Naravno da u svakom čovjeku u kojeg se malo bolje zagledamo vidimo onoga kojeg želimo vidjeti i tko nam se prethodno kao tip zavukao pod oko. To znači da na ljude gledamo s predrasudama. Drukčije ih uopće ne bismo ni mogli gledati, jer bismo ih se plašili kao divljih zvijeri. Samo što predrasude nužno ne moraju biti loše, iako su po predrasude vazda opasne. U djetinjstvu i mladosti moje None iz Trebinja su u Dubrovnik stizala gospoda. Za taj se Dubrovnik trebalo obući, uspraviti i oljuditi, a Trebinjci su u to vrijeme bivali zeru obučeniji, oljuđeniji i uspravniji nego što je bio domaći svijet. Pa bi izašli na Stradun kao da tome mjestu i gradu tek oni svojom pojavom pružaju onu mjeru poštovanja kakvo on zaslužuje. Mnogo godina kasnije tetka Lola imala je u svom prevelikom stanu na Bunićevoj poljani čovjeka koji joj je dolazio jednom tjedno usisati, obrisati prašinu, porediti sve ono što ona u svojoj samoći više nije stizala. Zvao se Nazif, bio je odnekle iz istočne Hercegovine, a na rad je dolazio savršeno uređen, u nedjeljnom odijelu, s košuljom i kravatom. Pa bi se onda preoblačio u robu za rad. Gledajući Nazifa moja je Nona gledala u svoju mladost. Premda je on bio sitne figure, a ne stasit kao mladići iz njene mladosti, i pritom nije bio Trebinjac, u činjenici da je takav dolazio na posao i da ga se po Dubrovniku nije moglo vidjeti bez bijele košulje i kravate, on je bio figura njezine predrasude. Lik iz životnog igrokaza. Romani, filmovi i kazališne predstave katkad znaju biti okvir takvih životnih igrokaza.
Otkako sam ga prvi put sreo, u jednom kafiću na sarajevskoj Breki, krajem prošloga stoljeća, u Namiku Kabilu vidio sam Trebinjca iz Nonine mladosti. Iz više razloga nije na odmet u tekst upisivati ovu predrasudu. Kabilov je javni identitet, kojim se intenzivno bavi na filmu i u književnosti, sastavljen od nekoliko autofikcijskih uloga: egzilant i taksist sa Zapadne obale, Trebinjac, predratni Sarajlija. U svakoj od tih uloga, međutim, sačuvao bi onu finu distancu prema vlastitom “slučaju”, a onda i prema “slučaju” svejedno kojeg i čijeg kolektiviteta. Baš nimalo i ničim ničija žrtva, on je poput tih Trebinjaca na Stradunu, s početka dvadesetih godina prošloga vijeka, koji su vlastito stradanje umjeli uzdići u avanturu.
Roman “Yesterday” objavio je u sarajevskom Buybooku. Knjiga je izašla prvih dana srpnja, upravo za tamošnji književni festival. Kao urednica potpisana je Marina Vujčić. Osim što je uredila i prethodni Kabilov roman, objavljen kod drugog izdavača, Marinino ime u impresumu djeluje kao još jedna fina stilska figura Kabilove socijalne i poetičke distance. Tom se distancom pomalo i bavi ova obimom nevelika knjiga. Naslov “Yesterday”, koji će najprije podsjetiti na već prenatalnu pjesmu Beatlesa, u našem bi jeziku mogao imati zanimljiv, ali nemogući korelativ. Jučerašnjost. Jučerašnjoća. Tom se jučerašnjošću pisac bavi u nekoliko međusobno upričanih priča, danih u prvom licu, uglavnom u obliku usmenih ispovijesti. Lica su muškarci i žene iz Sarajeva, predratni ljudi, koji danas žive u tom gradu, ili koju tisuću kilometara izvan njega, ali život im uglavnom protječe u posvemašnjoj i sveprožimajućoj jučerašnjosti.
