Marko Gregur (1982.), dobitnik ovogodišnje književne nagrade Fric, piše poeziju i prozu. Fric mu nije prva nagrada, skupio ih je toliko da ih nema smisla navoditi: ovaj autor voli tematske i žanrovske izazove. Debitirao je zbirkom poezije “Lirska grafomanija” (2011.). “Peglica u prosincu” (2012.) i “Divan dan za Drinkopoly” (2014.) zbirke su kratkih priča, a “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” (2017.), i “Mogla bi se zvati Leda” (2018.) njegovi romani. Koprivnica, rodni grad, važan je Gregurov topos. Epicentar iz kojega kreće romansirana biografija “Vošicki”, o kojemu razgovaramo.
BestBook:Vinko Vošicki (Ledeč na Sázavi, Češka, 1885. - Koprivnica, 1957.), koprivnički knjižar, tiskar i nakladnik, bio je važna pojava u kulturi ove zemlje. Široj je javnosti poznat kao ‘Krležin nakladnik’, jer je od 1920-ih objavljivao časopis Književna republika, a od 1923. i djela Krleže i Cesarca. Uža javnost koprivnička vidi ga kao znak: njegovo ime nosi jedna ulica, spomen-ploča s njegovim imenom postoji na mjestu gdje se nekad nalazila slavna knjižara ‘Vošicki’. Tako to uglavnom ide: ni živ ni mrtav, korifej jedne male kulture opće je mjesto bez reperkusija i historiografije dubljeg traga u domaćoj književnoj produkciji - uzmemo li samo to. Vaš roman pokazuje da ‘nije samo to’. Naime, problemi konkretne biografije zasijecaju u osjetljivu povijest konkretnog miljea, izlazak iz anonimnosti arhetipije kulturnog znaka košta. Pa iz koje je točke išla motivacija za ovu pripovijest? I otpori konkretne Vošickijeve sredine u ime konkretnosti likova i događaja: je li ih bilo?
Vošicki je obilježio kulturu ne samo Koprivnice i Podravine, nego je važan za hrvatsko nakladništvo u cjelini, pa ako već jest znak, što bi već bilo nešto, iako ne dovoljno, onda to mora biti na nacionalnoj razini. Riječ je o tiskaru koji je imao autorska prava na djela Karla Maya i koji je u jednome malom gradu objavljivao autore kao što su Schopenhauer, Maupassant, Tolstoj, Balzac, Turgenjev, Čehov... Suradnja s Krležom možda je najvažnija činjenica njegove karijere i da je učinio samo to, dovoljno bi učinio. Prvi je počeo objavljivati njegova sabrana djela kad je Krleži bilo tek 30 godina, a igrao je i važnu ulogu u časopisu Književna republika. Malo je tako odvažnih i hrabrih ljudi, spremnih izložiti se za ono u što vjeruju i ići svojim putem bez obzira na to što tko mislio o tome. Pritom je to vrijeme jačanja represije kraljevskog režima, vrijeme Obznane i Zakona o zaštiti države, razdoblje privođenja seljaka zbog
izbjegavanja vojske i ilegalnih prelazaka preko granice u Mađarsku, gdje je formiran ustaški logor. U takvim uvjetima Vošicki objavljuje ne samo Krležu, nego i Cesarca, koji je u ćeliji proveo zadnju noć s Alijom Alijagićem, prije nego što je smaknut zbog atentata na ministra unutarnjih poslova Milorada Draškovića, tvorca one iste Obznane. Vošicki ‘nije samo to’, dobro ste rekli, i roman sam dijelom pisao iz želje da on dobije spomenik koji neće biti samo nijemi simbol, nego artikulirano progovoriti o svemu što je značio te u konačnici ugraditi njegovo ime u svijest čitatelja i onih koji pišu povijesti knjige i nakladništva.
