Rino Gropuzzo je profesionalni ugled izgradio u samom središtu europske modne industrije, a potom se, kao jedan od rijetkih hrvatskih fotografa, vratio u domovinu. I zbog toga ne žali - naprotiv. Rođen 1955. godine u Rijeci, nakon studija strojarstva u rodnom gradu odlučio se u potpunosti posvetiti fotografiji te je otišao najprije u Pariz, a potom u Milano, gdje je ostao sve do 1998. godine. U tom je razdoblju diljem svijeta snimao za ugledne međunarodne magazine, odradio nebrojene kampanje, modne revije i portrete, družio se sa slavnim osobama, paralelno razvijajući vlastiti opus u kojem središnje mjesto zauzima ženski akt. Po povratku u Hrvatsku radio je za vodeće domaće časopise. Estetski oblikovan u duhu osamdesetih, s naglašenom skulpturalnošću tijela i dramatičnim kontrastima svjetla, Gropuzzo kao svoje fotografske uzore ističe Jeanloupa Sieffa, Richarda Avedona i Davida Baileya, a vlastiti pristup sažima jednostavno: fotografija ne nastaje u aparatu, već u glavi i oku fotografa.
Rino Gropuzzo i Brooke Shields u Milanu
Express: Studirali ste u Rijeci na Tehničkom fakultetu i postali inženjer strojarstva. Zašto niste ostali u inženjerskoj struci? Što vas je usmjerilo prema fotografiji?
Uglavnom društvo i prijatelji (smijeh). Družio sam se s fotografima, među njima i s Rankom Dokmanovićem, koji je nedavno preminuo, te s ljudima okupljenima oko galerije u Kastvu, u takozvanom Kastavskom krugu. Tamo je bilo povjesničara umjetnosti, fotografa, i cijela ta ekipa mi se više sviđala od strojarstva. Zapravo sam s fotografijom došao u dodir još kao dječak. Otac je bio dosta dobar fotoamater, imao je tamnu komoru i često sam s njim razvijao crno-bijele fotografije. Poklonio mi je neku smiješnu kameru, ali tada me to nije baš uhvatilo. Tek kasnije na fakultetu sam ponovno ozbiljnije uzeo kameru u ruke. A onda sam u jednom trenutku odlučio da ipak trebam završiti strojarstvo pa sam na brzinu u godinu dana dao sve ispite koji su mi ostali i diplomirao. I stavio diplomu u ladicu (smijeh). Tada sam hodao s nekom curom koja je bila nešto kao manekenka. Gledao sam kako drugi snimaju pa sam pomislio da to uopće nije loše i odlučio sam da ću se time baviti. To je bilo više kao zabava. Nisam u početku mislio da će mi to biti zanimanje.
Express: Koji su bili prvi poslovi koje ste odradili u karijeri profesionalnog fotografa?
Zapravo nisam krenuo klasično kao većina klinaca - omladinski časopisi i takve stvari. Uopće nisam radio za novine, nego sam počeo s izložbama jer se tako radilo u mom društvu.
Profesionalno, ono što sam radio za novac, bilo je nešto sasvim drugo. Kako sam studirao na Tehničkom fakultetu, znao sam ljude iz struke pa su me angažirali da im snimam razne pogone, čisto tehničku fotografiju, industrijsku, potpuno drugačiju od onoga što sam radio za sebe. Za sebe sam snimao uglavnom prirodu i žene, to mi je nekako bilo najdraže. Radio sam i nešto mode za riječke dizajnere, ali to nije bilo za novac, više za prijateljstvo.
Modni dizajner Ottavio Missoni i Rino Gropuzzo
Express: Relativno brzo nakon diplome otišli ste u Italiju, u Milano. Kako ste i u kojim okolnostima odlučili otići?