“Yesterday” je knjiga o naraštaju koji je, gdje god da živi, jednom nogom u onom prethodnom Sarajevu. I uzalud već četvrt stoljeća pokušava tom nogom iskoračiti u nešto drugo i negdje drugdje, nije važno gdje, ali svakako u vlastitu budućnost. Ljudi koji su predugo čekali da stane rat, da se iščašeni svijet vrati u zglob, da se život nastavi tamo gdje je stao, u jednom trenutku, koji nije zabilježen u kalendarima, nisu više bili u stanju iskočiti iz svoje opsesivne jučerašnjosti. “Yesterday” je mogao biti film. Tihi, spori, britanski. Ali kome bi takav film trebao u svijetu i u zemljama u kojima Kabil živi sa svojim čitateljima, kao i u zemljama u kojima živi njegov raseljeni, rasijani i etnički prosijani jučerašnjosni svijet? Općenito, Namik Kabil je filmaš s temama koje ne mogu biti snimljene, iako su važne za našu kulturu i naš poslijeratni svijet. Ali kako je riječ o temama koje se tiču čovjekove intime, a ne geostrategije, i temama koje nisu podložne autoviktimizacijskim ceremonijalima i kreditiranjem nekih budućih zločina, tako je pisac primoran da ih s filma seli u književnost. Premda ni u književnosti neće biti dočekivane s nekom velikom dobrodošlicom. Kabila od veće mrzovolje u Hrvatskoj spašava upravo to što je iz Sarajeva i iz susjedne Bosne i Hercegovine - kamo ovdašnja piščad, kritičarčad i ina druželjubiva književna paščad rado ide na festivale, rezidencije i ćevape, ali zar se i on ne bi mogao malo odmaknuti od tog svog rata? Pa da, recimo, napiše nešto o seksu, planinarenju i građanskom odrastanju? Nije li rat potrošena tema u domaćim književnostima? Tako misle loši pisci u lošoj književnosti. Ali iskoristimo još priliku dok je Namik Kabil sa svojim temama rado viđena figura u Hrvatskoj, pa pokušajmo ljude navesti da nekako pripitome vlastite predrasude.
“Yesterday” je portret Sarajeva, danog kroz lica nekadašnjih Sarajlija i Sarajki. Ta nekadašnjost u Kabilovoj priči nema veze s trenutačnim prebivalištem, nego s vremenskim koordinatama u ljudskim glavama. Nekadašnjost i jučerašnjost u glavama su i u dušama ljudi koji su trenutačno tu. I koji se, uglavnom, ponašaju kao stranci u vlastitoj sadašnjosti. Ili, još češće, istovremeno igraju više različitih uloga u vlastitim svakodnevicama. Pritom, da ponovimo, samo mjesto boravka ne određuje nužno odnos prema svakodnevici. Evo kako to u životu ide: “Poslije rata, krajem devedesetih godina, ljudi su ostali rasuti po svijetu i došlo je vrijeme odluke da li su nove adrese privremene ili će postati stalne. On se vratio i ubrzo shvatio kako to nije više onaj grad. Bez obzira što je očekivao promjenu, potresla ga je količina potisnute agresije koja je u svom naličju bila iskonski stid nad činom ubijanja, a stid se ovdje teško priznaje. Kataklizma je ostala u zraku, mogao si je prepoznati po euforičnom slavljenju mršavog mira; stisnute pesnice iscrpljenih ljudi, praćene promuklim pokličima, trebale su značiti pobjedu, dok je u očima zjapila provalija užasa. Da si bio ovdje makar samo dio rata, mogao bi bolje shvatiti ovo danas, više je puta čuo. Nije zažalio što nije bio, baš zato da ne bi shvatio, ali će se poslije pitati da li se trebao vratiti.