BestBook: Odnos Vošickog i Krleže bio je, predvidivo, zanimljiv: o tome svjedoči i njihova korespondencija koju koristite i u romanu. Kad je Vošicki pisao Krleži da će mu objaviti sabrana djela, ovaj je mislio da ‘ima posla sa seoskim tiskarom koji će mu lizati pete, ali brzo je shvatio da nije tako’. Obostrano profesionalno uvažavanje kod Vošickog se, međutim, pretvorilo u gorčinu nakon 1945., kad je ostao bez svega, a Krleža navodno ‘nije učinio dovoljno za njega’ - iako ni to nije pouzdano istinito. To bi onda išlo u onu izlizanu floskulu o ‘Krleži do 1941. i Krleži nakon 1945.’. Politička povijest figura ovih prostora uvelike je u ‘vraćanju bivših usluga’, ali politički trač vrati se kao malograđanski bumerang, niškoristi roba... Da nije bilo, naime, Književne republike u Vošickog, pitanje je što bi bilo s Vošickim u hrvatskoj enciklopediji? A opet, Vošickog je narodna vlast nakon oslobođenja tretirala kao ‘sitnosopstvenika’, razvlastila ga i pauperizirala.
Odnos je bio ambivalentan. Njime su obojica dobivali, ali i gubili. Odnosno, Vošicki je mogao izgubiti, imajući u vidu političku situaciju, a Krleža je gubio, ili barem tako osjećao. Puno sam zamišljao Krležin silazak s vlaka na koprivničkom kolodvoru i sve što mu se našlo u okularu, čitav taj predmet nazvan Koprivnica 1923., slika promatrana s manje udaljenosti i pod većim kutom, nego iz Zagreba. Stavio sam njegovu optiku, književnu i životnu, pa prošetao od kolodvora do Vošickijeve knjižare. Napisao sam da je gledao pogledom febrilnog kamatara, koji po tko zna koji put mora uložiti golemi napor i doći nekamo kamo ni po čemu ne pripada kako bi uzeo ono što mu pripada. Tad već dobitnik Demetrove nagrade - a drugu će dobiti za koji mjesec te iste godine, za dramu ‘Vučjak’ koju će mu kao knjigu objaviti upravo Vošicki - dolazak u gradić pretežno ruralnog karaktera, od jedva 8000 stanovnika, morao je doživjeti kao poraz. Pritom, Krleža ovdje dolazi nedugo nakon dugoriječkog iskustva i moguće da mu se učinilo da mu je ovaj kraj suđen, da mu ne može izmaknuti, što mu se činilo stravičnim. Vošicki je, pak, vjerojatno i zbog tiskanja materijala za partizane, bio zatvoren u Bjelovaru i pušten iz zatvora nekoliko dana prije pada ustaškog režima. Ali je bio razočaran svime što mu se dogodilo nakon rata. U prvo postratno vrijeme je aktivan - predsjednik je Doma kulture, kojemu posuđuje novac za obnovu kazališne zgrade, inicijator je svih kulturnih događanja u gradu. No stvari brzo kreću nizbrdo. Tiskaru je darovao državi prije nego što mu je ona oduzme, ali ipak je protiv njega 1947. u Narodnom listu objavljen pamflet u kojemu ga se optužuje da je ‘tiskao literaturu za odgoj provalnika i lopova’ - zbog čega dobiva kaznu zatvora od 30 dana. A kad sa 70 godina zatraži invalidsku mirovinu, Vošickog odbijaju uz obrazloženje da ima tek nešto više od tri godine staža, iako je prethodno dobio ‘zahvalnicu za 36 godina obučavanja grafičkoga kadra’. Odobrava mu se tek socijalna pomoć, a 20.000 dinara pred smrt mu šalje i Krleža. Svašta je proživio Vošicki. Tijekom njegova života svijet se slomio dva puta, a njegov život u svijetu još barem dva puta toliko. No da se vratim na pitanje o mjestu u enciklopediji: ne bi ga bilo, kao što nema ni drugih nakladnika koji su bili važni za pojedine gradove, poput Lavoslava Weissa u Bjelovaru.
BestBook: Ironija krležijanske sudbine, one kolektivnog tipa, nalazi se pak u srcu Prigorja, u Dugoj Rijeci, u kojoj je Krleža godinu dana boravio s Belom, koja je ondje dobila posao učiteljice. Krleža je prezirao provinciju i istovremeno je koristio ladanjski, a baš ondje je ‘centar’ njegova ‘Vučjaka’? To ste istraživali, našli Krležina pisma o kojima se malo zna: što je u tome zanimljivo?
