Kad smo u ožujku 2020. jedno poslijepodne zatvorili kazalište, činilo nam se kako ćemo ga već sljedeći tjedan otvoriti i anegdotalno prepričavati to zatvaranje kao još jedan kazališni spektakl, neviđen do tada u povijesti kazališta. Nismo ni slutili tad koliko će kriza zapravo trajati i koje će posljedice bilježiti cjelokupna europska kultura, pa i teatar. Zabavljale su nas on line projekcije naših predstava i njihovi spektakularni uspjesi koji su se brojali u tisućama gledatelja, zabavljali su nas naši ad hoch izmišljeni projekti, kao što je to bio “Dnevnik u izolaciji”, gdje smo putem društvenih mreža preporučivali gledateljima koje knjige čitati, filmove gledati i muziku slušati u dnevnim sobama, zabavljali su nas i live streaminzi koncerata u kojima su se pjevači udaljavali jedan od drugoga, no uskoro se više nismo toliko zabavljali.
Umjesto otkrivanja novih medija i novih mogućnosti plasiranja teatarskih sadržaja, počeli smo se zabrinjavati zbog duljine lockdowna i beznadnosti situacije u kojoj smo se našli te smo gotovo u panici izmišljali i zamišljali pandemijske programe koji će nas držati povezane s publikom. Brinulo me je tad ponajviše hoćemo li izgubiti gledatelje, i to one koje sam u sezoni 2016/17. uspjela uvesti u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište učinivši im teatar prostorom ne samo zajedništva, nego i uzbuđenja, prostorom u kojemu smo strasno otkrivali priče koje smo zajednički dijelili i koje su nam u konačnici odredile sudbinu. Pokazalo se ubrzo kako je gotovo svejedno pričamo li te priče glazbom, pokretima ili riječima, jer su one jednako uvjerljivo svjedočile o našim prisutnostima u odsutnim vremenima, o bolnim fiksacijama tranzicijskog doba u kojemu se već zbog duljine njegova trajanja uspijevamo nekako snaći i izboriti za ono mjesto koje ako već ne možemo zvati zaštićenim, onda ga svakako prepoznajemo kao mjesto razumijevanja, generacijske solidarnosti. To je bilo kazalište pretpandemijskog vremena, kad još nismo imali svijest o blizini katastrofe.
Dubravka Vrgoč
Oduvijek sam zapravo vjerovala da kazalište bez publike nije kazalište. Svjedočila sam u nekim otužnim godinama hrvatskoga glumišta polupraznim gledalištima i nelagodi glumaca na pozornici, kao kazališna kritičarka pisala sam i o predstavama koje nitko nije želio gledati, čak ni oni koji su ih uprizorili, rastuživale su me dvorane u kojima se nikako nije moglo uspostaviti zajedništvo između aktera na pozornici i nezainteresiranih promatrača s druge strane, bježala sam iz sredina gdje je kazalište već na prvi pogled svima bilo posve nevažno i borila sam se, bjesomučno pišući iz dana u dan u dnevnim novinama, za njegovu vidljivost. Stoga, kad me je u ZKM-u, na početku moga mandata, za Božić 2004. godine dočekalo gledalište u kojemu je tijekom jedne predstave sjedilo samo 19 gledatelja, obećala sam tiho samoj sebi da nikad neću pristati na kompromise s publikom koji podrazumijevaju poluprazno, dijelom ispunjeno ili ne dokraja ispunjeno gledalište. Pa je već moja prva predstava u tom teatru, adaptacija Tolstojeva romana “Ana Karenjina” u režiji mladog ruskog redatelja Vasilija Senjina, uspjela više od 80 puta, u samo nekoliko godina, napuniti gledalište. I tako je započela moja veza s gledateljima, koja je poput svake ljubavne veze bila puna strasti, strahova, žudnji, velikih uspona i ponekih padova. No ono što smo izgradili i na što sam oduvijek bila ponosna, bio je odnos uzajamnosti i povjerenja, bez skrivanja, izdaja, laži ili prevara. Pa ako sam i sama ponekad s autorskim timovima i umjetnicima i pogriješila, gledatelji su nam opraštali jer su znali da to ne radimo namjerno, nego da se dogodilo, jer se u umjetnost ne može baš uvijek sve predvidjeti.
