Ne palim se na kurve, ali ću otići i vidjeti

Vrijeme odgađanja nije dobro vrijeme – čovjek je stalno svjestan onoga što nastoji privremeno zaboraviti - to je misao koja starog kustosa Kabineta za sentimentalnu trivijalnu književnost, čovjeka čija je polovica srca umjetna, tjera da uđe u posljednju fazu procesa kojim bira svojeg nasljednika; devet kandidata donijelo mu je devet priča, preostaje još samo deseta. Te su se priče ispreplele s monologom umornog čovjeka te su zajedno s njim dotakle čitav niz motiva: govorilo se o ljubavi, društvenoj odgovornosti, magiji, feminizmu, umjetničkim intervencijama, umjetnoj inteligenciji, vilama i vilenjacima, odnosu umjetnosti i kapitala. 

Tako je postepeno nastala čitava paleta boja, ocrtao se imaginarij i kontekst Kabineta, toga mjesta s onu stranu vremena, no ocrtao se i kontekst vremena koje je kustosovo, a time i naše. Pa ipak, treba li čuvati sve te slike koje se isprepliću s osobnim sudbinama ili ih je bolje prepustiti svojevrsnom lirizmu propasti? Kad deseta i posljednja priča zauvijek odsiječe roman od svijeta, on će na neki način postati savršen repozitorij, spomenik vremenu odgađanja neminovnog, gotovo sentimentalno-trivijalnog zaborava. No prije nego što do toga dođe, čitatelj će upoznati niz bizarnih likova, zagonetnih pojava, stranih svjetova, te će naposljetku shvatiti da i umor proizvodi specifičnu vrstu znatiželje pa i smisla za humor.

Expressovu recenziju romana iz BestBooka možete naći na FB stranici Nagrade Fric na ovom linku.

25. rujna

Kroz otvoren prozor čuo sam kako netko govori: „Budi dobar pas i čekaj, a nagrada će ti biti to što ćeš biti zadovoljan samim sobom“. Tako je moj razgovor sa Svenom, petim kandidatom, počeo prije nego što je počeo. Uostalom, ispričao se zbog psa čim je ušao. 

Tom momku kao da je svojstvena neka vesela zbunjenost koja možda uopće i nije zbunjenost, ali je na mene djelovala opuštajuće. Ipak, čini mi se da je pomalo lakomislen taj, kako se predstavio, filozof s diplomom. Kaže da je svemu kriv njegov gimnazijski profesor koji je poslije nastave išao s đacima na pivo i tumačio im stoike. Zbog tog čovjeka, kojeg su očito svi voljeli, nije mu bilo sasvim neprihvatljivo da radi u školi. No sad, nakon deset godina, već je na rubu živaca. To jest, bolje rečeno, na rubu totalne ravnodušnosti, što je mnogo gore, jer nije li Marko Aurelije rekao da je jedina svrha služba svima i sklad sa svime? Morao sam priznati da nisam čitao Marka Aurelija – ali, kad smo već kod čitanja, kako je on pročitao naš zahtjev za pričom, doslovno ili kao metaforu? U prvi tren shvatio ga je kao metaforu, no budući da su ljudi danas, statistički gledano, skloniji doslovnosti, ponio je za svaki slučaj neku priču, koja, čini mu se, nije ni loša. Na takvu dječačku samohvalu morao sam se nasmijati. No možda ju nije sam napisao?

Oh, jest, uz pomoć Maupassanta – znate, francuski pisac, konac devetnaestog stoljeća, kratke priče, naturalizam, odličan stil – no on je tu samo kao, takoreći, inspiracija. Uostalom, što bi bilo – on pita samo iz znatiželje – da priču nije napisao sam, da mu je netko pomogao ili da ju je nedajbože odnekud prepisao, bi li se time nešto promijenilo? Nisam razmišljao o tome, rekao sam, već zato što, unatoč statistici, nismo očekivali literarne priloge, ali ovako na prvu rekao bih da priča ne mora biti originalna da bi rekla nešto o svojem donositelju; s druge strane pak, poštenje je poželjna stvar, u svakom pa i ovom poslu. Oh, oh, oh, da je barem tako! cerekao se on vrlo veselo, a ja sam samo uzdahnuo. U tom trenu dvije su vrane sletjele u dvorište, a pas je počeo lajati. Vodi li on i inače psa na posao? Oh, znate, osim što ne trpi vrane, to je vrlo dobar pas, i lijep. A imate li vi kakvog iskustva sa zbirkama i zakladama, upitao sam, ne bismo li se vratili ozbiljnijim temama. Spreman sam steći sve moguće iskustvo! A s oronulim krovovima, financiranjem obnova? Dogovorit ćemo se – ma ne! prekinuo je samoga sebe u izmotavanju, nemam iskustva, radio sam samo u školi, no ništa nije nesavladivo. Kako kome, kažem i šaljem ga u obilazak Kabineta.

