"Narod i Crkva od Bozanića nisu imali velike koristi"

Jakov Sedlar, osporavani kazališni i filmski redatelj koji se bavio politički kontroverznim temama kao što su Bleiburg, Jasenovac, Ante Pavelić i Alojzije Stepinac, najavio je snimanje filma o još jednom tabuu - samoubojstvima hrvatskih branitelja. Sedlara su najviše optuživali za povijesni revizionizam, manipuliranje i notorne laži u filmu o Jasenovcu, koji je radio po scenariju Hrvoja Hitreca, gdje je i prema ocjeni State Departmenta pokušao umanjiti broj žrtava holokausta. Spočitavali su mu i da ne zna režirati. Bio je i ravnatelj Drame HNK i ataše za kulturu u New Yorku, a sad je Borasov savjetnik za kulturu i trenutačno ima, kako kaže, četiri nova projekta u opticaju.

Proljetos ste najavili da počinjete snimati igrani film o samoubojstvima branitelja. U kojoj je fazi taj projekt?

Film o samoubojstvima hrvatskih branitelja dio je moje hrvatske trilogije. U lipnju sam završio prvi dio trilogije - film 'Utakmica', koji se temelji na istinitom događaju koji se desio 20. travnja 1944. godine, na Hitlerov rođendan, u Budimpešti. Tog dana se igrala nogometna utakmica između nacista i logoraša među kojima je bio i jedan čovjek iz Hrvatske. Logoraši su pobijedili 3-2, međutim, nacisti su ih na kraju poubijali. Ta utakmica je poznata kao 'meč smrti'. U filmu glavnu ulogu igra Andrej Dojkić, desetak mladih studenata glume iz Zagreba i Splita te nekoliko svjetskih glumaca kao što su Armand Assante, Caspar Phillipson i Milton Welsh, a nastupaju i naši nogometaši Lovren i Kovač. Za drugi dio 'Duhovi', o samoubojstvima hrvatskih branitelja, još tražim sredstva i počet ćemo ga snimati početkom zime, a treći dokumentarno-igrani 'Ples na rubu', također je završen. U njemu igraju Charlotte Rampling, Martin Sheen, Armand Assante, a temelji se na izazovnom političkom tekstu Mauricea Jolyja 'Razgovori na onom svijetu između Machiavelija i Montesquieua', u kojem se suprotstavljaju njihovi oprečni koncepti – makijavelistički u kojem cilj opravdava sredstvo i onaj Montesquieov humanistički. To je priča o Hrvatskoj danas u kontekstu Europe, ali i o Europi u kojoj i s jedne i drge strane postoje vrlo ekstremne ideje. Kako pomiriti Europu, kako uopće pomiriti svijet?

Sandra Šimunović/Pixsell

Da, prije pet i pol godina javio mi se jedan branitelj, koji mi je rekao da ima PTSP, dvoje djece i ženu, i želi se ubiti. Htio je da snimim njegovo samoubojstvo. To sam odbio jer bih bio sudionik u njegovom samoubojstvu. Rekao sam mu da je to glupo jer time ništa ne rješava i uspio sam ga odgovoriti, no na kraju, nakon nekoliko mjeseci on se ipak ubio. To me je ponukalo da se počnem više baviti tom temom. Žalosna je činjenica da se do sada ubilo 3017 hrvatskih branitelja te 156 njihovih žena i 52 djece, što je još porazniji podatak. To je bolna tema o kojoj se malo govori, a zašto se malo govori pitanje je za širu analizu. Scenarij je napisao moj sin Dominik i problem samoubojstava branitelja neće biti prikazan crno-bijelo, počet će iz crnila, međutim, pružat će nadu. Napravit ću film nakon kojeg se branitelji, nadam se, više neće ubijati.

Tijekom karijere pratile su vas brojne kontroverze i optužbe za prekrajanje povijesti, ali i kritike na račun vaših režija. Što vas vuče politički kontroverznim temama još od početka '80-ih, kad ste režirali predstavu “Bent”? Obrađujete li ih zbog tržišnih razloga?

