'Yesterday' je portret Sarajeva, danog kroz lica nekadašnjih Sarajlija i Sarajki

Naravno da u svakom čovjeku u kojeg se malo bolje zagledamo vidimo onoga kojeg želimo vidjeti i tko nam se prethodno kao tip zavukao pod oko. To znači da na ljude gledamo s predrasudama. Drukčije ih uopće ne bismo ni mogli gledati, jer bismo ih se plašili kao divljih zvijeri. Samo što predrasude nužno ne moraju biti loše, iako su po predrasude vazda opasne. U djetinjstvu i mladosti moje None iz Trebinja su u Dubrovnik stizala gospoda. Za taj se Dubrovnik trebalo obući, uspraviti i oljuditi, a Trebinjci su u to vrijeme bivali zeru obučeniji, oljuđeniji i uspravniji nego što je bio domaći svijet. Pa bi izašli na Stradun kao da tome mjestu i gradu tek oni svojom pojavom pružaju onu mjeru poštovanja kakvo on zaslužuje. Mnogo godina kasnije tetka Lola imala je u svom prevelikom stanu na Bunićevoj poljani čovjeka koji joj je dolazio jednom tjedno usisati, obrisati prašinu, porediti sve ono što ona u svojoj samoći više nije stizala. Zvao se Nazif, bio je odnekle iz istočne Hercegovine, a na rad je dolazio savršeno uređen, u nedjeljnom odijelu, s košuljom i kravatom. Pa bi se onda preoblačio u robu za rad. Gledajući Nazifa moja je Nona gledala u svoju mladost. Premda je on bio sitne figure, a ne stasit kao mladići iz njene mladosti, i pritom nije bio Trebinjac, u činjenici da je takav dolazio na posao i da ga se po Dubrovniku nije moglo vidjeti bez bijele košulje i kravate, on je bio figura njezine predrasude. Lik iz životnog igrokaza. Romani, filmovi i kazališne predstave katkad znaju biti okvir takvih životnih igrokaza.