U jednom od rijetkih intervjua što ih je po dosezanju zvjezdanog statusa “Napuljske tetralogije” odlučila dati, osoba skrivena pseudonimom Elena Ferrante rekla je kako bi se njezin književni kvartet trebao, ako ne i morao, promatrati kao jedna jedinstvena pripovjedna cjelina, na četveroknjižje razdijeljena zbog složenosti i sveobuhvatnosti svoje naracije; i najvećim bi književnim umovima dubinsko obuhvaćanje šest desetljeća kompleksnosti života jednim sveskom predstavljalo ozbiljan, moguće i neostvariv pothvat. Monumentalnost djela i neprikrivena imperativnost u autoričinim riječima pretjeranim su strahopoštovanjem ispunili tvorca HBO-ove serijske adaptacije “Genijalne prijateljice,” Saveria Costanza, čija je napetost nesumnjivo pojačana što su vinjete iz poratnog Napulja predstavljale prvu koprodukciju talijanske nacionalne kuće RAI sa streaming gigantom pa krajnji rezultat, umjesto scenarističkom i redateljskom vizurom osnaženog čitanja, ostaje kao pokretnim slikama ispričana knjiga, ekranizacija čije dijaloge gledatelj može, poput nevještog osnovnoškolca, u knjizi pratiti pokretom prsta, gotovo i ne dižući pogleda prema ekranu. Tom optikom promatran, još je važniji doprinos što su ga inscenaciji “Genijalne prijateljice” u produkciji nacionalne kazališne kuće, s premijerom zakazanom za pretposljednji dan ove godine, adaptacijom teksta dali Filip Jurjević i Nina Pavlović, čije se dramaturško viđenje oblikuje oko i zaokružuje prvim dijelom tetralogije.
Na pozornici, a u režiji mlade Marine Pejnović, kazališnoj publici poznate po postavljanju druge književne adaptacije “Bilježnice Robija K.” na Kerempuhovu scenu, “genijalni” dvojac igraju Iva Mihalić kao Elena “Lenu” Greco, naratorica i fokalizatorica priče i Jadranka Đokić kao Raffaella “Lila” Cerullo, njezina genijalna prijateljica, zrcalo u kojem ponekad traži svoj lik istovremeno se nadajući da će uspješno umaći njegovu odražavanju dok će njihove susjede i ostale stanovnike jednog od najsiromašnijih napuljskih rajona (a drugačijih pedesetih godina prošlog stoljeća u tom gradu i nije bilo) utjeloviti najvažnija imena zagrebačkog dramskog ansambla: Filip Vidović kao Nino, čija se priča kao jednog od razdvajajućih faktora među prijateljicama u ovoj predstavi tek formira pa će Jadranka Đokić reći kako njoj Nino “u ovom trenutku i nije tema jer je u prvom dijelu nebitan za odnos Lenu i Lile”, Luka Dragić kao Stefano Caracci, zaljubljeni mladić koji će se u kasnijim dijelovima prometnuti u nasilna Lilina supruga te Dušan Bućan, Mirta Zečević, Vanja Matujec, Goran Grgić, Milan Pleština, Daria Lorenci Flatz, Zijad Gačić, Mislav Čavajda kao samo mali dio najveće ansambl predstave postavljene u posljednjih nekoliko zagrebačkih sezona.
Pokusi za predstavu održavaju se od polovice listopada, a petnaestak dana uoči premijere, premda bez kostima i postavljene scenografije, izostanku najavljivanog proboja unatoč, s pozornice isijavaju duh i atmosfera ekvivalentna kakvom starom talijanskom filmskom ostvarenju ili dalmatinskoj televizijskoj seriji. Samo što čavke, kavge i zavadice iz crno-bijele tehnike prelaze u boju. Očekivano je to, govori mi nakon probe Iva Mihalić, jer premda se priča kolokvijalne “Genijalne prijateljice” (u stvarnosti “Napuljske tetralogije”) formira oko odnosa čijim je tvorcem i središtem njezin lik, prava se i ishodišna, eponimna knjiga usredotočuje i na rajon. “Da, Lila i Elena jesu glavna lica, ali tu je i treće lice, a to je rajon.