Slično onima koji su se pitali zašto su ostali u paklu. Može li se sarajevština, duh prošlosti, težak i presladak poput zalivenih kolača, dosadan kao nostalgična pjesma omiljenog kantautora, urušiti i propasti kao asfalt njegovih cesta. Ima li iko živ da potvrdi kako ovaj jebeni asfalt u glavnom gradu, nekadašnja nulta tačka njihovog pripadanja, nije uvijek bio ovako grbav i zakrpljen? I odakle sad šljunak u Dalmatinskoj ulici, u centru grada, kamenje i pijesak koji se mjesecima raznose okolo? Trag prašine vodi do Kevrinog potoka”. I upravo tu, u Kevrinu potoku, to jest na ulici koja se tako zove, i koja se tako zvala i dok je nosila ime narodnog heroja, najuži je zavičaj, intimna mikrolokacija, ovoga čitatelja. Još nekoliko koraka i već smo na Sepetarevcu, toj mitskoj točki njegove, čitateljeve, književnosti, koju Kabil ne mora spomenuti, ali ona je tu, jer je čitatelj vidi. Svaka se knjiga, to znamo, svaki roman i svaka pripovijetka, dovršava činom čitanja i svojom transformacijom u čitateljskoj imaginaciji. Kabilov “Yesterday” upisuje se, međutim, ravno u moju imaginaciju, u tu bijednu raskoš upamćenog, doživljenog, odsanjanog, od čega sam i načinjen. Pritom, pisac se služi jednom specijalnom, meni tako važnom stilskom podlošću: toponomastika mu je vrlo precizna, ne samo ulična i prostorna, nego on pazi da ne izmišlja ni imena davno nestalih i posve sporednih naziva gradskih kafića (recimo Alma, najsuvišnije, davno nestalo mjesto...). Takva strategija samom piscu pruža neku unutrašnju suvremenost i samouvjerenost. Kad je neko ime tačno i točno, tad iz njegove tačnosti proizlazi i sve drugo. Uključujući i ono što će pisac izmisliti. Takve stvari osjeti baš svaki čitatelj, ali za čitatelja koji je iz istoga svijeta i u čiju su imaginaciju upisani isti toponimi, iz toga će proizaći nova, teško opisiva čarolija. (Inače, Sarajevo je zbog nečega, više nego drugi naši gradovi, mjesto opsesivne toponomastike. Svi istinski značajni pisci ovoga grada, Ivo Andrić, Isak Samokovlija, Meša Selimović, Nedžad Ibrišimović, Dario Džamonja, Damir Ovčina, vodili su neobičnog računa o preciznom preslikavanju plana grada na svoju proznu književnost. Možda to ima veze s veličinom Sarajeva: ipak to prostorno nije veliki grad i katkad je, možda, opasno izmišljati ulice, kuće i trgove kakvi u stvarnom Sarajevu ne postoje. Možda je tu riječ o utopijskom pokušaju da se u književnosti dovršava nešto što je u stvarnosti, na ulici i u životu ostalo nedovršeno. A možda je Sarajevo u imaginacijama svojih istinskih pisaca takav grad kojem ne treba više ništa maštom dodavati. Što god da je, tek činjenica je da se po Sarajevu može putovati, hodati, voziti se tramvajem samo na osnovu proznih djela njegovih pisaca, a da se pritom ne zaluta ili da se ne stigne na mjesto kojeg u zbilji nema.)
Tako mi se onda učini da poznajem i likove Kabilove proze. Učini mi se da su te žene i muškarci iz “Yesterday” ljudi koje znam, s kojima sam se donedavno susretao ili koje nisam vidio već tridesetak godina, ali ako ih sretnem, sretat ću ih s istom vrstom nelagode i miline kao i zadnji put. Međusobno smo vezani tom nepregorenom svojom jučerašnjošću. Pa onda to komuniciranje s roditeljima u Sarajevu. S tetkama i s ujacima. S rodbinom. I ta potreba da im se nađeš pri ruci, da im u njihovoj starosti budeš od pomoći, u kojoj su istodobno ugrađeni elementarna sinovljevska i rodbinska empatija, i apriorna grižnja savjesti. Savjest te muči što si ti u nekakvom Londonu, a oni su u Sarajevu! Ali te, još mnogo više, savjest muči što si ti živ, dok su oni na jedan krajnje specifičan način već odavno mrtvi. “Yesterday” je, pored ostaloga, i divan mali roman o smrti i o sahrani na sarajevski način. Na način naše jučerašnjosti. Književnost ne podnosi laž. I u tom je smislu film nastavak književnosti. U kadru se ne smije pojaviti ono čega na filmu ne