Čudna je, nikada do kraja objašnjena, nezainteresiranost Zagreba, i zagrebačkih političkih i kulturnih elita, za sudbine Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ali jedna je važna sitnica u svemu tome, i važan razlog zbog kojeg se njihovu konačnom nestanku - koji će se, vjerojatno, odviti za života ove generacije - Zagreb, naročito onaj od književnosti i kulture, ima razloga radovati. Kad iscuri posljednji Hrvat iz Sarajeva i iz središnje Bosne, koja je zapravo sva Bosna, budući da je Bosna iz hrvatske perspektive središnja zemlja, zemlja u hrvatskoj utrobi, konačno će nestati ustreptale svehrvatske brige oko hrvatskih pisaca iz središnje Bosne koji nikako da nauče da se točka ne kaže tačka, da tijek ne može biti tok, da tačno nije točno, i da ne postoje ona tri franjevačka manastira, koja su preživjela turski zulum i najezdu međunarodne zajednice, oličene u Eugenu Savojskom, nego da postojati mogu samo franjevački samostani u Sinju, na Visovcu i gdje god ih na hrvatskoj katoličkoj zemlji želimo. Kada nestane, dakle, Hrvata iz Bosne, skupa s njihovim jezičnim i kulturnim specifičnostima, i kada se “kulturna polimorfnost Hrvata” (sintagma fra Ivana Šarčevića) svede na ono što je iz zagrebačkih perspektiva nesumnjivo hrvatsko, monolitno, monomorfno i jedino samom sebi slično, tada će u Zagrebu sve biti jasno. I neće se, recimo, dogoditi da zagrebački pisac, član jednog od kontrolnih povjerenstava Ministarstva kulture, uputi upit Ministarstvu jesu li pisci poput mene, i još jednog čiji jezik je katalogiziran kao crnogorski, i jednog čiji jezik je upisan kao bosanski, podobni za konkurenciju nekakve učeničko-pedagoške nagrade. Kao što se neće dogoditi ni ono drugo: da se kompletna zagrebačka književna republika pobuni oko ministričina diskvalificiranja Bošnjaka (zašto ne i Crnogorca?), a da se nitko, ali baš nitko ne zapita, oko čega se, zapravo, zagrebački pisac raspituje raspitujući se o Jergovićevim identitetima, jezicima i zavičajima, i o tome smije li se o njemu uopće govoriti pred hrvatskim đacima. Jer to se u tom svijetu, zapravo, podrazumijeva, naročito u njegovom lijevom, proeuropskom, mundijalnom i bratstvojedinstvenom spektru: svi “naši” jesu naši, jedino bosanski Hrvati nisu naši, jer oni zapravo i nisu Hrvati. Osim kad neki od njih dobije Nobelovu nagradu. E taj tad postaje “naš”, ali ne time što je Hrvat, nego time što je Srbin. I što je Bosanac. Bošnjak, pomalo, možda. Ako nećemo Andrićem uvrijediti Bošnjake. Što nikako ne bismo htjeli. Jer oni su “naši”, kao što smo i mi njihovi. I to sveudiljno “naštvo” remete samo preostali josipi mlakići. Knjiga “Na Vrbasu tekija”, koju sam čitao u dijelovima i u rukopisu, te je fragmentarno objavljivao na svom ajfelovom mostu, a zatim, u cijelosti, baš u vrijeme male prljave aferice oko jedne stasajuće đačke nagradice, kojoj je cilj poticanje čitanja, neobično je čvrsta i žanrovski monolitna. Jedini je problem, ako nekog problema tu uopće i može biti, u tome je što njezin žanr nije uveden ni u jednu književno-teorijsku knjigu, ne poznaje ga nikakav leksikon književnih termina, nema ga ni u jednoj žanrologiji, ni u jednom žanrariju. Mlakić je, naime, umom i znanjem sarajevskog inženjera mašinstva (za zagrebačkog vrlog pitca: strojarstva) konstruirao za potrebe književne teme jedan žanr. Premda počiva na nekim borhesovskim i kišovskim postavkama i tradicijama, beskonačno je, Mlakićev žanr, udaljen od svojih uzora. I nemoguće mu je odrediti mjesto na zamišljenoj skali koja započinje s dokumentarističkom fakcijom, nonfikcijom, novinskom viješću, reportažom i izvještajem, a završava s fikcijom, kontemplativnim, imaginarnim, lirskim i nadrealnim svjetovima, koji se ne zrcale u stvarnosti, nego u dušama dvojice ljudi: pisca i čitatelja. U Mlakićevom slučaju, rečena skala je kružno postavljena, tako da ono što počinje s fikcijom završava s dokumentarnom prozom i antiprozom, čiji je cilj izgovaranje potpuno demetaforiziranih činjenica o svijetu. Recimo, o činjenici nestanka bosanskih