Kultura
156 prikaza

Narcistička kultura u ogledalu - nemoj me ignorirati

Dreamstime
Zapad prestaje kotačiće intelektualnog napretka vrtjeti prema naprijed, stoga ne čudi porast kulturnih ratova, kulture otkazivanja, wokea i ostalih u široj društvenoj slici efemernih fenomena

U pismu starijem bratu Aleksandru, Čehov mu savjetuje: “Sve što trebaš je biti malo više iskren prema sebi; ne budi protagonist vlastitih romana; zaboravi sebe - pa makar i na pola sata. (...) Subjektivnost je gadna stvar jer ti kao mladom piscu uvjerljivo ukazuje na mane”. Taj zaborav sebe u suvremenoj umjetnosti okružen je ogledalima. Kad prog guru Steven Wilson u pjesmi “Self” odlučuje progovoriti o tom fenomenu fluidnog identiteta (usp. Bauman), onog koji će redatelj spota Miles Skarin okarakterizirati sposobnošću da preko algoritama vrlo lako postanemo netko drugi, onda ni ne čudi jeziva Hararijeva teza o neodrživosti umjetnosti koja se poigrava našim emocionalnim registrima. Umjetna inteligencija u potpunosti će je vrlo brzo promijeniti, zaključuje izraelski povjesničar iz ostakljene vile u Karemi Yosefu. Te pukotine, nedostaci koje vidimo i u kazalištu koje čeka svoje nove prevratnike, poput Pintera ili Becketta, dio su samo jedne šire slike u kojoj je ekonomski razvoj postao sinonim za umjetničku stagnaciju. Danas su promjene tehnološke, no mi smo emocionalno i dalje u kamenom dobu, reći će Fromm. Taj tehnološki boom ne osnažuje, stavlja nas na sedative, sumorno u “The Decadent Society”, ustvrđuje Ross Douthat, konzervativni kolumnist The New York Timesa. Bogata, moćna zapadna društva jednostavno prestaju kotačiće intelektualnog napretka vrtjeti prema naprijed, stoga ne čudi porast, između ostalih kulturnih ratova, kulture otkazivanja, wokea i ostalih u široj društvenoj slici efemernih fenomena. Ako se samo prisjetimo izravne kazališne reakcije na pandemiju u vidu autorskog mozaika “Monovid-19” (r. Anica Tomić, ZKM, 2020.) i zaključka Nataše Govedić kako bi drama trebala pokloniti nešto drugo osim moje male paranoje, jasno je da se od eseja Toma Wolfea iz 1976. “The Me Decade and the Third Great Awakening” nije mnogo toga promijenilo. Nekad smo bili dijelom jedne velike biološke struje, sad smo se sveli na pusti me živjeti kao... plavuša, zamorac, Facebook aktivisti (nastavi niz). Nismo se ni okrenuli, a eto nas kao Charlie Chaplin u “Modernim vremenima” - jedan bespomoćni rob sustava. 


Korporacija nam je postala poput nekad države, nekompetentni roditelj koji će birokratizacijom dokidati našu prirođenu sposobnost za sumnju i neposluh, i to preko posve banalnih metoda uvjeravanja jer nam svijet duguje sve te mogućnosti i prividan uspjeh, a poslodavac plaća teretanu i psihoterapiju. Postali smo poput likova iz “Narcističke kulture” Christophera Lascha, usmjereni na vlastite ciljeve i previše u strahu od oslanjanja na vlastite instinkte. Nietzsche bi taj svijet na mobitelu, gdje vrijeme isključivo služi da prolazi, promatrao u nevjerici. No valjda kao tu bačen čovjek možemo samo ustvrditi: “Ne mogu samo reći - neću biti dijelom toga”. Posljedice internetske demokratizacije kulture dovele su, prema Kurtu Andersonu, do dva paradoksa: prvi je da smo svi smo isti, svi smo cool, a drugi tzv. hipstersko čudaštvo. Ta istost slikovito označuje da bez obzira na dubinu džepa svi opremamo stan u Ikei, a čudaštvo da se možemo hvaliti prijateljima kako radimo pire od manga uz zvukove nigerijske bossa nove. U domaćem kazališnom bazenu kod mahom mlađih pisaca vidljivo je ne samo da nema tektonskih promjena, velikih psovača i prevratnika, nego i prevladavaju trendovi usmjerenosti na vlastito, u velikoj mjeri ograničeno iskustvo, čime se gubi piščeva inherentna samoća, a tračnice se vječno vraćaju na onu staru doskočicu - ajmo još malo o meni. Tjeskoba odavno nije opća, ona je samo moja i danas-sutra može završiti na naslovnici lajfstajl-trač magazina ili portala. No možda smo u ovom vremenu točno između tehno distopije i nostalgično potrošačke kulture postavili prevelika očekivanja za samu umjetnost. A možda su te kritičke oštrice rezervirane samo za naše iskustvo kad, primjerice, vidimo milijunskog “Zeca” Jeffa Koonsa, koji odražava svu grotesku suvremenosti u kojoj je sve prazno, blještavo i lagano. No ta umjetnička praznina ne bi trebala biti ono za čim sve kolumne bjesne zadnjih godina - narcis koji se gleda u ogledalo, amoralni makijavelist koji žudi za PR-om. Ogledalo bismo ponajprije trebali okrenuti prema sebi da ne bismo usred noći čuli krik - love me or hate me, but never ignore me.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.