Nastojim isposnicama i pustinjacima vratiti njihov identitet i 'povijesni glas'

Kad si dijete tako slavnih roditelja kao što su Neva Rošić i Tonko Lonza, ili su ti sva vrata otvorena ili te pritišće teret predaka pod kojim se lako poklekne. Nella Lonza odabrala je put u kome sva težina i sav sjaj pripadaju samo njoj, njenu talentu i, iznad svega, velikom trudu. Diplomirana pravnica, dugogodišnja profesorica pravne povijesti, djelatnica i voditeljica dubrovačkog Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, leksikografkinja, a nadasve marljiv “arhivski crv”, istraživala je stare spise i zbirke u Dubrovniku, Zagrebu, Zadru te u Austriji, Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj, Italiji i Vatikanu. Sudjelovala je na znanstvenim skupovima u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Austriji, Nizozemskoj, Danskoj i SAD-u. Brojni znanstveni radovi, desetak krucijalnih povijesnih knjiga, što samostalno, što u koautorstvu, lansiralo ju je u sam vrh povijesne znanosti. Dovoljno da postane i redovnom članicom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnica je Nagrade grada Dubrovnika za knjigu “Kazalište vlasti/ceremonijal i državni blagdani Dubrovačke Republike u 17. i 18. stoljeću”, precizan opis i intepretaciju izvanjskih, pozorno osmišljenih rituala što vlast legitimiraju i čine vlašću, koja bi, uz neosporan znanstveni prinos, svoju zadaću ispunila do kraja tek kad bi je suvremena Hrvatska propisala obvezatnom lektirom svim svojim dužnosnicima, da nauče kako funkcionira država u pravom smislu te riječi, za razliku od naše današnje, vojnovićevske puste raje nezainteresirane i za što drugo do svojih osobnih i klanovskih probitaka. U vidokrugu ove vrsne znanstvenice već je dugo i povijest “pješaka”, malih ljudi, nerijetko značajnijih u svojim svakodnevnim dogodovštinama i nevidljivim sudbinama od kraljeva i inih velmoža, okrunjena knjigom “Ana, Pavo i Grlica/Rekluze i pustinjaci u pobožnom krajobrazu srednjovjekovnog Dubrovnika”. Dobar povod za razgovor s njenom autoricom.