Krležina pisma Vošickom nalaze se u Muzeju grada Koprivnice i bila su ranije obrađivana. Kad sam počinjao, bila su zapravo osnova od koje sam kretao, barem što se tiče odnosa Vošicki - Krleža. Krleža je dobro iskoristio boravak u Dugoj Rijeci. Radio je na romanu ‘Zeleni barjak’, koji je preradio u dramu ‘Vučjak’. Stanovnici Duge Rijeke su ga očito motivirali - jer upisani su u ‘Vučjak’ koji je zapravo Duga Rijeka, gdje su posjede nekad davno imali plemići Vučaki, po čemu je očito uzeo naslov. O svemu tome pisao je Antun Kancijan, a u jednoj knjizi prikupio Franjo Križanić. U njoj su sjećanja ljudi na Krležin boravak pa tako imamo zabilježeno, kako prenosi Kancijan, da je jedan Đuro Crljenica shvatio da je on u ‘Vučjaku’ zapravo lik Juro, peštanski kelner, zbog čega je bio ozbiljno ljut na Krležu. A taj Đuro Crljenica je svjedočio da je Krleža po čitav dan znao sjediti u krošnji jedne lipe kraj crkve - te lipe nažalost više nema, ali je završila u romanu. Čini se da je Krleža prezirao provinciju u ljudima - jednako u Dugoj Rijeci kao i u Zagrebu. Ovim razdobljem i odnosom prema Dugoj Rijeci bavimo se, inače, u okviru manifestacije ‘Krleža i Duga Rijeka’, koja je pokrenuta prije dvije godine. Nadamo se da će nas Ministarstvo kulture i dalje pratiti i da će se još razviti, jer je riječ o prostoru kojemu nedostaje kulture, selu koje je obilježeno piščevim boravkom - ili bi bilo dobro da bude. O Krležinu, pak, prijeziru dosta je rečeno u poznatom ‘Pismu iz Koprivnice’, u kojemu je napisao da ‘ovdje uvijek netko mokri, netko bljuje, a netko se njiše na vješalima’ te da se ‘u Koprivnici po svim dvorištima vide naslagana jaja’, a da mi ne radimo ništa, nego samo jedemo ta jaja i postavljamo si nadgrobne spomenike.
BestBook: Hoćeš-nećeš, kad govorimo o ‘Vošickom’, razgovaramo u krležijanskom ključu, u vašem slučaju i o krležijanskoj naraciji: koliko ste to osvijestili? Jer zelenokaderaški mentalitet i domobranska navada, taj neumrli agens domaćeg naroda i sveprisutni demon Krležina opusa, naprosto je tu, samo ga treba iznijeti? Štoviše, u regresiji suvremene političke situacije ove zemlje, ‘Vošicki’ djeluje kao paradoks: dinamika historijskih događaja mogla bi se ponoviti ili se već ponavlja, ali na nevjerojatno jednak način? U čemu, u kojoj konkretnosti domaće svakodnevice to vidite?
Veseli me takva ocjena. Koliko je snažan Krležin narativ vidi se po tome što ga automatski povezujemo s određenim mentalitetom i vremenom, uzimajući ga pod normalno. Ali ako zamislimo da nema Krležinih tekstova, vidjet ćemo da nema ni dobrog dijela tog mentaliteta. On ga je sačuvao za buduće naraštaje. I da, slažem se, postoji Krležin ključ, što otvara književna vrata tog razdoblja, u austrougarskom kontekstu. Budući da je Krleža lik u romanu te da je dijalog između njega i Vošickog važan, bilo mi je bitno da rečenice koje govori budu dostojne onoga koji ih je napisao i izgovorio - toliko takvih važnih. Zato sam se posebno trudio razumjeti njegov boravak u Dugoj Rijeci, ali i općenito odnos prema provinciji koja je itekako upisana u njegovu biografiju. A Vošicki je trajni simbol pojedinca kojega gaze sustavi, u svim vremenima. I nekako se stvara osjećaj da se sve zgušnjava, svijet kao da je u škripu i mogao bi puknuti. Dinamika podsjeća na neka prethodna povijesna iskustva, ali su ratovi i ‘upravljanja masama’ drukčiji. Mislim da moramo očekivati neko posve novo iskustvo, ali moguće s jednako razornim posljedicama. Kao da smo zapeli između totalitarnih iskustava 20. stoljeća i utopijskih tekstova Čapeka i Orwella.