Najprije sam otišao u Pariz. Prijatelj s kojim sam radio u početku, Riječanin koji je živio tamo i radio za UNESCO, pozvao bi me da mu dođem pomoći kad su bile generalne skupštine. Radio sam s njim u laboratoriju. On bi snimao, a navečer bismo razvijali slike, noću ih povećavali i to se prodavalo. Italija je ispala slučajno. Mislio sam da ću ostati u Parizu jer mi se jako sviđao, ali jedan prijatelj imao je rođaka u Milanu koji je poznavao vlasnika modne agencije za modele. Preko njih se otvorila mogućnost da tamo počnem nešto raditi. Otišao sam u Milano, najprije na neko vrijeme, pa sam se vraćao u Rijeku, i tako godinu-dvije putovao između dva grada. Na kraju sam se stacionirao u Milanu, uzeo stan. Vlasnik te agencije Why Not, Vittorio Zeviani, postao mi je prijatelj. Agencija je bila dosta jaka, a on mi je puno pomogao, i s poslom i općenito. Preko njega sam upoznao dosta ljudi i tako je sve krenulo.
Glumica Charlize Theron
Express: Koji su bili najveći izazovi kad ste počeli karijeru fotografa u Italiji? Što je bilo ključno da uspijete?
To je pitanje svih pitanja. Uopće nisam bio spreman na ono što me čekalo, sasvim sam drugačije to zamišljao. Došao sam s nekim portfoliom, s modnim fotografijama koje sam radio ovdje, jer sam htio u modnu fotografiju. A tamo je bila strašna gužva i konkurencija. Nisam bio klasičan početnik: bio sam malo stariji, imao sam i diplomu, ali nisam baš znao kako se postaviti, kako se ugurati u te modne sfere. Nisam bio osobito modno osviješten, što pomaže u tom svijetu. Ključno je bilo što sam počeo surađivati s fotografskom agencijom Marka. Do njih sam došao preko opatijskog fotografa Romana Grozića koji je već bio u Milanu. Tako sam imao kanale za prodaju fotografija i neku vrstu pokrića. Usput sam radio s raznim modnim agencijama i pokušavao nešto napraviti u modi. I tako je krenulo.
Express: Između ostaloga, snimali ste tada mladu i nepoznatu Charlize Theron...
Agencija Why Not imala je natječaj za nove modele, zvao se New Model Today, dolje na jugu Italije, u gradu Positanu na Costieri Amalfitani, gdje sam odlazio svake godine. Jedne je godine i ona došla na taj natječaj s mamom. Nešto sam je fotografirao, onako sitno, i nekako smo se sprijateljili, možda više s mamom jer je Charlize imala svoje obaveze. Već tada se vidjelo da je posebna i zanimljiva osoba, iako je imala samo šesnaest godina. To su vjerojatno bile jedne od njenih prvih fotografija u Europi. Poslije je došla u Milano u agenciju, napravila reklamu za Martini i to ju je lansiralo. Nakon toga je otišla u Ameriku i izgubio sam kontakt s njima.
Express: Fotografirali ste i slavne osobe poput Ottavija Missonija i Umberta Eca. Kako je došlo do tih suradnji? Kakav su oni dojam ostavili na vas?
