U romanu Divlje guske Julijane Adamović ništa nije onako kako se na prvi i drugi pogled čini. Očevi i majke nisu samo brižni roditelji koji podižu svoju djecu, djedovi i bake nisu samo toplo krilo u kojem se unučice gnijezde uz biblijske priče, guske nisu tek pernate predstavnice idiličnog seoskog ambijenta, a ni djevojčice koje nose priču nisu baš najtočnija, očekivana verzija sebe.
Rekvizitarij ovog djetinjstva uključuje mnoge stvari, bića i pojave kojih bi svako djetinjstvo trebalo biti pošteđeno: i neshvatljive smrti, i kradljivce tranzistora, i pse i ptice koji ginu greškom, i inozemstva u susjedstvu, i zabranjene školske torbe i zabranjene osjećaje, i mržnju koja prepolovljuje sela, kuće, obitelji, ljude i postelje.
Julijana Adamović ispisala je dirljiv, moćan i potresan roman o jednom odrastanju koje je moglo izgledati sasvim drugačije – da su se jedni malo više a drugi malo manje voljeli, da su neke prostorije bile otključane a druge pod ključem, da su jedni malo više govorili a drugi šutjeli, da su neki preživjeli a drugi umrli na vrijeme, i da je barem pola svega bilo onako kako je trebalo biti. Ali nije. U tome je i tuga i moć romana Divlje guske, koji dira duboko tamo gdje se njegova autorica hrabro usudila posegnuti.
Expressovu recenziju romana iz BestBooka možete naći na FB stranici Nagrade Fric na ovom linku.
Ulomak "Gorjela bi među prvima":
Otac je pronašao kuću na kraju sela ili, na početku, ako dolazimo iz smjera grada. Našao ju je točno preko puta baraka u kojima žive radnici – berači kukuruza, kopači repe i čistači kravljih balega, pokupljeni s četiri strane svijeta, pomalo divlji i prilično glasni. Kad završe s poslom, ne zatvore se u kuću – među zidove, već se raspu okolo kao otreseni orasi. Sjede po stepenicama ili klupama sklepanim od cigli i dasaka, piju pivo i rakiju, dok s radija trešte narodnjaci.
Većina tih radnika nema ženu, a ako i imaju, nije tu s njima. Takve ne stignemo niti popamtiti jer odlaze čim završi branje ili kopanje. Na sljedeću berbu kukuruza ili kopanje repe, dolaze neki novi. Drugi radnici, koji ne putuju tamo-amo, ložači peći u ciglani ili šumski radnici, uglavnom su oženjeni i njihove žene žive u baraci, s njima. I one su glasne. U dućan idu s viklerima na glavi i usput puše cigarete, kao naš tata, nedjeljom ne kuhaju ručak za dvanaest, nego kad bude gotov – bude. U dvanaest ili pet.
Njihova djeca su toliko zauzeta igrom da po povratku iz škole samo bace torbu i izlaze na ulicu s kruhom namazanim paštetom ili pekmezom. U igri ih ne ometa ni kiša, niti s njom završavaju kad padne mrak, jer onda pale vatru i na žari peku krumpire umotane u foliju s čokolade ili komade slanine nataknute na šibu. Jednom su tako odnekud donijeli debelu ribu, a naš otac ju je rasporio, izvadio žuč i crijeva, pa na njihovo mjesto stavio puno sjeckanog luka. Kroz usta joj je gurnuo štap i potom trbuh zašio žicom. Nije čistio krljušt.
"To ne treba", rekao je, i ribu samo zamotao u novinski papir. Pekla se pored vatre, a kad su djeca odmotala novine, sva krljušt je ostala na njima. Mi ribu nismo jele, iako su nam nudili. Bilo nas je malo sram i samo smo ih gledale, kao što smo u tišini promatrale dječake i Kuzmu, dok su se klikerali. Jedino nam sad nitko nije pokazivao prstom na čelo i beljio se.