To je isključivo ženski svijet, kaže vrativši se, no sentimentalna trivijalna književnost ipak je nešto što upražnjavaju i muškarci, zar ne? Nisam razmišljao o tome, kažem drugi put u istom danu, što je zabrinjavajuće. Pa da, nastavlja on, zagrijavši se za svoju ideju, čak se i klasici znaju pokazati neotpornima na kušnje trivijalno sentimentalne, a kamoli praktičnije nastrojena čeljad – no svejedno, zgodan je taj vaš Kabinet. Što misliš, draga Roza, je li „zgodan“ prava riječ za nas? Hoću reći, vrlo zanimljiv, ispravlja se naš kandidat pročitavši negodovanje na mom licu, trebalo bi mu napraviti web-stranicu – eto, to je nešto što bi on znao napraviti, ima čak i iskustva. To vam svakako ide u prilog, kažem i čini mi se da bi to mogao biti „zgodan“ završetak razgovora. On pita smije li nešto napisati u knjigu dojmova. Bit će mi drago, kažem i dodajem da ljudi u zadnje vrijeme pokazuju povećanu naklonost prema toj knjizi. Nije ni čudo, kaže on, kamo bismo stigli kad ne bismo bilježili dojmove, i tako se rastajemo na vratima ureda, ne idem s njim u izložbeni prostor. Malo poslije kroz prozor ga čujem kako opet nešto govori psu. Kad sam bio siguran da je otišao, zavirio sam u knjigu dojmova.

Jaka konkurencija Kultura Nagrada Fric: Trinaest pisaca u utrci za 75.000 kuna!

Načini za sebe definiciju ili opis predmeta koji je pred tobom tako da jasno vidiš kakva je to stvar u svojoj srži, u ogoljenosti, u potpunoj cijelosti, i reci sebi njeno ime te imena stvari od kojih je sastavljena i u koje će se rastaviti. Jer ništa nije tako korisno za uzdignuće duha kao sposobnost da metodično i istinito ispitaš sve što ti se pruža u životu i sve uvijek gledaš tako da u isto vrijeme vidiš kakav je ovo univerzum, kakva je korist od svih stvari u njemu i kakvu vrijednost sve ima u odnosu na cjelinu. (Marko Aurelije)

Mislim da bi ti se taj momak svidio, draga Roza. No ne znam sviđa li se meni dovoljno da mu prepustim naš univerzum.

Svenova priča: KUĆA TELLIER

Moraš, jednostavno moraš to vidjeti, govorio je moj prijatelj Leon, profesor lingvistike na uglednom stranom sveučilištu, otac već druge obitelji, čovjek čvrstih konzervativnih načela.
Bordel? upitao sam u nevjerici već drugi put.
Ona ne voli da se to tako naziva. A i to mjesto, znaš, nipošto nije obična javna kuća.
Njegov je smiješak izazvao u meni neku čudnu mučninu. Smatram se čovjekom otvorenim za svako iskustvo, filozofom po zanimanju, no kupovanje seksa nekako mi nikad nije dolazilo u obzir. Bordel može biti priča, podatak, članak iz novina, ali ne moja stvarnost. A Leonov je osmijeh podrazumijevao osobno iskustvo.
U tvojoj zemlji, u tvom vlastitom gradu, takvo blago, a ti nemaš pojma!
Spustio je glas u zavodljivi sonorni šapat, no kupovanje seksa i dalje nije dolazilo u obzir. Zar nisi znatiželjan? Odeš i pogledaš, u tome nema nikakvog zla! Nema. No, ako uđem, hoću li ih uvrijediti ako budem htio otići neobavljena posla? Ne znam kakva su pravila pristojnosti na takvom mjestu i – ali zaboga, o čemu mi govorimo? to jednostavno ne dolazi u obzir!
Nije to mjesto za svakoga, rekao je Leon. Nema, naravno, nikakve provjere, dođeš, pozvoniš pet puta kratko i vrata ti se otvore. No zapravo je smišljeno za ljude koji znaju prepoznati citat. Samo za njih je pravi užitak.
O bože! Postmodernistički bordel?!
Mislim da se citiralo i prije, rekao je suzdržano i pomalo gadljivo. Znaš da ja ne znam što je postmodernizam.
Još uvijek ne znaš?
Odbijam znati. Odbijam priznati postojanje toj hrpi pretencioznih banalnosti. 