S Missonijem sam se baš sprijateljio. Često sam odlazio k njemu u kuću u Sumiragu kod Varesea, tamo gdje mu je tvornica, i s njim sam se redovito viđao. Snimao sam njega i neke njegove stvari, ali nisam htio previše gnjaviti za posao jer sam držao do tog prijateljskog odnosa. Ipak, radio sam portrete za razne časopise, snimao njega i obitelj, a znali smo se družiti i dolje u južnoj Italiji. Umberta Eca sam snimao za naš Globus kad je bio u Puli na sajmu knjiga. Poslali su me iz redakcije da ga fotografiram i to je bilo stvarno zanimljivo iskustvo. U Milanu sam snimao i Brooke Shields, ne sjećam se više točno za koji časopis, ali znam da je nešto izašlo u Corriere della Sera. Radio sam i s glumicom Valerijom Golino u Rimu, onom iz filma “Kišni čovjek”. Poslije smo se privatno vidjeli i u Los Angelesu, ali to više nije bilo vezano uz posao. Većina tih suradnji išla je preko mog prijatelja Vittorija Zevianija iz agencije Why Not. On je imao jako širok krug poznanstava pa sam preko njega upoznao i grofa Capronija. Kod Capronija smo često provodili vikende u njegovoj vili blizu Coma - bazen, tenis, ručkovi, večere - i imao sam priliku snimati na stvarno posebnim mjestima. Njegov je otac bio veliki industrijalac koji je radio avione, pa je cijeli taj ambijent bio prilično impresivan. Sve je to znalo izgledati dosta glamurozno, dolazili su razni zanimljivi ljudi, druženja su bila intenzivna. Jedino sam kasnije žalio što se s više njih nisam i fotografirao, ali eto, tako je to išlo (smijeh).
Express: Krajem devedesetih trajno ste se vratili u Hrvatsku. Zašto ste se vratili i je li to bila dobra odluka?
Vratio sam se jer mi je u Milanu postalo previše blesavo. Neke stvari su se promijenile. Direktor banke za koju sam radio je otišao pa mi je automatski propao posao, par časopisa za koje sam radio više nisu funkcionirali ili su se promijenili urednici. Trebao sam i mijenjati stan sa studijem, a sve što sam nalazio bilo je puno skuplje i lošije od onoga što sam imao.
Malo sam se i zasitio Milana, nije mi se dalo raditi samo da plaćam troškove. Mislio sam da ću iz Rijeke jednom mjesečno otići u Milano, odraditi nešto i odnijeti fotografije u agenciju. Ali kad sam došao, ovdje mi je bilo izvrsno - imao sam curu zbog koje sam češće dolazio i svaki put sam bio sretan. U Milanu je bilo previše stresa i to mi je jednostavno dodijalo. Kad sam se vratio, dobro se radilo. Radio sam za Playboy, za Elle, za Globus godinama. Za Globus sam imao jednu stalnu stranicu gdje bih izmislio fotografiju kao preporuku za dobru kupnju, a zapravo su to bile moje autorske slike s nekim ženama u kadru. Radio sam i reportaže, promijenio sam nekoliko glavnih urednika, ali poslovi su bili zanimljivi i dobro su se plaćali. Još se radilo na fotografskom filmu, razvijao sam u Zagrebu, a kad je krenula digitalija sve je postalo puno lakše. Ovdje mi je bilo dobro.
Express: Ženski akt središnja je tema vašeg opusa. Fotografirali ste brojne slavne manekenke, ali i ‘obične’ djevojke. Postoji li razlika u vašem pristupu u tim snimanjima? Što je najvažnije za snimanje aktova?
Najvažnije je povjerenje, da cure osjete da ih ne gledate kao nekakav objekt požude. Jedna glumica mi je nedavno rekla: ‘S tobom ću uvijek raditi aktove, ti nisi ljigav.’ Što god to značilo, ali valjda je to ključno, da nema tog neugodnog pogleda. Nekad treba razgovarati da se opuste, ali u principu nikad nisam imao problema jer nisam inzistirao: ako netko neće, ne mora. Uvijek se može naći način da slika bude senzualna i lijepa, a da ne mora biti sve jako golo. Neki povjesničari umjetnosti kažu da moj akt više sliči na kiparstvo, kao da vide skulpturu. A prijatelji znaju reći da moje fotke uopće nisu erotične, da je to ‘samo meso’. Eto, takvi su ti dragi i bliski prijatelji (smijeh).
Express: Prije par godina objavili ste kalendar s aktovima žena starijih od 50 godina. Kako ste došli na tu ideju? Kakve su bile reakcije javnosti?