On je entitet za sebe, diše za sebe, a istovremeno ih oblikuje i određuje.” Kolerična narav odnosa unutar rajona vidljiva je i u za probe uprizorenoj sceni proslave Nove godine i svađe usijane gotovo do krvavog fizičkog obračuna između dviju zavađenih strana. Lila i Lenu tad postaju svjesne fragmentiranosti čak i mikrokozmosa u kojem funkcioniraju, a njihovo je prijateljstvo u tom trenutku učvršćeno realnošću i blizinom tragedije. No već u jednoj od sljedećih, u brzom ritmu izmjenjujućih scena čak i gledatelju neupućenom u pripovjednu nit romana postaje jasno o kako je složenom odnosu dviju petnaestogodišnjakinja riječ. Naime, dok jedna ljetne praznike provodi na morskoj obali, uživajući u osunčanoj dokolici dok povremeno radi kako bi si osigurala nešto džeparca, druga provodi dane u prašini rajona i odbijanjem po obiteljskom uvjerenju prikladnog udvarača izaziva njihov bijes i nevjericu, a svakodnevne je brige odvraćaju i od pisanja prijateljici. “Točno, iako pripadaju istoj klasi, razlika je među njima vrlo snažno izražena”, potvrđuje Mihalić. “Govorimo o Napulju pedesetih godina kad, malo je reći, knjige i edukacija nisu bile dostupne najnižim slojevima - one su za većinu bile nedosanjani san. Stoga je i njihova cjeloživotna kompeticija nastala prije svega kao kompeticija u znanju i školskom uspjehu a pojačana kad jednoj od njih, genijalnoj prijateljici Lili, zabrane ići u školu kako bi mogla pomagati u obiteljskom poslu i udajom obitelj osloboditi tereta, dok druga, Lenu, nastavlja ići u školu i time se sve više udaljavati od rajona. Dobro je to naglašeno i u naratoričinu odnosu s Ninom koji, kako je na pozornici i u romanu prikazano, za početni impuls ima upravo razvoj intelektualne, a ne fizičke privlačnosti. Ipak, Lenu čak i svoje društvene i emotivne odnose nerijetko oblikuje u nekoj vrsti, ponekad imaginarnog, natjecanja s prijateljicom.” Mihalić objašnjava kako šesnaestogodišnja Elena, premda kreatura svoje pedesetak godina starije inačice, ne zna da je čeka svijetlija budućnost pa su i njezine reakcije motivirane dječjom, inatljivom kompetitivnošću. Središnje prijateljstvo kao skup “reakcija na akcije” vidi i Jadranka Đokić. “Odnos Lile i Lenu vidim kao logičan dio odrastanja, one jesu karakterno, ako želite i horoskopski različite, ali jedna u drugoj pronalaze nešto nevidljivo što ih snažno veže. Ono što im nedostaje traže jedna u drugoj, a to je ono što u prijateljima uvijek tražimo: ljubav, povezanost, poticaj. One doista jedna drugu potiču da napreduju i to im nedostaje kad nisu zajedno.” Možda je baš ta jednostavnost razlogom što, iako Iva Mihalić ističe da u svojem životu nema takav odnos niti bi ga doživjela pozitivnim ili motivirajućim, njihova igra na pozornici djeluje posve prirodno - ma koliko se pojedincu, dok se iz odraslijih životnih pozicija osvrće na djetinjstvo, onda formirani odnosi čine dinamičnima, složenima i sveobuhvatnima, u tom su trenutku bili samo to - dječja prijateljstva. I prva i najmanja i najvažnija. A jedan od takvih odnosa, Ferrante ga romanima snažno apostrofira, i odnos je s majkom.
Prvi je to odnos kroz koji djevojčice formiraju svoju osobnost, češće u neslaganju s onim što vide nego u harmoničnom prihvaćanju majčina lika. Tako i Lenu snažno strahuje od postajanja mlađom verzijom svoje majke, što se najstvarnije ogleda u strahu od majčina najkarakterističnija obilježja, šepanja. Kako to u životu često biva, najveći se strahovi i njihove manifestacije iz progonitelja pretvore u životne suputnike, ali Lenu kao utjeha ostaje da, jednom kad priča o sazrijevanju postane reminiscencija na život, njezin i majčin narativ neće biti nimalo slični. Kao što i Đokić potvrđuje, Lila ma koliko hrabra bila ne nosi u sebi dovoljno snage da preskoči posljednju rampu i napusti njihov rajon, dok Elena vrlo hrabro odlazi, koristeći obrazovanje kao odskočnu dasku ili kartu za izlaz. “Iako ima tek šesnaest godina, ona i na Lilinu vjenčanju prijateljici spočitava da će živjeti životom svoje majke, što njoj predstavlja najveći strah”, zaključuje Mihalić. Jer unatoč Lilinoj genijalnosti, samo je Elena imala dovoljno duha i snage da samu sebe spasi.
