jaka matrica koja lako uvuče nove i mlade ljude, iako razrješenje leži upravo u privrženosti onome što je izvan tog fantaziranja i naročito proučavanja tih bajki. Ne znam kako se riješiti tog dosadnog i konzervativnog svijeta, tih dosadnih ljudi. Znam kako u osobnom životu, ali ovako, ne znam. A dosadni su do užasa.

Express: Rođeni ste i odrasli u bivšoj Jugoslaviji, Fric, Mate i Dobrila na ljetovanje idu na Korčulu, gdje i sami ljetujete, gdje ste proveli dosta vremena u mladosti. Jeste li iole nostalgični? Kako se danas osjećate kad dođete u Hrvatsku?

Puno sam vremena na Korčuli proveo kao dijete i kasnije, u mladosti; imam tamo prijatelje od prije skoro četrdeset godina, a otkako ponovo idem tamo, imam i nove prijatelje, i njih je sada više. Nisam nostalgičan, mogu reći da mi je onda bilo dobro na Korčuli i da mi ništa nije falilo, ali i da je sad ipak isto tako dobro. Nekada sam se morao buditi rano da bih otišao u trgovinu po kruh i jogurt jer ih kasnije neće biti, a sad sve mogu kupiti i u devet navečer. Imam na Korčuli svoj đir, imam svoju rutu, prošećem par kilometara, znam gdje da uskočim u more, znam gdje ću popiti kavu, znam gdje ću pojesti pašticadu, dakle, meni je tamo uvijek dobro. Ne postoji razlog da se osjećam drugačije ni u Rijeci, iako je ne poznajem tako dobro, ili u Zagrebu, gdje također imam prijatelje. To nije više jedna država ali je isti jezik, a to je mnogo veća zajednica.

Express: Za sebe kažete da niste političan pisac, no ova knjiga pokazuje suprotno – “Fric i Dobrila” alegorija je maloga čovjeka koji bi samo da mirno živi, a ne može, jer ne može ne vidjeti sve ono što se događa izvan njegove male kućne enklave: korupcija, kriminal, govor mržnje, nacionalizam, veličanje povijesti, konformizam, zatupljivanje naroda, da ne spominjem teorije zavjere i sve ostale krize proizašle iz pandemije. Fric i Dobrila možda provode dane spavajući i tupo buljeći u zid, tv ili mobitele, ali oni itekako sve vide. Koliko je vas u njima? Je li došlo vrijeme kad je postalo nemoguće pisati a ne biti u nekoj mjeri političan?

Moguće je baviti se umjetnošću, i pisanjem, bez politike, ali nije moguće – ili je jako teško – prošetati ili otići negdje dalje, a ne primjećivati sav užas koji je rezultat politike. Možete krenuti, na primjer, od aerodroma. Nakon što sletite na povratku kući, vidjet ćete redove izbjeglica i njihove kofere i torbe; zatim čujete objašnjavanja s policijom i carinom i šikaniranja; onda ne možete izaći iz aerodroma jer se renovira a nije napravljen izlaz; onda vas vani taksist vuče za rukav – to je onaj koji će vam uzeti sto eura za pet kilometara; tu se provučete pa nađete regularni taksi, on je deset eura, s retrovizora visi križ, iz radija se čuje obrađena orijentalna muzika; onda prođete pored novih nebodera duž rijeke oko kojih su bageri koji guraju pijesak; onda vam taksist objasni kako je ova prevarantska vlast tu oprala milijune i milijune eura; zatim prođete pored velikog plakata s likom srpskog vojskovođe iz Prvog svjetskog rata, onda prođete pored jednog parka koji je sav u zelenilu i kojim trčkaraju pudlice i buldozi, onda prođete pored nekih niskih kuća koje se sutra mogu urušiti, zatim prođete pored bašte kafea u kojem sjede mladi ljudi i piju kave, onda prođete pored grafita Ratku Mladiću, zatim se taksist prekriži kad prođete pored crkve Svetog Marka, zatim uđete u ulicu u kojoj je zgrada u kojoj živite, tu izađete i lijepo se pozdravite s taksistom, ostavite stvari u stanu i odete na kavu, pozdravite se s konobarom i on vas pita kako je bilo, a vi mu kažete: fenomenalno.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.