Kultura
223 prikaza

Nada Gašić - dvije kratke daruvarske priče u jednoj kuhinji

1/3
Srećko Niketić/Pixsell
28 vrhunskih autora, književnika i novinara napisala je tekstove na temu što mislite kad čujete Daruvar. Danas donosimo dvije priče nade Gašić objavljene u zborniku 'Kad čujem Daruvar'
28 vrhunskih autora, književnika i novinara, od kojih nijedan nije iz Daruvara - otprilike polovica ih nikad u njemu nije ni bila - napisala je na nagovor i uz poticaj Krune Lokotara tekstove na temu: što mislite kad čujete Daruvar? Tako je nastao jedinstveni zbornik ‘Kad čujem Daruvar’ koji je uz potporu Grada Daruvara izašao ovih dana iz tiska. Zbornik je ikebana tekstova, u njemu su priče, putopisi, sjećanja, mikroeseji, poezija… Protežu se od doba Aquae Balissae do suvremenosti, poliperspektivno otkrivaju skriveno i nepoznato ili pak meditiraju o (pre)poznatom, mijenjaju Grad i bogate čitatelja, ma otkud on bio. Stvaraju novu vrijednost, za Grad, autore, javnost, promoviraju i bogate identitete.

 | Author:

Nada Gašić (Maribor, 1950.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je sociologiju i jugoslavistiku, a na Karlovom univerzitetu u Pragu obranila je doktorsku disertaciju na temu češko-hrvatskih kulturnih veza s početka 20. stoljeća. Studirala je kao eksterni studij češki jezik u Pragu, gdje je radila kao lektorica hrvatskoga jezika na katedri slavistike. Šest semestara radila je i na katedri slavistike u Lenjingradu/ Sankt Peterburgu, bila je redaktorica na prvom izdanju Anićeva ‘Rječnika hrvatskoga jezika’, urednica više desetaka knjiga. Koristeći elemente zagrebačkog žargona prevela je ‘Dobrog vojnika Švejka’. Objavila je romane ‘Mirna ulica, drvored’ (2007.), ‘Voda, paučina’ (2010.) i ‘Devet života gospođe Adele’ (2020.). Romani su joj višestruko nagrađivani i prevedeni na talijanski, ukrajinski i makedonski. Živi u Zagrebu.