BestBook: Kad govorimo o dinamici historije, u romanu su iznimne upravo dionice koje opisuju razvoj i rast domaće ustašije, u maloj višeetničkoj sredini gdje kapitalizam predstavljaju Židovi, a politička pismenost stanovnika jako ovisi o kondicijama lokalne uprave. Portreti ‘ustaškog princa’ Rafaela Bobana, a posebice psihodinamika lokalnih momaka ustaša koji su jako pomogli u osnivanju logora Danica, podcrtavaju Vošickog kao mudru figuru otpora na doslovnoj vjetrometini svakog režima i svake domaće hulje. Ustašija logično, vidimo u romanu, raste odozdo, kao birtijaška priča?
Već po završetku Prvog svjetskog rata počinju ilegalni prelasci preko granice, gdje je u mađarskom Kőszegu osnovan logor Hrvatske legije. Jačanjem represije Karađorđevića to se pojačava te je u Podravini, kako piše Šadek, bila jedna od jačih ilegalnih ustaških organizacija, a 1931. godine u Mađarskoj je kod Csurga, dvadesetak kilometara zračne linije od Koprivnice, osnovan ustaški vježbovni logor Janka Puszta, u kojemu su boravili Koprivničanci Martin Nemec, Mijo Kralj i Mijo Bzik, rodom iz Reke, odmah pored grada. Kralj je bio jedan od sudionika atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. godine, Bzik je uspostavom NDH obnašao niz važnih dužnosti u NDH, a Nemec je postao upravitelj logora. Ovi su ljudi, Pavelićevi emigranti, sigurno utjecali na to da taj prvi logor u NDH bude u Koprivnici, zbog čega je grad imao simboličku važnost zaraćenim stranama. Tako je, nakon što su partizani preuzeli grad 1943. godine, u bitku za Koprivnicu i Podravinu 1944. krenula Crna legija, koju je predvodio Rafael Boban. Malo se zna o ulozi Koprivnice tijekom tih desetljeća, ali grad je bio važan - u prvom redu radi blizine Mađarske. Vošicki se pak držao hrabro, bilo je to teško vrijeme. Primjerice, njegov bivši naučnik i zaposlenik Valko Loborec, nakon rata obnašatelj niza funkcija, pa i direktor nakladničkog poduzeća, tiskao je materijale za NDH. Naravno, ta priča raste odozdo, kao i sve takve ‘priče’ - samo se sjeme baci s visoka. U tom košmarnom vremenu grad prelazi pod nadzor sad jedne, sad druge strane, a to mi je bilo važno pokazati u romanu.
BestBook: Kao pisac, čini se da snažno pulsirate s vlastitim krajem. Osim domaće kajkavštine kojom se literarno služite, djelujete kao autor koji na sve načine želi prenijeti habitus mjesta i ljudi: što želite naglasiti?
Mala smo zemlja, pa posljedično i mala književnost. Austrija je, logično, imala više autora koji su umjetnički uspjelo opisali kraj i raspad Austro-Ugarske, mi smo imali jednog: Krležu. Imam potrebu zabilježiti moj grad, jer nema nas u malim sredinama puno koji to možemo učiniti. Želim grad sačuvati za budućnost. Normalno je da autori pišu o svojem gradu, ali uočava se tek ako je riječ o malim gradovima, o takozvanoj provinciji. Nikad za moje kolege iz Zagreba ne piše da su zagrebački pisci, kao što za mene piše da sam koprivnički. Ali da se razumijemo: meni je to drago. Vošickijev posinak Miroslav Vlahović pročitavši roman rekao mi je da mu se čini kao da je Vošicki opet među nama i to mi je bio najveći kompliment. Odgovorio sam mu da se nadam kako će ovaj put među nama i ostati, odnosno da će zauzeti mjesto koje mu pripada u povijesti hrvatskog nakladništva. Nakon tisuća stranica, sam je Vošicki završio pod tiskarskim strojevima i time mi se priča činila zaokruženom. Iako, potpuno se zatvorila nagradom Fric, kojom se Krleža nakon stotinu godina opet vratio Koprivnici i Vošickom.