Leon je otišao kući, a ja sam zaboravio taj razgovor. Nisam imao namjeru posjetiti kuću crvenih lanterni, što god on govorio o njoj. Zaboravio sam čak i ubod znatiželje koju je uspio u meni izazvati i koju mu nisam priznao.
Nakon nekoliko mjeseci opet je došao u naš grad i nagovarao me da pođemo onamo skupa. Rekao sam mu da ne želim varati ženu – činilo se da i taj argument smatra besmislenim. Ponovio sam da se općenito ne palim na kurve. Uslijedio je govor u obranu prostitucije, fine prostitucije, posla čistog i jednostavnog, bez emocionalnih ucjena i prljavih računa, bez prenemaganja, nevjerojatno opuštajućeg za svakog muškarca, pod uvjetom da se drži nekih higijenskih pravila. Rekao sam da mi se ne da o tome raspravljati pa me pustio na miru, ipak je on nenametljiv tip.
Ponovno sam uspio zaboraviti cijelu tu priču, a onda je stigao Leonov mail. „Sutra će ti biti dostavljena jedna knjiga. Molim te da je odneseš gazdarici kuće crvenih lanterni.“ „Zašto je ne pošalješ izravno njoj?“ odgovorio sam istog časa. „Nećeš valjda odbiti učiniti uslugu starom prijatelju?“ O bože, naučio je koristiti smajliće!!! Odmah zatim, još jedna poruka: „Kad razgovaraš s njom, trebaš je oslovljavati s 'Madame'.“
Sutradan je knjiga stigla, specijalnom dostavom, zaštićena na sve moguće načine. Maupassant, „La Maison Tellier“. Originalno izdanje iz 1881. Bit će da košta kao Svetog Petra kajgana. S posvetom na njemačkom: „Für meinem allerliebsten Schatz!“ To bih trebao odnijeti gazdarici nekog bordela? Nazvao sam ga – da budem siguran.

Nakon nešto lutanja, našao sam ulicu. U mirnoj četvrti u istočnom dijelu grada ispred jedne od dvokatnica podignutih između dva rata – solidne i prostrane, s malim vrtom ispred ulaza – zaista je gorjela, obješena o grm hibiskusa, papirnata crvena svjetiljka. Samo jedna, malena i dekorativna, reklo bi se ostala od nekog dječjeg rođendana. Nad vratima je pisalo, blijedim starinskim slovima koja sam jedva uspio pročitati: Kuća Tellier. Više se nisam pitao jesam li na pravom mjestu.
Pozvonio sam pet puta kratko.
Otvorila mi je mlada – ili ne više baš toliko mlada – žena u čudnoj odjeći. Bilo je to nešto poput kostima španjolske plesačice, vrlo dekoltirano i vrlo šareno, podsjećalo je na kazalište, a opet i nije. Nije bilo one kazališne iluzije potpunosti, kostim je izgledao nekako sklepano, kao izvučen za nuždu iz starog ormara. Oko glave, na crvenkasto obojanoj kosi, imala je nekakav povez s dukatima. Toliko me zbunio njen izgled da nisam odmah reagirao na upitni pogled. No sabrao sam se i rekao da trebam Madame. Pričekajte ovdje, rekla je pustivši me unutra i nasmiješila se. Izgledala je vulgarno, a opet i sasvim nedužno. Počeo sam shvaćati što je Leon htio reći: da, izgledala je kao citat, kao lik iz filma zalutao u stvarnost, persona iza koje se skriva neka druga osoba – ili nitko. 
Prostor u kojemu sam stajao bio je nalik nekakvoj starinskoj mornarskoj krčmi. Nekoliko stolova i priprostih drvenih stolaca, potamnjele slike brodova po zidovima. Ogledavao sam se u slabom svjetlu plinskih svjetiljaka, pokušavajući izgledati nezainteresirano. Zapravo sam i te kako sam htio vidjeti tko su stanovnici tog neobičnog svijeta.
U kutu je sjedio neki muškarac, s djevojkom na koljenima. Sjedili su u tom sutonskom svjetlu, pili nekakav alkohol i smijali se prilično glasno. Djevojka je imala bijeli korzet – koji je gospodin već prilično raskopčao – i bijelu starinsku podsuknju. No pogled je, čak i u polumraku, privlačio njen široki pojas: bila je opasana francuskom trobojnicom od jarke svile. Pokušavao sam ne zuriti, a ipak sam zurio u njih. I osjećao kako u meni raste neka čudna mješavina požude i nelagode. 
Zašto ne sjednete? rekao mi je neki momak u mornarskoj odjeći i stavio pred mene čašu.
Što je to?
Apsint, naravno, odgovorio je s francuskim naglaskom. A poslije, ako sve bude u skladu s vašim očekivanjima, moći ćete počastiti djevojke pravim šampanjcem.
 Ja sam došao samo vidjeti gazdaricu, rekao sam, nekakvim tonom koji je izazvao njegov sažalni osmijeh.
Naravno, Flora joj je otišla reći. No jedno ne isključuje drugo, zar ne?
Promatrao sam ga i pitao se je li i on ovdje izložen na prodaju.
Ja sam samo konobar, rekao je pročitavši moj pogled. Frédéric.