Na vrhuncu svoje ovisnosti, Stephen King je u sebe trpao sve, uključujući i lijekove kao što su Xanax i Valium te dvije vrste sirupa za prehladu i kašalj, NyQuil i Dextromethorphan. Ne zato što ih je preporučio liječnik. Pušio je cigarete i “travu”. Sedamdesetih, bio je teški pijanac, a alkohol je počeo pojačavati lajnama kokaina. “Misery je knjiga o kokainu”, objasnio je King 2014. za magazin Rolling Stone, a u knjizi “O pisanju” potvrdio je da je poziv za pomoć vrištao kroz njegovu fikciju tog razdoblja, što bi značilo da su molekule, ako im preslikamo moralni kontekst, odradile posao s obje strane demarkacijske linije dobra i zla, uništavajući zdravlje, ali i stvarajući remek-djela. “Misery” je tako prava “kokainska priča” o mučenom piscu i psiho-ženi Annie Wilkes, koja simbolizira nemilosrdni hvat bijelog praha. I mnoge druge knjige koje je King objavljivao tijekom sedamdesetih i osamdesetih izašle su iz narko-etanolskog balona. Do te mjere da se, recimo, autor uopće ne sjeća kad je i kako napisao “Cujo”, roman o borbi žene i bjesnoćom zaraženog bernardinca, objavljen 1981., pa dvije godine kasnije adaptiran u film. Tako je, možda upravo na valu kokainske megalomanije, odlučio biti i Tolkien. Doduše, prvu je odluku donio još 1967., kad je pročitao “Gospodara prstenova”.