Genijalni dramski tekst 'Bent' Martina Shermana je od 1945. godine do danas jedini komad koji se bavio progonom homoseksulaca u vrijeme holokausta. Na plakatu za tu predstavu bio je logoraški stup, koji je završavao s pimpekom iz kojeg su stršale žice i pisalo je 'Bent'. To je razljutilo predstavnike Socijalističkog saveza, koji su rezali glave pimpeka na plakatima jer su to smatrali uvredljivim. Zašto nitko drugi nije napravio predstavu po tom tekstu? Gdje su ti aktivisti LGBT udruga? Zašto nitko drugi nije radio Tuđmana, Kuharića, Stepinca i Pavelića? Teme su tu, sloboda je tu, prema tome, braćo draga, kucaj na vrata, traži novac i radi! Dakle, mene zanimaju te osobnosti. Napravio sam dokumentarni film i predstavu o Juliji Timošenko, koja je bila u zatvoru godinu i pol dana. Predstava 'Tko želi ubiti Juliju Timošenko?' izvedena je 30 puta u Edinburghu tijekom mjesec dana. Prvog dana je Scotland Yard ispraznio dvoranu jer su dobili prijavu da Janukovičevi ljudi namjeravaju baciti bombu u kazalište. Sanader je neslužbeno zabranio prikazivanje filma 'Hrvatska, ljubavi moja', o Gotovini u Dubrovniku, Kninu i nekim drugim gradovima. Puno sam puta riskirao u životu – dok je Gotovina bio u zatvoru ja sam se borio sa Sanaderom i Carlom del Ponte! Moraš biti lud da to radiš! Radio sam i Annu Frank na arapskom. Trenutačno imam šest projekata u opticaju, evo, idući ponedjeljak idem na večeru kod Julije Timošenko jer postoji mogućnost da radim igrani film o njoj.

Sandra Šimunović/Pixsell

To je jedini film za koji sam dobio novac od države. Da nije bilo Tuđmana i Šuška, tog filma nikad ne bi bilo. Vlado Gotovac mi je nakon premijere u kinu Tuškanac rekao da sam prikazao samo 30 posto od onoga što se stvarno događalo. Dakle, taj film je vrlo blag u odnosu na stvarne događaje i zato ću napraviti novu verziju u koju ću uključiti nove podatke, koje tad nisam znao. Nažalost, i to je dio hrvatske povijesti, koji je zatiran od strane ljudi koji su se osjetili ugroženima i nisu htjeli priznati da su se ubijali nevini ljudi. Nikad neću zaboraviti legendarnog šefa MOSAD-a Meira Amita, koji mi je na temelju svog iskustva rekao da je najvažniji zadatak današnje generacije da napiše povijest ponovno. Naime, tijekom povijesti bilo je puno manipulacija, a ima ih i danas, uvijek se jedna priča uči u školi, ali uvijek postoji i naličje te priče. Treba revidirati sve ono što je krivo. Što se tiče Bozanića, ta njegova izjava je sramotna! Kardinal Kuharić tako što nikad ne bi kazao. Hrvatska Crkva i hrvatski narod od Bozanića nisu imali velike koristi.

Spočitavaju vam i loše režiranje?

Stalno mi govore da sam dobar producent, ali ne znam režirati. No ne bi me zvali ljudi iz Amerike, Ukrajine, Izraela i drugih zemalja da radim filmove za njih da ne znam režirati. Dakle, ja znam gdje sam, ništa ni od koga ne tražim i financijski sam neovisan. “Četverored” je dobro ispričana priča, koja se temelji na žalosnoj hrvatskoj istini.

Najviše kontroverzi i optužbi za revizionizam i laž izazvao je film o Jasenovcu, koji je State Departmenta optužio za umanjivanje žrtava s obzirom da se u svim izvorima spominje podatak od oko 80.000 žrtava. Kako to komentirate?

Nisam nikoga namjeravao uvrijediti. Smatram da sve žrtve, bez obzira o kome se radi, treba poštivati. Nisam umanjio broj žrtava, to je laž, nego sam naveo sve postojeće brojčane podatke, od najnižeg broja – 1260 do milijun i 700.000 žrtava. Uključio sam i filmski insert engleskog židova Grossmana iz 1945. godine u kojem su pobrojene sve žrtve svih logora u Europi, gdje se tvrdi da je u Jasenovcu ubijeno 28.000 žrtava. Taj citat nitko ne spominje. Kad sam u razgovoru pitao Tuđmana zbog čega se on borio da se iznesu brojčani podaci o žrtvama u Jasenovcu, on mi je odgovorio sljedeće: ako je ubijeno 50.000 ili 60.000, onda je to zločin režima, a ako je ubijeno više od 700.000, onda je to zločin čitavog naroda.

