Galerija Forum ovaj mjesec poprište je zanimljive izložbe koju potpisuje akademski slikar i ilustrator Dominik Vuković (1990.), a kojoj je glavni tematski fokus svemir. Iza Vukovića je već bogato likovno iskustvo, četiri samostalne i više skupnih izložbi, od kojih se ističe izložba „Hahari i žabe“ postavljena u zagrebačkoj Laubi prije dvije godine, tematizirajući ključne trenutke autorova djetinjstva. Vukoviću također nije strana ilustracija, pa je tako likovno opremio nekolicinu slikovnica koje potpisuju domaći pisci poput Sanje Lovrenčić i Zorana Ferića, ilustrirao je neke od upečatljivih naslovnica knjiga, što stranih, što domaćih, a okušao se i u street artu, radeći na velikim muralima koji se mogu vidjeti na zagrebačkim ulicama. Razgovor o radu ovog svestranog i posvećenog kreativca mlađe generacije vodimo upravo povodom njegove izložbe u galeriji Forum, koja će biti otvorena do kraja travnja.
Express: U galeriji Forum otvorena je tvoja izložba slika „Putovanje zlatne ploče“, što je projekt na kojem radiš nekoliko godina, a koji prikazuje tijela Sunčeva sustava. Zlatne ploče su poruke poslane vanzemaljcima sondom Voyager u svemir 1977. godine. Otkud fascinacija svemirom? Koji je bio inicijalni impuls za bavljenje ovim projektom?
Znanost je fascinantna u svim svojim sferama, isto tako i filozofija, religija, mit i magija i jednako bitna umjetnost. To su pojmovi koji čine osnovne oblike kulture i ljudskog duha. Koliko god da je svemir fascinantan, inicijalni impuls je bila zlatna ploča kao poruka u boci puštena u svemir. Voyager 1 i 2 pored nosača zvuka sa sobom nose i 116 fotografija našeg planeta. S jedne strane u tom projektu Carla Sagana prepoznajem slavljenje ljudskog duha, kulture i zajedništva zajedno sa svim ljepotama i čudima koja se nalaze na Zemlji. Inicijalni impuls je bio dati posvetu tom projektu.
Express: Puno si istraživao o planetima i zanimljivostima koje se uz njih vežu. Što je najfascinantnije što si otkrio u tome procesu?
Pa baš velim, više mi je kontekst zlatne ploče bio važan nego sam svemir. Iako sam u procesu skužio da je Zemlju drugačije slikati s obzirom na druge planete. Zemlju koliko toliko poznajem, ako ništa drugo, imam najviše referenci na koje se mogu osloniti, dok kod ostatka sunčeva sustava se oslanjam više na slobodnu interpretaciju i relativno mali broj snimaka. Tako da sam pokušao slikanjem pomiriti moju naklonost Zemlji s ostatkom planeta. No nisam se toliko bavio čudima astrofizike, ideja svega ovog ima više sanjarsku nit vodilju.
Express: Planirao si postati slikar kad si tek upisao akademiju. Što se promijenilo u tvojoj umjetničkoj putanji otkad si kao 18-godišnjak došao na Akademiju, pa do danas? Bio si u kolektivu Space Shuttle s Klarom Rusan i Martinom Hrastićem, radio na street art projektima, ilustrirao slikovnice, naslovnice romana i knjiga poezije, festivalske postere… Što te najviše od svega toga ispunjava?
Najviše ilustriranje knjiga i slikovnica i galerijsko slikarstvo, crtež i grafika. Ulična umjetnost nije moja niša, kažem tako jer nisam to zagrizao poput slikanja u ateljeu. Volim izaći na zid, ali to je rjeđe nego češće trenutno. Motivi su ostali isti, snovi isto, no razlika je u pristupu radu, ali to je normalno i to se događa sa sve više stečenog iskustva. Generalno, da ne duljim, najviše me ispunjava biti likovnjak, ne bi ništ drugo radio. Tak da, jako sam zahvalan što sam dio scene okružen s dobrim ljudima, počevši od Klare i Martina.
Express: Ilustrirao si slikovnicu „San ljetne noći“ Zorana Ferića i „Šest šetnji Slave Raškaj“ Sanje Lovrenčić, roman Ludviga Bauera, poeziju Drage Glamuzine. Koliko je tvoj profesor i mentor Svjetlan Junaković imao utjecaja na to da se počneš baviti i ilustracijom i crtanjem? Jednom prilikom si rekao da vam je upravo Junaković objasnio da nema velike razlike između slikarstva i ilustracije. Kako gledaš na to i je li moguće balansirati između umjetnosti i primijenjene umjetnosti, a da se u cijelosti ne odlučiš na jedno nauštrb drugoga?