Prva priča

- Odakle ti ovo? – stojeći pred mlinom za kavu okačenim o zid moje kuhinje pita me jedini Daruvarčanin kojega sam ikada upoznala.
– Ovo je iz Praga, dobila sam ga za uspomenu od paní Hladikové kod koje sam 1977. stanovala tri mjeseca. Podrumski stan lijevo, Jirečková 9, Praha 7.
Daruvarčanin promatra neobični mlin koji nije obješen o zid zato da ondje bude ukras, već je od svoga nastanka osmišljen baš ovako: zidni mlin za kavu. Na originalnoj, drvenoj ploči dužine 35 centimetara, širine 17, pričvršćena je sama naprava koja se sastoji od porculanskog tijela u koji se usipaju zrnca kave, a koja, relativno mali mehanizam, okretanjem duge ručice pretvara u dragocjeni prah što sipi u staklenu dozu uvučenu u utore samoga mlina.
Daruvarčanin rukom posegne prema mlinu:
– Mogu li ga skinuti?
– Ne možeš.
Ovaj mlin branim od svakog pokušaja da ga itko osim mene dotakne i Daruvarčanin povuče ruku.
– Poznam ovaj mlin, mislim da je isti, ili jako sličan, kod mene, u Daruvaru, na tavanu – više ne traži da mlin skine sa zida, ali bez pitanja pažljivo pogladi rukom oslikane ljubičice na porculanskom tijelu mlina. Ne dam da ga sam skida, ali ovaj me pokret pokolebao, pa činim maksimalno što se može od mene očekivati: da bi ga on bolje promotrio sama skidam mlin sa zida i polažem ga na stol. Daruvarčanin pokušava pokrenuti ručicu. Ne dam ni to:
– Nemoj okretati, pokvarit ćeš.
– Nisi ga ni trebala skidati ako ništa ne smijem.
– Bojim se da će se razbiti.
– Ne bojiš se da će se razbiti, nego se bojiš da ću ga ja razbiti.
– Nemaš pojam koliko je dragocjen. Kod paní Hladikové sam tri mjeseca čekala na obranu disertacije; prvo je nekamo otputovao jedan profesor, a drugi se razbolio, pa se izliječio da može što prije i on otputovati, a ja za to vrijeme upisala u teku prve stranice Švejka, onakvog kakvog sam ga zamislila.
– Gdje ti je ta teka?
– U nekoj kutiji. Za razliku od tebe, ja ništa ne bacam.
– Nisam ni ja bacio, vrag zna tko je i kada mlin odnio na tavan. Potražit ću ga. Jel ta gospođa mljela kavu u ovom mlinu?
– Nije, već onda je i kod nje samo visio na zidu, kava se i u Pragu prodavala mljevena, ali se kupovala u škarniclima po pet i deset deka. Bilo je i pakirane, ali ne ovako raskošno kao danas.
– Baš si stara.
– A ti si jako mlad.
Nasmiješimo se, tako se mirimo i pokušavamo pročitati oznaku na drvenoj podlozi. Nešto uspijevamo, a nešto i ne. Na metalnoj, ukucanoj pločici stoji upisano Original, pa slabo čitljive brojke koje završavaju s 920, pa velikim slovima P. S. A. L.
Ne dam mu više da dira moj mlin. Vraćam ga na zid, polako ga vješam i jednim okom pratim Daruvarčanina da kojim slučajem ne posegne za njim.
– I tako se ti domogla mlina…
– Jednom paní Hladiková nije uspjela kupiti mljevenu kavu, pa smo zajednički samljele toliko koliko stane u ovu staklenu dozu… za dvije šalice kave. Tad je vidjela koliko mi se dopada ovo čudo. Bilo je predbožićno doba, moja je paní Hladiková počela peći kolače dva tjedna prije Božića, one bez kreme, najljepše lincere i vanili kiflice slagala je na kristalne tacne, a one oštećene sam dobivala uz čaj. I kavu. Zvale smo ih mrzavci… invalidi. Cijeli stan, cijela ulica, cijeli je Prag mirisao na kolače. I mirisao na snijeg. Na Božić je snijeg pao, a ja dobila mlin na dar i kao uspomenu na obranjenu disertaciju.
– Moja je mama pravila odlične kolače.
– Uuuu, Česi su majstori u tome, majstori.
Gledam ga ispod oka. Prijekorno.
– Zašto nisi od mame naučio češki? Fali mi netko s kim bih ponavljala Švejkove fraze na češkom.
– Nisam naučio. Kažu da sam rekao da sam Hrvat.
– Sad je kasno.
– Je, i ne samo za češki.
– E, sad sam se sjetila da sam svoj prvi intervju o prijevodu Švejka dala daruvarskoj Jednoti. Znači, nisi ti prvi Daruvarčanin kojega sam upoznala, bila je to neka novinarka Jednote. Zaboravila sam joj ime. Ali i taj broj Jednote sam sačuvala. A to znači da me svi oni daruvarski Česi koji su pročitali taj članak zapravo poznaju. Ili su me znali, pa zaboravili? Možda je i tvoja mama čitala taj članak?
On šuti.
– Tvoj je mlin dospio u vašu kuću, pa na tvoj tavan preko češkog dijela tvoje obitelji.
– Ne znam, moguće je. Probat ću ga pronaći. Samo tko bi se živ probio kroz stvari na tavanu.
– Voljela bih vidjeti taj tavan.
On se smiješi.
– Voljela bih vidjeti Daruvar. Šareni grad, šarenih naroda.
– Vidjet ćeš ga, prekrasan gradić.
– Kad ću ga vidjeti?
– Jednom…
Okrenem se od njega i pokrenem ručicu mlina. Čuje se zvuk koji mehanizam češkog zidnog mlina otpušta dok prihvaća zrna kave iz oslikane porculanske doze. Iz nje sipi mirisni pijesak kave kao u klepsidri. Mlin koji mjeri vrijeme.