Anto Magzan (PIXSELL)

To je nelogično. Ja sam to izdanje Vjesnika s tom naslovnicom pronašao u Beogradu, a kako nisam imao novca da otkupim cijele novine, kupio sam fotografiju te naslovnice i prenio je u filmu. Sa mnom je bio stručnjak za papir tog vremena pa, ako je on prevaren, onda sam i ja prevaren. A zašto je to tiskano, ne znam. Što se tiče optužbi za neovlašteno korištenje Macurine izjave mogu reći sljedeće: film sam počeo montirati s pokojnim gospodinom Kušecom, a kako je u arhivskim materijalima bila ta Macurina izjava, uzeo sam jedan dio – minutu i 20 sekundi, i montirao je u film. Zaista nisam znao odakle je ta izjava i nisam je prekrajao. Filmom o Jasenovcu htio sam inicirati preispitivanje povijesti, da se počne govoriti o stvarima o kojima se dosad nije govorilo, uključujući i podatak da je Jasenovac radio do 1951. godine. To potvrđuju istraživanje slovenskog istraživača Udbinih arhiva Romana Leljaka, koji je pronašao u arhivu u Beogradu sudske presude o tome da su ljudi slani u Jasenovac 1947. i 1948. godine.

Koliko je taj film nakon svih tih optužbi vjerodostojan?

Što se tiče tog filma, moja je savjest apsolutno čista. Jednom dijelu povjesničara kao što su Jurčević i Lučić film se svidio, a drugima poput Klasića i Goldsteina nije. Gledajte, mi živimo u totalno ideologiziranom društvu i mislim da se povjesničari ne bi smjeli baviti spekulacijama.

Za vaš film “Gospa” govori se da je najskuplji hrvatski film, čiji je budžet bio oko pet milijuna kuna. Kako zatvarate financijske konstrukcije za svoje filmove?

Vjerujte mi, nije lagano kucati ljudima na vrata i tražiti novac. Kad se radi o hrvatskim temama, obraćam se nekolicini ljudi u inozemstvu poput Antona Kikaša, Ante Kusurića, Ilije Letice, Frenka Lulića i Marka Franulića, koji mi pomažu zato što se tim temama ovdje nitko ne bavi. Vi ne možete doći u HAVC i tražiti novac za film s takvom tematikom. Ja sam bio vrhunski sportaš, vaterpolist, i od 1968. godine putovao sam po svijetu, gdje sam u hrvatskim klubovima upoznao razne ljude. Te ljude nikad nisam prevario, uvijek sam održao obećanje i realizirao film. Imam i druge izvore, ovisno o tematici, primjerice, filmove o Izraelu financirali su privatni producenti iz Amerike, Izraela, Francuske ili nekih drugih država.

Kako je došlo do realizacije tog ciklusa o Izraelu?

Slučajno. Nakon što sam 1996. radio film 'Židovi Hrvatska', počeo sam dobivati ponude iz Izraela. U rujnu će biti premijera mog zadnjeg filma iz tog ciklusa, 'Od Mosada do Eichmanna', priča o Rafiju Eitanu, najslavnijem agentu Mosada i zadnjem živućem cionistu, koji je u filmu prvi put ispričao kako je uhvatio Eichmanna. U filmu još sudjeluju Yaakov Peri, bivši šef druge tajne izraelske službe Shin Bet, bivši premijer Ehud Olmert, Ram Caspi, najpoznatiji izraelski advokat, čiji je otac napravio zakon po kojem je Eichmann obješen, te general i političar Avigdor Kahalani. Nakon zagrebačke premijere Eitan će održati predavanje o sigurnosti danas u svijetu, a predstavit će i svoje skulpture na izložbi. Radio sam i film 'Jeruzalemski sindrom', za koji smo sin i ja dobili nagradu u Veneciji 2004. godine. Radeći u Izraelu, bio sam u nekoliko vrlo problematičnih situacija, ali nije me strah, ja sam sportaš i – idem.

Već ste dva puta spomenuli da ste razočarani mnogim stvarima u Hrvatskoj. Kojim?

Spadam u dio generacije koji je čekao ponoć da bi čuo 'Lijepu našu'. Kad je Mladost igrala polufinale Kupa prvaka Europe 1974. godine, tada sam za vrijeme hrvatske himne u hotelu Solaris u Šibeniku držao ruku na srcu i bio kažnjen s 20 tisuća tadašnjih dinara. Hrvatsku državu sam dočekao s kućom na Šalati i pristojnom sumom novca. To sam zaslužio svojim radom. Kako? Moja stvar. I nadao sam se da će sve biti idealno. Ali nije bilo. Hrvatska mi je iznad svega, ali što je Hrvatska danas u svijetu? Jel' to policija? Nije! OK, ona drži red. Jel' to vojska? Nije! Jel' su to financije? Nisu! Hrvatska je kultura, obrazovanje i sport. Vidjeli ste što je bilo na Europskom nogometnom prvenstvu. Ja sam dobio tisuće SMS-ova od stranaca, koji su uživali gledajući utakmice. A jeste li igdje osjetili da su se održale Dubrovačke ljetne igre ili Splitsko ljeto? Ne, jer to više ne postoji, osim u malim kapljicama. Postoji stotinu festivala na kojima svatko rješava svoje financijske ili mentalne probleme, ali hrvatske kulture u inozemstvu praktički nema, osim Pogorelića, mladog Juranića ili Monike Leskovar. Nezadovoljan sam i odnosom prema sportu. Makedonija godišnje daje 3,5 milijuna eura svom nogometnom savezu, a Hrvatska u svoj nogometni savez samo 100.000 eura. To je sramota. Nema više velikih vođa, kojima bismo vjerovali kad bi rekli 'Idemo!'. Tješim se da ih nema niti u svijetu. Nema više ljudi poput Churchila, Adenauera, De Gaulla, Ben Gura... To su sve sivi administrativci koji obavljaju svoj posao više ili manje dobro.