Ilustracija je primijenjena umjetnost. Ilustrirati se može s crtežom, slikom, fotografijom ili bilo čime likovnim, a kad radiš sliku ili ilustraciju baviš se s istim likovnim problemima. Prema tome, da ne ulazim previše u filozofiranje, jedina razlika je u primjeni rada. Junakovićeve lekcije me prate i danas kad god radim. Jako puno sam od njega naučio. Balansirati između umjetnosti i primijenjene umjetnosti najnormalnija je stvar. To nije nova stvar, umjetnici su od pamtivijeka živjeli od narudžbi i vlastitog stvaralaštva. Nekad radiš više za druge, nekad više za sebe ali to što radiš za sebe je zapravo za druge, a ono što radiš za druge je zapravo tvoje. To treba imati na umu. Sve je to tvoje i sve je to za druge.
Express: Sjećaš li se vremena kad si se zainteresirao za crtanje? Je li u obitelji bilo likovno nadarenih?
Bio sam dezorijentiran i odsutan klinac u osnovnoj školi, ali imao sam nekog senzibiliteta za risanje. To je mama prepoznala i spasila me time što me je pogurala u Primijenjenu. U obitelji ima likovno nadarenih, ali nitko u obitelji nije razvijao svoju potencijalnu crtačku vještinu.
Express: U Laubi si imao izložbu „Hahari i žabe“, u kojoj je bila dominantna tema djetinjstva, odrastanja i uspomena. Kakve teme te zaokupljaju u ovom životnom razdoblju?
Radim Plein air kad god stignem. To je čudesno. Teško mi je to sad ukratko verbalizirati, ali slikati pejzaž na taj način me jako puno uči o kompoziciji, boji, potezu kista i tehnikama slikanja generalno. U isto vrijeme gledam i proučavam slikare 19. stoljeća koji su tako slikali i to me ispunjava u razdobljima kada nema nekih drugih jasnih ideja. Dobro je imati tako neki projekt sa strane koji ne iziskuje mnogo misaonog procesa ali te održava oštrim u smislu rada.
Express: Jednom prilikom si kazao da si neuredan crtač, a drugom da piješ puno kave dok radiš. Kako izgleda tvoja umjetnička rutina? Kad dobiješ narudžbu od klijenta, od čega počinješ?
Prvo si skuham kavicu. Onda satima gledam u prazan papir i tak mi prođe cijeli dan i onda idem spavati. Sljedeći dan se probudim, skuham si kavicu i onda opet gledam u papir, ponekad pobjegnem van iz ateljea tak da ne moram gledati u papir cijelo vrijeme. I tu negdje između pijenja kave, gledanja u papir i razmišljanja o tome što radim sine neka iskra, nekad prije, nekad kasnije. To varira, ali prije nego kaj krenem crtati pokušavam dobro razumjeti što crtam i kako ću to prikazati, što želim crtežom reći. A to kaj sam neuredan isto ovisi o tome kaj radim. Kod nekih stvari sam jako pedantan, mijenjam spiku prema temi i motivu koji radim.
Express: U dvadesetom stoljeću percepcija umjetnika bila je nešto drugačija od ove današnje, kad je umjetnik više-manje primoran sam raditi na svome marketingu, sam sebi stvarati prilike i nastojati se istaknuti u moru drugog sadržaja. Što se pomalo kosi s uvriježenom percepcijom umjetnika kao samotnjaka. Bi li za sebe rekao da si jedan od onih povučenih, introvertiranih umjetnika?
Negdje na sredini između introverta i ekstroverta se nalazim.
Express: Kako je danas, u doba pandemije, a i uopće slabih ekonomskih prilika u ovoj zemlji, biti likovnjak? Ima li onih kojima će posao kreativca i vizualnog umjetnika djelovati nesigurno, pa i neozbiljno?
Prvi dio ovog pitanja bi svaki umjetnik trebao odgovoriti za sebe tako da ne mogu govoriti u tuđe ime. Mislim, svima je teže općenito i mnogima su otkazane izložbe i razne gaže ali za sebe mogu reći da unatoč nekim izložbama koje su pomaknute, zamrznute do daljnjega, hvala Bogu crtam, radim i izlažem. Ali nekoga tko ima jaki impuls za stvaranje ne možeš ga ugasiti. A za drugi dio pitanja rekao bi da ima takve ekipe, uvijek ih je bilo. A za njih najviše i radim, hahah… Kreativnost bilo koje vrste i umjetnost služi osvješćivanju ljudi. Umjetnost ima mnogo komponenti, a kad ovo spominjem referiram se na obrazovnu i informativnu komponentu. Isto tako, umjetnost je mehanizam komunikacije. U prvom pitanju sam spomenuo kako je umjetnost jedna od temeljnih oblika kulture i ljudskog duha. Bez toga nemaš čovjeka.
Express: Kako vidiš budućnost ilustracije u sve digitalnom svijetu? Hoće li ekrani u budućnosti još više progutati stvarnu, opipljivu umjetnost? I je li to nužno loše?
Svaki novi medij proširuje spektar umjetnosti i potencijalno obogaćuje postojeće, tradicionalne medije. To je prirodni razvoj. Tehnologija je uvijek utjecala na razvoj umjetnosti. Ono što je nužno dobro ili loše je ono za što će se koristiti novi mediji. Kakve će se poruke komunicirati, čemu će nas učiti i na što će nam pažnju usmjeravati. Umjetnost ne igra sama…