Proljeće 2020. godine otvorilo je mogućnost naprasnog prekida te veze i strah zbog tog prekida natjerao me je da panično smišljam načine kako da nas gledatelji zauvijek ne napuste. Tako smo počeli pjevati po zagrebačkim kvartovima, s dva pjevača i jednom clavinovom osvajali smo malo pomalo, u doba kad se više od 20 ljudi nije smjelo naći na otvorenom prostoru, Zrinjevac, Travno, Vrbane, Ribnjak, Maksimir.... Ispred izvođača u prvom redu sjede djeca, pa bake i djedovi, uokolo nešto mlađi gledatelji, povećava se broj publike i proporcionalno s tim i duljina koncerata. Uspostavljamo ponovno vezu, i to daleko od Trga Republike Hrvatske, direktno u samoj blizini domova naše publike, njima nadohvat ruke, iz želje da znaju kako ih nismo napustili onda kad nam je svima bilo najteže.
Poslije ih pozivamo u naš kvart i gradimo pozornicu ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Prvi put u povijesti teatar izlazi iz žute kuće i pred njezinim se vratima pjevaju operne arije, plešu baletni prizori i recitira poezija. Cijeli trg postaje kazalištem, a publika različitih generacija sjedi uokolo po travnjacima, na zdencu, improviziranom gledalištu ispred ulaznih vrata i uživa u pandemijskom teatru, sa sviješću kako ni jedna katastrofa ne može oduzeti uzbuđenje koje se ostvaruje u živom susretu umjetnike i njihove publike. Teatar je tako uspio pobijediti pandemiju i prije cjepiva i svega onoga što će doći poslije, u mjesecima koji slijede nakon ljeta 2020. godine.
Sredinom prošlog prosinca odlazim u Bruxelles pogledati predstavu Pippa Delbona znakovitog naziva “Ljubav”. Nakon “Evanđelja”, koje je s mnogim kontroverzama označilo početak moje prve intendantske sezone u HNK, i “Sreće”, namjeravam u svojoj posljednjoj haenkaovskoj sezoni ugostiti i “Ljubav”, završetak Delbonove trilogije. Nakon slijetanja u Bruxelles saznajem kako je Pippo COVID pozitivan. Umjesto u kazalištu, sjedim u polupraznom restoranu nasuprot belgijskog parlamenta s prijateljem, ravnateljem Théatre de Liège, Sergom Rangonijem i razgovaramo o neslućenim razmjerima krize koja prijeti europskom teatru. On je upravo taj dan otkazao gostovanje našeg zajedničkog koprodukcijskog projekta, sjajne predstave “Fraternite, Conte fantastique” Caroline Guiela Nguyenkoja, koja pripada europskom programu Prospero, čiji je zagrebački HNK član. Neposredan povod bila je zaraza jedne glumice, a ono što ga je najviše zabrinulo bilo je samo 100 prodanih ulaznice za četiri izvedbe u gledalištu od 800 mjesta. Europsko kazalište izgubilo je svoju publiku.
Potom saznajem kako, uz belgijska, brojna nizozemska, francuska, njemačka, austrijska i skandinavska kazališta imaju goleme probleme s povratkom publike. I svi se pri tome slažu kako se ne radi o strahu gledatelja od zaraze u prostorima teatra, nego o nečemu što je mnogo opasnije, a to je gubitak navike odlaska u teatar. Tijekom dugih lockdowna, kad su teatri i po nekoliko mjeseci, a u nekim sredinama i cijelu sezonu bili zatvoreni, gledatelji su u svojim domovima, smješteni na kaučima ili u toplini spavaćih soba, pratili Netflixove serije ili on line predstave. Radeći od kuće donedavni pasionirani pratitelji kazališnih zbivanja navikli su se na kućnu konzumaciju kulturnih sadržaja i ona im je postala ugodna. Završetkom lockdowna učinilo im se mnogo lakše i jednostavnije nastaviti s tom navikom ili su s druge strane, upravo zbog dugog izostanka, zaključili kako im kazalište zapravo i ne nedostaje. Rezultati toga fenomena izravno su odredili današnju krizu europskog teatra.
Ono što nas od toga dominantnog trenda u europskoj kulturi danas odvaja naši su napori tijekom pandemije da održimo kazalište otvorenim. Naša se borba za svakoga gledatelja u mjesecima kad je i kod nas gotovo sve, pa čak i kafići i restorani, bilo zatvoreno danas itekako čini opravdana. U siječnju, u kojemu je zagrebački HNK često bilježio rapidan manjak gledatelja, teško je naći ulaznicu za bilo koju predstavu. Naša posljednja premijerna dramska izvedba, uprizorenje romana Elene Ferrante “Genijalna prijateljica”, rasprodana je već i u veljači. Naši gledatelji, za razliku od onih europskih, ne samo da nisu izgubili naviku, nego im se interes za kazalište povećava. Znaju da su i pomoću kazališta puno lakše preživljavali ovo traumatično pandemijsko vrijeme kad je cijeli svijet izmijenio izgled, čime su se pogubile ili reducirale neke nama donedavno posve nezamjenjive perspektive.