može biti. Recimo, telegrafski stup u priči iz 17. vijeka! A sve ono čega ima, trebalo bi biti u nekom višem smislu istinito. Istinitost proznog teksta ovjerava se i izvan njega samog. Netko je, dakle, umro, nemojmo sad buduća čitanja raščarati pričom o toj smrti, bio je sprovod, i prošlo je četrdeset dana. Slijedi boldom upisan međunaslov: Kibe. Pa ide ovako: “Četrdeset dana nakon što je Azra ukopana, Gaga je pozvala nekoliko ljudi da se okupe u restoranu ‘Kibe’ u Azrino ime, njoj za dušu i njima za sjećanje. Neobično je zvučalo, ali se niko nije opirao, bilo je iskreno. Gaga nije planirala ići na tevhid povodom četrdesnice, ne bi ni Azra išla, ali to su porodične stvari. Odmah je bilo jasno da neki od pozvanih ne pričaju međusobno i dobro je takve detalje u Sarajevu unaprijed provjeriti i glasno reći ko je sve pozvan. (...) Važno je da se okupimo, popijemo piće i progovorimo. (...) Neobično je bilo veče u restoranu i svi su to osjetili. Ali srećom imaju čaše, escajg, menu, razgovor s konobarom, naručivanje, i ostalo čime se ljudi bave u restoranu. Imali su najbolji sto do prozora na vrhu i grad je bio kao na dlanu. Isprva je planirano da se sjedne na kafu i neko piće, ali su svi ubrzo počeli listati jelovnik. Mogla bi se neka i zeljanica, ne previše, ovdje je najbolja u gradu? A kljukuša je skroz tanka, prava, moraš je špahtlom strugati. Dijaspora se odmah izjasnila za mladu janjetinu, sad je skinuto, a ispostaviće se poslije da je neko ranije zvao iz ovog društva i rezervisao dva kila pečenja, plećku i vrat. (...) Gaga poznaje ove bosanske tersove, vidiš po govoru tijela da su malo postiđeni, oni su ipak muškarci i ne bi trebali biti ovako lomljivi i zato nazdravljaju. Skendu je nervirao Senad, ali je dobro prikrivao iako se radi o ljubomori. Sutra će je nazvati da pita zašto je njega zvala, čija je to ideja, ipak je on iz nekog drugog života? Bimbić se napio, pomiješao je više stvari, emocija ga je razvalila. Dimša je večeras na nečem jačem. a juče je stigao; ima energiju kao da će izletjeti kroz prozor, dok Senadu priča o kanadskim Eskimima. (...) Azra je umrla od samoće, pomislila je Gaga posmatrajući ljude koji su došli u njeno ime. Nisu njoj falili ljudi, život je falio (...)”.
Ubrzo će tako i kraj romana, pa široki plan, panorama, lijepa rečenica: “Kada je poslijepodne odnio buket na Bare i spustio ga ispod Azrinog imena, nebo je izgledalo neobično čisto, kao da prvi put u Sarajevu uopšte nije bilo smoga u zraku”. I da ponovimo: književnost ne trpi laž! Pa mi je poslije netko drag, tko je i Kabilu drag, a nije iz svijeta njegova romana, pripovijedao kako je bilo u Sarajevu, na festivalu. I reče mi da ih je onda Namik vodio na jedno mjesto. I prije nego što je bilo izgovoreno, znao sam koje je to bilo mjesto, koji stol i kakav pogled. Ne, nipošto nije na piscu da svoje čitatelje, ili one za koje bi želio da to postanu, vodi na mjesta iz svojih romana. Takvo što neće pomoći tekstu. Ali je na piscu da se bavi svijetom koji poznaje, da uporno nastoji pisati o onome o čemu se pisati ne može, i da to čini po cijenu potpunog nerazumijevanja. A onda svoje čitatelje, prošle i buduće, može voditi i na mjesta vlastite četrdesnice. Nipošto to nije informacija od javnog interesa niti nešto što bi se ticalo nečijih pretpostavljenih budućih čitateljskih doživljaja, ali za ovo je čitanje, ipak, važno. Pisac mi je, tko zna zašto, poslao, nakon što ih je napisao, prvih dvadesetak stranica knjige. Nakon čitanja bio sam potresen, i u prvi mah ništa mu nisam odgovorio. Pažljivo treba s nedovršenim rukopisima i njihovim autorima. Egzaltacije su dopuštene tek na kraju. Na kraju sam mu odgovorio neka se drži atmosfere u tekstu, a da dramaturgija ostane na razini iznevjerenih očekivanja, nedovršenih priča, nedostajućih poanti. Čini mi se da me nije poslušao. Upravo sam napisao zašto je bolje što je tako.