Ideja je krenula slučajno. Jednu curu koju sam snimao prije 30-35 godina, bivšu manekenku, vidio sam na Facebooku u kupaćem kostimu i izgledala je odlično, iako je imala preko pedeset. Nazvao sam je i rekao: hajde da napravimo neke fotke. Otišli smo u Kotle u Istri, snimali se bez problema, i vidjelo se da to nije mlada djevojka, ali je još uvijek sjajno izgledala. Tada mi je palo na pamet da probam vidjeti kako bi izgledale i druge žene te dobi.
Express: Tko je u profesionalnom smislu najviše na vas utjecao? Koje fotografe smatrate svojim uzorima?
Teško je izdvojiti samo jednog, ali recimo Jeanloup Sieff - ne znam jeste li čuli za njega - on mi je bio jako važan. Radio je u Parizu, snimao modu i slavne osobe, bio prijatelj s Yvesom Saint Laurentom, snimao Hitchcocka. On je jednom rekao da ga zanima snimanje žena i prirode, a to je točno ono što je i meni blisko: pejzaži, žene i žene u pejzažu. Njegove crno-bijele fotografije bile su mi baš super. Zanimljiv mi je bio i Helmut Newton sa svojim provokacijama, pa David Bailey iz Londona. Naravno, gledali smo razne časopise, upijali utjecaje sa svih strana. Teško je reći da slijedim samo jednog fotografa. Bilo ih je puno koji su na mene utjecali, ali Sieff mi je nekako najbliži. I naravno, Richard Avedon, i on je sigurno ostavio traga.
Express: Počeli ste raditi u analognom vremenu, a danas živimo u digitalnom dobu fotografije. Što se, po vašem iskustvu, izgubilo, a što eventualno dobilo prelaskom s filma na digitalnu fotografiju?
Dobila se pristupačnost i jednostavnost. Prije su filmovi koštali pa se moralo opreznije raditi, a na digitalnom odmah vidiš rezultat. U analognom je čovjek morao imati više tehničkog znanja i fotografija se više promišljala. Danas svatko s telefonom slika pa je sve postalo demokratičnije. Popularnost fotografije je jako porasla, ali mislim da je prosječna kvaliteta niža - lajka se svašta što je bez veze. Digitalija je olakšala i pojeftinila stvar; prve digitalne kamere bile su skupe, kao nekad analogne, ali danas si ih svatko može priuštiti. Meni je uvijek bilo isto pada li svjetlo na film ili na senzor: fotografija nastaje u glavi i u oku. Dobro je što odmah vidiš rezultat, ali se manje pazi na kadar jer se puno toga može popraviti u postprodukciji. Digitalija je napravila revoluciju, ali mladim fotografima danas nije lako jer se s fotografijom teže zarađuje: puno poslova je otpalo, sve se snimi mobitelom i glavno je da ne košta.
Express: Kad se osvrnete na svoj život i karijeru, žalite li za čime? Jeste li propustili neke profesionalne, ili životne prilike?
Nažalost, da. Bilo je sjajnih prilika koje sam, ne znam zbog čega, propustio. Ali glupo je o tome razmišljati; tko zna bi li išta od toga bilo. Odradio sam što sam odradio, i dalje se zabavljam s fotografijom kad me netko pozove, iako je to sve rjeđe (smijeh). Vjerojatno sam mogao više, ali nisam, ukratko. Ipak, nisam nezadovoljan. Nikad nisam morao raditi nešto drugo da bih preživio. Znam puno fotografa koji su morali konobariti i raditi ne znam što, a ja sam se uvijek s fotografijom uspijevao prehraniti i platiti račune, čak i u Milanu kad je bilo najteže. Povratak ovamo pokazao se jako dobrim potezom. Ovdje je bilo opuštenije, poslovi kreativniji, a život ugodan. Ne žalim zbog toga; napravio sam masu dobrih stvari i još uvijek imam dobar život. A Rijeka mi je dobra jer mi je sve blizu - i šuma i more i Italija.
