Na vrhuncu svoje ovisnosti, Stephen King je u sebe trpao sve, uključujući i lijekove kao što su Xanax i Valium te dvije vrste sirupa za prehladu i kašalj, NyQuil i Dextromethorphan. Ne zato što ih je preporučio liječnik. Pušio je cigarete i “travu”. Sedamdesetih, bio je teški pijanac, a alkohol je počeo pojačavati lajnama kokaina. “Misery je knjiga o kokainu”, objasnio je King 2014. za magazin Rolling Stone, a u knjizi “O pisanju” potvrdio je da je poziv za pomoć vrištao kroz njegovu fikciju tog razdoblja, što bi značilo da su molekule, ako im preslikamo moralni kontekst, odradile posao s obje strane demarkacijske linije dobra i zla, uništavajući zdravlje, ali i stvarajući remek-djela. “Misery” je tako prava “kokainska priča” o mučenom piscu i psiho-ženi Annie Wilkes, koja simbolizira nemilosrdni hvat bijelog praha. I mnoge druge knjige koje je King objavljivao tijekom sedamdesetih i osamdesetih izašle su iz narko-etanolskog balona. Do te mjere da se, recimo, autor uopće ne sjeća kad je i kako napisao “Cujo”, roman o borbi žene i bjesnoćom zaraženog bernardinca, objavljen 1981., pa dvije godine kasnije adaptiran u film. Tako je, možda upravo na valu kokainske megalomanije, odlučio biti i Tolkien. Doduše, prvu je odluku donio još 1967., kad je pročitao “Gospodara prstenova”.
Bio je, kako sam kaže, “napola hipi”, još 19-godišnjak koji nije zabrazdio u ovisnost - štoviše, zakonski nije smio ni taknuti alkohol, ali je imao taman dovoljno malo godina da mu ego bude veći od sposobnosti. U uvodniku “Revolveraša”, prvoj u nizu knjiga serijala “Kula tmine”, kritizira mladoga sebe kao prepotentnog, napuhanog balavca, barem kad je pisanje u pitanju. Iako samo tinejdžer, odlučio je da će, fasciniran snagom Tolkienova epa, napisati vlastiti ep, ujedno “najduži popularni roman u povijesti”. Kokain je bio u igri tek kad je krenula realizacija ove ideje - tad je pisac bio deset godina stariji i dovoljno sazrio da se upusti u životnu avanturu literarnog maratona. Ali još važniji od molekula bio je, kako sam kaže, “američki mentalitet”, vjerovanje da valjaš samo ako si “bigger, faster, stronger”. A “Kula tmine” je svakako BIG - priča je samo izlazila iz njega, razvijala se, cvjetala, širila i granala, ne bi li 22 godine kasnije završila s više od 4000 stranica i jednim igranim filmom koji ih nadopunjuje. Osim Tolkiena, na univerzum, naraciju i estetiku “Kule tmine” ključni je utjecaj imao i Sergio Leone. Kingovo oduševljenje filmom “Dobar, loš, zao” ispreplelo se s magijom i misterijom čarobnjaka i dlakavih stopala, koja su odjednom utopljena u ludilo i cool špageti vesterna. Eastwoodov špageti antijunak model je za Rolanda Deschaina, revolveraša i glavnog antijunaka “Kule tmine”, čiji se zametak nalazi u kratkim pričama iz 1978. One su 1982. kompilirane u jedan roman, dotjeran u konačnu verziju 2003. Ona je u Hrvatskoj objavljena 2017. kao “Kula tmine I: Revolveraš”. Prvi u nizu romana posvećen je Edwardu Lewisu Fermanu, upravo uredniku kultnog žanrovskog časopisa The Magazine of Fantasy and Science Fiction, koji je Kingu krajem sedamdesetih dao platformu za odskok ovog fantasy-ZF-horor složenca. Roland, moderni vitez-kauboj, kroz tisuće stranica lovi Randalla Flagga, “čovjeka u crnom”, a u tome mitskom putovanju prolazi kroz sve zamislive žanrovske pejzaže i uranja u komunikaciju s golemim katalogom živopisnih likova. Teško je uopće nabrojiti tko se i što se sve pojavljuje u knjigama koje možete koristiti i kao utege za kućnu teretanu: succubus proročica, “spori mutanti”, sadistički serijski ubojica Jack Mort, seks-demoni, shape-shifter Skin-Man, humanoidni robot... Ne samo da je u radnju uvaljao komade i motive svojih drugih poznatih romana, likove i događaje iz “It”, “Salem’s Lot”, “The Shining”..., nego i samoga sebe - da, jedan od likova je i Stephen King, drugačijeg karaktera od Stephena Kinga kao naratora cijele priče, iako u osnovi isti čovjek. A taj čovjek, ma koliko lica imao, vlastoručno je promijenio povijest žanra - doslovno “ručno”, stvarajući neviđene količine slova s prstima na pisaćoj mašini. Jedno od najpopularnijih literarnih imena 20. stoljeća, ujedno i živući gigant globalne kulture čiji genij osporavaju samo notorni snobovi, jest hipeproduktivni skriboman, ali mnoge su generacije imale sreće živjeti s njegovom “manijom”. Stephen King prodao je nekoliko stotina milijuna primjeraka svojih više od šezdeset romana i nekoliko stotina kratkih priča. Na pragu 20. godine sanjao je o izgradnji spisateljske veličine kroz veličinu planiranog romana, iako je tad bio tek debitant, s prvom objavljenom pričom “The Glass Floor”.