 | Author: Srećko Niketić/Pixsell Nada Gašić Srećko Niketić/Pixsell

Druga priča u istoj kuhinji, u istom danu

–  Odakle ti ovo?
Stojeći u mojoj kuhinji pred čudnovatom fotografijom dviju djevojčica pita jedini Daruvarčanin kojega sam ikada upoznala.
– To smo moja sestra i ja. Fotografirano je na moj drugi rođendan u fotografskom ateljeu.
Fotografija je čudna, ali ne zato što se na njoj nešto neobično događa. Zapravo, posve je uobičajena za doba ranih pedesetih: dvije djevojčice u jednakim haljinama, ona viša obgrlila nižu koja drži lutku u naručju. Obje se smiješe. Čudo se događa oko fotografije koja je zalijepljena o drvenu podlogu oslikanu žarkim uljanim bojama tako da se čini da djevojčice lebde pokraj potočića, ispod visokog drveta čije su se guste, zelene grane vinule u modro nebo nad obzorom koji otvara pogled na zasniježene planine.
Daruvarčanin se smije:
– Al vam je umjetnik… Gle, imaš plavu kosu i lutku u ruci.
– Kosa je moja, ova lijepa beba je posuđena od fotografa, ja sam imala krpenu. Sirotinjska vremena.
– Ali ste jako lijepo obučene.
– Aha, za slikanje: tamnocrvene haljinice s heklanim kragnama, preko toga su išli plavi kaputići s bubi kragnom. A cipelice je jedna mamina prijateljica, naša Talijanka, donijela iz Trsta. Moja prva švercana roba.
– A slikarija je nevjerojatna, stablo je nevjerojatno, šta li je on to vidio?
– Tko ga zna... Ali je veličanstveno.
– Skoro ko naš daruvarski ginko – Daruvarčanin se nasmije, ja se uvrijedim.
– Kakav ginko u Daruvaru, šta ti je?
– Pa da, gospoda Zagrepčani sebi dopuštaju ne znati koje je najveće stablo u Hrvatskoj. Ginko, draga moja, daruvarski ginko biloba.
Za mene još nije vrijeme svemogućeg interneta, i da hoću provjeriti ovu informaciju ne znam kako bih to učinila. Krajnje sam sumnjičava.
– Svatko ima svoje najveće drvo. Ovo na fotki je meni drugo po redu.
– Koje ti je najveće?
– Jedno u Maksimiru, na nizbrdici ispod Vidikovca, prema jezeru. Tamo smo se išle sanjkati, imale smo te plave kaputiće, sestra je htjela krmariti sanjkama, pa nas je odkrmarila direktno u to drvo. Ja preletjela i glavom opalila o stablo. Prvo što sam vidjela kad sam došla k sebi bila je krv na kaputiću. Čudno, nisam zamrzila taj hrast.
– Moje najveće drvo je naš ginko. Može se mjeriti jedino s ovim vašim čudesnim drvetom koje ukrašava fotografiju.
– Voljela bih jednom vidjeti taj vaš ginko.
– Vidjet ćeš.
– I taj tvoj Daruvar.
– Vidjet ćeš. Prekrasan gradić.
Utišamo se. Kao da se čuje mlivo samljevene kave kako sipi ?
– Šašava ti je kuhinja.
– Ti si šašav.
Smiješimo se.
On nakon kratke šutnje:
– Idem ja.
I okrene se, ali ne prema fotografiji, već prema klepsidri praškog zidnog mlina za kavu.
Nakon mnogo godina:
„Šaljem ti fotografiju ginka kojega sam posadio u svojoj bašti u Daruvaru. Potomak je našeg, daruvarskog ginka, najvećeg stabla u Hrvatskoj, koji čuva dvorac Janković već više od dvjesto godina. Ako nisi lijena pogledaj što sve piše o našem ginku na internetu. Koliko će izrasti moj ginko ne znam, ali ako se primi mogao bi ispratiti mnoge generacije ove obitelji.“
Veliki maksimirski hrast na nizbrdici prema jezeru, pod Vidikovcem, posječen je prije nekoliko godina; ili je prestario, ili je nekom zaklanjao vidik, ne znam, kao što ne znam je li preživio mali ginko u vrtu kuće jedinog Daruvarčanina kojeg poznajem; kao što ne znam i zauvijek će ostati nepoznato kakvo je to drvo vidio priučeni slikar-fotograf dok je, maštajući u mračnom ateljeu, smještao dvije djevojčice u svoj arkadijski perivoj kojemu nije ravan ni onaj čudesni park grofa Jankovića.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.