Kako ste zadovoljni smjerom Plenkovićeve Vlade?

Naravno da imam brojne primjedbe, ali ne vidim tko bi to bolje radio. Nezadovoljan sam iseljavanjem velikog broja ljudi iz Hrvatske. To je apsolutna tragedija. Moji su svi iz Dalmatinske zagore, iz sela između Muća i Drniša, gdje je bilo oko 800 ljudi, a danas živi 15 staraca. To me zebe oko srca.

Anto Magzan (PIXSELL)

Tu izjavu nisam vidio, ali ako je izrečena to nije dobro. Mi moramo napraviti sve što je u našoj moći da mladi ljudi ne odlaze iz Hrvatske. Oni odlaze u Irsku, a više od 50 posto mladih Iraca nakon završetka fakulteta odlazi u Ameriku i Australiju. To je suludo! Ja mogu sutra otići u Tel Aviv i tamo odlično živjeti, ali ja želim živjeti u Hrvatskoj sa svojim narodom. Ako u Hrvatskoj neće biti Hrvata mene ta država ne zanima.

Najavili ste i dokumentarni film prema najantisemitskijoj knjizi “Protokoli sionskih mudraca”?

'Protokole' su napisale francuske tajne službe, a tiskani su u Rusiji. Knjiga je užasna i dan danas se uči u arapskom svijetu. Film će se zvati 'Laž koja ne želi umrijeti' prema knjizi Hadasse Ben-Itto, bivše veleposlanice u UN-u i pravnice Vrhovnog suda Izraela, koja se smatra najboljom knjigom o 'Protokolima'. Sudjelovat će izuzetno značajni ljudi, i židovi, i muslimani, i kršćani od kojih sam dobio nevjerojatne izjave o tome koliko je ta laž pogubna.

Proljetos ste otišli u mirovinu nakon 26 godina provedenih u HNK, prvo kao ravnatelj Drame u vrijeme intendanture Georgija Para, a zatim kao blagajnik i savjetnik za medije. Što biste odgovorili onima koji vam spočitavaju da ste godinama primali plaću za nerad?

Ni trenutka nisam proveo u HNK da nisam nešto radio. Ali taj dio mog posla nije se vidio i o njemu se ništa ne zna. Bio sam savjetnik za medije i Tarbuku, i Ani Lederer, i Dubravki Vrgoč. Za to vrijeme snimio sam više od 150 predstava, a napravio sam i niz spotova o predstavama i HNK-u.

Zašto ste prihvatili funkciju rektorovog savjetnik za kulturu?

Damira Borasa poznajem još s fakulteta, mogu reći da smo prijatelji dugi niz godina. Prije te savjetničke funkcije besplatno sam radio doktorske promocije, njegovu inauguraciju i slične priredbe u okviru Sveučilišta što su oni ranije plaćali drugima od 30.000 do 40.000 kuna. Kad me Boras pozvao da mu budem savjetnik za kulturu, prihvatio sam to bez ijedne kune naknade. On me povremeno nazove i na kavi popričamo o kulturi, i to je sve.

Također ste član Programskog vijeća Studentskog centra. Koliko možete utjecati na odluke?

To je savjetodavna funkcija. Ne želim biti član tijela koje donosi odluke. Znam gdje živim i znam da se svaka odluka može tumačiti na razne načine. U slučaju Nataše Rajković nisam ni u čemu sudjelovao niti imam ikakve veze s time. Moja veza sa Sveučilištem i Borasom temelji se na tome što sam snimao film o Sveučilištu i o povijesti zagrebačkog sporta.

Kako biste sebe definirali – kao velikog umjetnika ili spretnog biznismena?

Kao odličnog sportaša koji zna kako se boriti. Ja nikad ne odustajem. Kad sam kao vaterpolist ulazio u bazen gdje je voda bila samo 17 stupnjeva, znao sam da su i sudac i publika protiv mene, ali da moramo dobiti utakmicu.