Godine 1894., 22. svibnja, dvjestotinjak je radnika počelo gradnju zgrade Hrvatskog narodnoga kazališta u Zagrebu. Mnoge rasprave o idealnoj lokaciji za naše središnje nacionalno kazalište, koje su trajale mjesecima, konačno je prekinuo hrvatski ban Khuen-Héderváry odlukom da se buduće kazalište izgradi na mjestu gradskog sajmišta, tadašnjoj periferiji. U jesen 1893. popularna bečka arhitektonska tvrtka Helmer i Fellner, koja je slavu stekla mnogobrojnim kazališnim zgradama sagrađenim u monarhiji, poslala je projekt, a 5. siječnja 1894. potpisan je ugovor o gradnji nove kazališne zgrade. Četiri mjeseca nakon početka radova kazališna zgrada bila je pod krovom te su počeli unutarnji radovi. Gradnja je napredovala prema planu i nakon 16 mjeseci, 8. listopada 1895., izdana je uporabna dozvola. Novo je kazalište svečano otvoreno 14. listopada 1895., kad je u dva sata poslijepodne car Franjo Josip I. na stupiću balkona, a pred mnoštvom građana iz Zagreba i svih hrvatskih krajeva, simbolično izveo zadnji udarac srebrnim čekićem, što ga je za tu prigodu izradio kipar Robert Frangeš Mihanović.
Pišem ovu bilješku kako bih podsjetila na to kako je naše najveće i najznačajnije kazalište izgrađeno u 19. stoljeću, i to za samo malo više od 16 mjeseci. Od tada se u hrvatskoj metropoli nije izgradilo niti jedno kazalište. Adaptirali su se postojeći domovi kulture, zgrade kina, amaterskih družina, crkveni prostori…. No nije izgrađena do danas niti jedna zgrada koja bi bila kazališna. I koliko god se gotovo jedno stoljeće o tome pisalo, ništa se bitno osim beskrajnih rasprava i najrazličitijih dobrih ili manje dobrih prijedloga nije dogodilo.
Prošlog je vikenda pompozno otvorena zgrada Dramskoga kazališta Gavella, koja je bila zatvorena tri i pol godine. Zatvorio ju je zagrebački potres 22. ožujka 2020. godine. Na krov upravne zgrade DK Gavella u Frankopanskoj ulici urušila su se dva dimnjaka i dio bočnog zida potkrovlja zgrade susjedne Hotelijersko-turističke škole. Popravak krova upravne zgrade kazališta trajao je tako 42 mjeseca i nekoliko dana te, što se rokova tiče, apsurdno je i neusporedivo s izgradnjom monumentalnoga kazališta na današnjem Trgu Republike Hrvatske od prije 128 godina. Logika vremena, u ovom slučaju, dokazuje gotovo nemoguću tezu - kako smo tijekom tih stotinjak godina, usprkos svem napretku, materijalima, tehnologijama, procesima, obrazovanju…, uspjeli sramotno nazadovati. No je li riječ doista samo o graditeljsko-tehnološkom nazadovanju ili ipak o nečem drugom?
Povijest nas uči kako je godine 1953. skupina mladih glumaca i redatelja, uglavnom “pobunjenika” iz zagrebačkoga Hrvatskog narodnoga kazališta, vođenih jednim od najvećih kazališnih umjetnika ne samo svog vremena, Brankom Gavellom, preuzela zgradu Maloga kazališta u Frankopanskoj ulici na broju 10 i osnovala Zagrebačko dramsko kazalište. Bio je to svakako presedan u našoj često ustajaloj kazališnoj praksi, u kojoj su pomaci rijetki, a rizici posve neuobičajeni. Gavellina smionost da se s dijelom glumaca, tad osiguranih u ansamblu, odvoji od teatra koji im više zbog njegova tradicionalno-konzervativnog izgleda nije odgovarao, bio je uzlet ne samo za novonastalo Zagrebačko dramsko kazalište nego i za cjelokupno hrvatsko kazalište tog vremena. Zasigurno i najveći uzlet u stoljetnoj povijesti hrvatskoga glumišta.
Zagrebačko dramsko kazalište otvorilo je svoja vrata publici 30. listopada 1954., predstavom “Golgota” Miroslava Krleže u režiji Branka Gavelle. Godine 1970. ime mu je promijenjeno u Dramsko kazalište Gavella, a poslije su tom imenu dodali i odrednicu “gradsko”. U vrijeme najpoznatijega “kazališnog doktora”, a potom i kasnije, to je kazalište bilo jedno od najatraktivnijih i najpostojanijih kazališnih kuća u Hrvatskoj. Na njegovoj pozornici izvođeni su neki od amblematskih scenskih primjera iz novije povijesti hrvatskog teatra, kao što su predstave “U logoru” i “Golgota” u Gavellinoj režiji, “Don Juan” i “Stolice”, “Antigona”, “Krvava svadba”, “Skup”…, u režiji Koste Spaića, Škiljanova režija “Scapinovih spletki”, “Kraljevo” u režiji Dine Radojevića, uprizorenja čije su režije potpisivali Božidar Violić, Tomislav Durbešić, Joško Juvančić, Ivica Kunčević, pokojni bardovi jednog teatra koji je zauvijek nestao.
Danas više nema uzleta niti entuzijazma, barem kad je o kazalištu riječ. Sve je svedeno na neku malu mjeru te nigdje više ne pronalazimo onu smionosti koja pokreće granice kako bi se svijet barem naizgled činio boljim. Fotografije s premijera na kojima su uslikani ministri sa suprugama mnogo su važnije od kritika, o teatru se govori malo ili gotovo nikad, uspjeh ili neuspjeh predstava nikog ni na što ne obvezuje, publiku se rijetko pita ili se sluša njezino mišljenje, teatar je prepušten rutini izvođenja predstava, zagarantiranoj socijalnoj zaštiti teatarskih zaposlenika i sindikalnim zagovaranjima, dok je umjetnost tu sve više u nekim drugim, trećim ili desetim planovima. U toj se nevažnosti sve izjednačuje te se ne postavljaju pitanja, čak niti na mjestima na kojima se ona očekuju. Zbog toga ne čudi ni podatak da su krov na kazalištu popravljali više od tri i pol godine.