Hrvata i kolosalnoj ulozi različitih zagreba u tom nestajanju. Kao i o saučesništva (za pitca: sudioništva) samih bosanskih Hrvata u vlastitom umorstvu i likvidaciji. Evo što je za Mlakićev žanr sve potrebno: na sajmu antikviteta na Britancu, ili na Jakuševcu, potrebno je pronaći neki zanimljiv romaneskni uradak u rukopisu. Najbolje je da bude u dva dijela. A zatim valja načiniti njegovu vrlo podrobnu analizu, te na osnovu rukopisa izložiti krajnje surov (okrutan, Simiću, okrutan!) ekspoze o svijetu koji se u rukopisu opisuje, te o piscu koji je upravo iz tog svijeta potekao. Na taj način se, pričom o priči, fikcija koristi u fakcijske svrhe, a fakcija poprima uvjerljivost i unutrašnju snagu fikcije. Međutim, svatko tko je dvaput u životu bio na Britancu i Jakuševcu, ili tko je po beogradskim vašarištima tražio priloge za tumačenje vlastitog svijeta, dobro zna da se rukopisima, naročito onim vrijednim, ne trguje, nego da se rukopisi, uglavnom bezvrijedni, bacaju u smeće prilikom likvidacije pokojnikova doma. Nužno je, dakle, poslužiti se starom mistifikatorskom metodom, i sam napisati rukopis pronađen na vašarištu, a zatim na osnovu njega ispričati priču o svijetu iz kojeg je nastao. Josip Mlakić, osim što je ozbiljan inženjer mašinstva, zajeban tip matematičkog uma, vrstan je persiflator, osluškivač različitih jezika i govora, lirik, epičar, pripovjedač i stilist. Kada imate Andrića za svog najvećeg pisca, a preostali bosanski Hrvati imaju ga kao cijelog i potpunog, samo na malo drukčiji način nego Srbi, tada niste u prilici da budete mali, sirovi hrvatski piščić, kojemu je temeljna hrvatska kvalifikacija da mu je tačka točka, da mu je porodica obitelj i hljeb da mu je kruh, a književnost da mu je za kurac, nego jezikom i stilom dužni ste vladati barem toliko da budete zrnce prašine na Andrićevom štokholmskom fraku. To je, gospodo moja hrvatska, famozni dug kakav individualni talent ima prema svojoj odabranoj tradiciji! Mlakić je tako napisao “Na Vrbasu tekiju”, “rukopis romana nepoznatog autora”, koji se sastoji iz dva dijela, “Na Vrbasu tekije” i “Jajačke hronike”. U prvom dijelu teče priča o vremenu tanzimata u Bosni, kada su vjere izjednačene pred zakonom, a kršćanima dopušteno da podižu bogomolje, o fra Anti Kneževiću, franjevačkim sukobima i prijeporima, te o inicijativi za izgradnju samostana u Jajcu. U drugom se dijelu, stotinjak ili manje godina kasnije, fra Josip Markušić, kroz somnabulne susrete sa suvremenicima, oprašta od života. Obojica su, i fra Antun i fra Josip, velike ličnosti u povijesti Bosne i nestajućeg bosansko-hrvatskog svijeta. Ni jedan ni drugi nisu bili veliki Hrvati, obojica su, svaki u svom vremenu, svjedočili današnjem vremenu nestajanja, i tražili za sebe, za kršćane i za sav svoj rod, a sa svojim rodom i za sve one s kojima se živi, načine da se preživi i opstane. Fra Anto Knežević je, zahvaljujući Ivanu Lovrenoviću i nekolicini pismenih i dobronamjernih onovremenika i suvremenika, dobro opisan i ukotvljen u povijest zemlje i ljudi, a fra Josipu Markušiću nedavno je objavljen, uz važan i instruktivan pogovor Ivana Lovrenovića, dnevnik-kronika, “Ratne zabilješke 1941.-1945.” Njih dvojica stoje na dvije važne tačke (da, da, to su za tebe, dragi pitče, točke i točkovi; da budemo i rodno korektni Hrvati!) povijesti svoga svijeta. Jedan ga je, nakon stoljeća pod Turcima, podizao iz pepela i zaborava, a drugi ga je spašavao pred komunistima i pred odmazdom nad bosanskim Hrvatima i katolicima, kojom se u Bosni trebao riješiti kolektivni kompleks ustašluka i hitlerovanja. Obojica su sve to činili uz savršenu pasivnost Zagreba, te katoličkih središnjica u Hrvatskoj. Ljupko Mlakić opisuje Strossmayerov interes za bosanskim starinama i umjetničkim blagom onih triju preživjelih franjevačkih samostana u Bosni. Ponudio je dobri hrvatski biskup, otac jugoslavenske sinteze u Hrvata, bosanskim fratrima da će im načiniti kopije radova, umjesto originala koje imaju njemu poslati. I bezbeli da su Bosanci to prihvatili.