Objavljena je upravo u godini kad se rodila prva ideja za “Kulu tmine” - “The Glass Floor” izašao je 1967. u magazinu Startling Mystery Stories, jednoj od popularnijih pulp fiction ponuda na kioscima šezdesetih. U horor se zaljubio još kao srednjoškolac gutajući strip izdanja legendarnog EC-ja (“Tales from the Crypt”), koji je grafičkim prikazima užasa šokirao establišment kao jedna od mnogih moralnih panika američkih “nevinih” srednjih pedesetih. Horor je bio Kingov ventil za nezaustavljivu maštu. Prvi objavljeni roman “Carrie”, mračna horor-drama o tinejdžerici s telekinetičkim moćima, izlazi 1973., iako ih je prije napisao čak tri. “Rage”, “The Long Walk” i “Blaze” kasnije su dočekali izdavača, a potpisao ih je pseudonimom Richard Bachman. “Carrie” je bio dio početka nove ere horora kao žanra na putu za mainstream. Objavljen između filmskih fenomena poput “Rosemaryne bebe” i “Egzorcista”, prodao se u milijun komada u prvoj godini života na policama knjižara. Nakon hit-filma iz 1976., uslijedili su brodvejski mjuzikl te još nekoliko filmskih nastavaka krajem devedesetih i u novome mileniju.
Tad je King već bez pardona nosio nadimak “Kralj horora”, čovjek koji je preživio ovisnost i tešku prometnu nesreću, a pri tome stvorio neke od elementarnih gradivnih blokova kulture 20. i 21. stoljeća. Ima li smisla uopće nabrajati? Bilo da ste ih čitali ili gledali u kinu, na videu i malim ekranima, Kingovi naslovi ušli su u krvotok kolektivne svijesti, a nabrajanje bi zauzelo previše mjesta: recimo samo da je prije “Revolveraša” objavio “Salem’s Lot”, “The Shining”, “The Stand”, “Firestarter”, “Cujo” i “The Running Man”, možda svoje najpoznatije naslove, dok se ne sjetite da je tijekom rada na svim nastavcima “Kule tmine” također napisao “Christine”, “Pet Sematary”, “It”, “Misery”, “The Green Mile”..., tj. da se zapravo 90 posto Kingova opusa, uvelike zahvaljujući Hollywoodu koji je iscijedio njegov literarni genij do zadnjeg dolara na box officeu, može naći u kategoriji “najpoznatije”. I sam se bavio režijom - što ne bi, kad u slobodno vrijeme gostuje na glazbenim albumima i glumi - a kao redatelj potpisao je “Maximum Overdrive”, horor komediju inspiriranu njegovom kratkom pričom o živim strojevima. U filmu Emilio Estevez se bori protiv podivljalih bankomata i kosilica. Oni koji nisu shvatili trashy zabavu, nominirali su ga za Zlatnu malinu u kategoriji najgorega glumca. King je nominiran za najgoreg redatelja. Nema veze, jer se iste te 1986. godine, kad je “Maximum Overdrive” bio u kinima, iskupio objavom “It”, čiji je zli klaun koji napada djecu, nakon TV serije iz 1990., oživio u kinima 2017. i 2019., a oba su nastavka zajedno zaradila više od milijardu dolara. Naravno da je i “Kula tmine” završila u multipleksima, ali umjesto da se ide u adaptaciju postojeće knjige, filmski je medij poslužio za multimedijsko grananje priče pa funkcionira kao nastavak, ali i kompilacija nekoliko postojećih romana u serijalu. Idris Elba hvata Matthewa McConaugheyja.
Priča se o nastavku i TV seriji. Mogućnosti su beskonačne, jer svijet koji je King stvorio kroz osam knjiga izdanih između 1982. i 2004. tipični je primjer “monomita” i “puta heroja” Josepha Campbella, čijem receptu za svoje postojanje i beskonačno višedesetljetno “grananje” mogu zahvaliti i “Ratovi zvijezda”. Roland je tipični antijunak na putovanju samospoznaje, tijekom kojega prolazi osobne transformacije i sukobe, a ime je, baš kao i čitava saga, dobio iz pjesme Roberta Browninga “Childe Roland to the Dark Tower Came” (1855.), koja je sama po sebi poetska interpretacija puta junaka s riječima posuđenim iz “Kralja Leara”. Možda je bio arogantan, ali opet je bio i u pravu, jer kad je kao klinac počeo sanjati o stvaranju “Kule tmine”, a onda i počeo pisati, uputivši se na vlastito herojsko putovanje, nadao se onome što će se vjerojatno neizbježno dogoditi - kad umre (i ne, za pisca horora to nije morbidna misao) i povijest počne češljati po prošlosti, njegovo će se ime, ma koliko stilski i idejno bio različit, pa i šikaniran kod “literarne elite”, spominjati uz bok Tolkienu i Shakespeareu.