BestBook: Agilni ste kao urednik časopisa Artikulacije, vodite festival “Galovićeva jesen”, a upravo ste postali tajnik Društva hrvatskih književnika. Domaća književna produkcija ima svoj život i svoje krugove, kao i svaka druga umjetnička/kulturna produkcija: i djeluje vibrantno, unatoč svemu? Autotematizacija i neko zadovoljstvo unutar tvoje teme, zar to nije dovoljno? Koncepti kulture prošlih stoljeća više ne funkcioniraju, ali resentimani kod nas uporno tjeraju na reprize o “lošem statusu domaće kulture”: kako o tome mislite?
Imam taj organizacijski nerv koji me stalno tjera u projekte kojima se promovira književnost. Veseli me okupljati i povezivati, pridonositi razvoju. Zajedno s kolegama i prijateljima Mariom Kolarom, Matijom Ivačićom i Darkom Pernjakom sad već šestu godinu uređujem Artikulacije, a zajedno godinama radimo i ‘Galovićevu jesen’, uz još ljudi, naravno, poput Petra Lukačiča i Maje Krulić Gačan. Krugovi postoje, a veseli me da je priličan broj izvan Zagreba i da su obodi kružnica propusni, utječu jedni na druge. Poneki krugovi ostanu mali, sami sebi dovoljni, ali tako je to posvuda. Stara je priča da je veliki hrast impozantan, da ispod njegove krošnje ne mogu izrasti druge velike biljke. Ipak, preferiram veliko drveće. Šumu, a ne preriju koja kovitla pijesak u oči i najjača je ispod, a ne iznad zemlje, gdje joj je korijenje čvrsto povezano i drži zemlju na okupu. Podzemlje me ne zanima, način na koji su dvije naizgled udaljene samostalne travke isprepletene duboko ispod. Uostalom, karakteristika prerijskih biljaka je da su kratkoga vijeka. Jake, neovisne biljke, one što stoje za sebe, čvrste, sa snažnim korijenjem, takve su mi važne. Književnost, a ne ono što
stvara podjele i lomi krugove na manje, dok se ne zadovolje i najsitnije taštine. Kao tajnik Društva hrvatskih književnika radit ću na okupljanju. Saditi neke nove hrastove.
BestBook: Je li vas iscrpio ‘Vošicki’: na koji način? Tako energičan roman čini se da uzima, ali i daje: što je dao vama? I sljedeće čime se bavite: što vas okupira, koja tema?
Iscrpio me, ali to je na kraju bio onaj ugodan umor. Puno sam istraživao, u prvom redu u Muzeju grada Koprivnice, ali i u Državnim arhivima, razgovarao s Vošickijevim sinom Borisom, koji je tad imao 92 godine i živio u Ženevi, kao i posinkom Miroslavom Vlahovićom, koji je živio u Koprivnici. Umro je, nažalost, nedavno, ali bio je na predstavljanju knjige, što mi je drago. Osim toga, puno sam čitao jer roman pokriva razdoblje od 1909. do 1957., kad su se mijenjala politička uređenja, države, pa i sam grad, bilo je važno razumjeti ih. Prije pisanja želio sam sam sebi objasniti Vošickog, a mnogo je podataka, ljudi koji su utjecali na njega. Da, bilo je intenzivno i energično. Bojao sam se da ne zaboravim stvari i znao sam da ne smijem stati, teško bi se bilo vratiti. Od romana sam puno dobio, i ne samo u književnom smislu. Učio sam i istraživao, razvijao se. Trenutačno, borim se s rukopisom za koji nisam siguran kamo će me odvesti, a zaokuplja me ideja o pisanju romana o Žarku Dolinaru, još jednom Koprivničancu, sveučilišnom profesoru, kolekcionaru, svjetskom prvaku u stolnom tenisu i dobitniku nagrade ‘Pravednik među narodima’ zbog spašavanja Židova tijekom Drugog svjetskog rata. I on u Koprivnici ima ploču i ulicu, a vidjet ćemo kako će to završiti.