Možda bismo ih tako zaigrane i dalje nastavile promatrati, možda se čak pomalo i pribojavale, da ubrzo nismo postale iste – na ulici, glasne i divlje. Počele smo bacati školsku torbu s prometnim znacima i sve se manje bojati svega i svačega. Ponekad bismo se i izgubile satima lunjajući po pješčari iza ulice, a događalo se nezamislivo, da na sat ili dva izgubimo i jedna drugu. Ako ne prije, pronalazile bismo se pred spavanje. Ionako su od dolaska u novu kuću vrijedila i nova pravila. Ujutro smo se razdvajale, prvo plačući, a onda u tišini, jer jedna mora u školu, a druga mora ostati na našem krevetu, ispod popluna.
Začudo, te jutarnje rastanke sve lakše podnosimo, pa i to da nas ta djeca iz susjedstva od početka zovu "Hej, ti!", "Hej, kako se zoveš?", "Hej, hoćeš se igrati s nama?", a da se zbog toga niti jednom nismo pobunile i spomenule im doktora Nanu. I sve po redu, kako već ide, recepte i pravila. Možda bismo to i učinile da nas iznenada zbog te naše množine nije počeo obuzimati i neki sram.
I očeva te divlje djece bismo se možda još dugo pribojavale da našem ocu nisu tako spremno, pa često i bez da je ih je ovaj uopće zamolio, priskakali u pomoć, što god zatreba: iznijeti stvari s prikolice kad smo se doselili, pokriti krov kad nam je oluja odnijela crijep, izbetonirati staze, da s jeseni ne gacamo po blatu. Znale smo da će i naš otac njima spremno priskakati u pomoć, kad god to bude zatrebalo, ali nismo ni slutile da će to obično biti pomoć isprazniti gajbu do zadnjeg piva ili se otrovati pored kazana s mladom rakijom.
"Sodoma i Gomora", tako je Baba zvala taj kraj.
Izgovarala bi to s takvim izrazom gađenja da smo sigurne kako ne bi ni trepnula kad bi joj kojim nesretnim slučajem Bog dao moć da sve to sprži, baš onako kako je on to napravio u Bibliji. Sumnjale smo da bi iskoristila priliku da iz tog pakla punog vriske i ljudskih buktinja spasi bilo koga, osim nas dvije i možda, ali samo možda – našeg tatu. On bi tada bio Lot, ali našoj majci ne bi bila pružena ni prilika da se okrene za svojim novim regalom i tako se pretvori u sol. Gorjela bi među prvima.
Za novu kuću Baba nije htjela ni čuti. Za nju to nije bilo ništa drugo već majčina zloba, očev kukavičluk i naša izdaja.
O kući nismo smjele pričati. Ni to da smo se prvu zimu grijali na stari šporet i da dimnjak nije bio dobro sazidan, pa smo u školu često dolazile kao djeca iz čerge: smrdjele smo na ljuti dim. Ni to da je onda Velečasni ocu za nešto malo novaca prodao kalijevu peć iz župnog dvora u Klajnštatu, jer tamo, od odlaska Švaba, ionako ne zalazi nitko. Čak se više ni ne zove tako. Da je majstor kojim slučajem peć sazidao onakvu kakva je stvarno bila, u našoj bi kući morali probiti strop, pa se zato izbacilo dva reda kalijevih cigli.
Nismo Babi smjele reći ni to da navečer u ložište peći možemo ugurati cijeli panj, tako da ujutro ispod pepela ostane dovoljno žara i samo nastavimo dalje trpati triješće i cjepanice. Nema više buđenja u sobi gdje hladnoća dah pretvori u oblak tople pare. Da živi s nama, ne bi nam morala grijati pidžame.
"Baba, peć je toliko dobra da druga baka od nas često odlazi s velikim žutim flekama na leđima ili stražnjici, a iza nje ostane samo miris spaljene vune i štofa", htjele smo joj reći.
Ali, nismo. Čak ni tako smiješnu stvar.
Nismo se Babi požalile ni na pod u našoj novoj kući. Mi nemamo drveni pod kao u staroj kući ili Baba u svojoj, već običan beton, zastrt krparama i komadima tepiha, koji nam se svako malo zgužvaju pod nogama ili u trku zapnemo i stropoštamo se.
Zato imamo kupaonu. Još uvijek bez pločica, ali kad tata proda sačmaricu, nabavit će i to. Bitno je da imamo kupaonu u kojoj se na prekidač pali i gasi bojler, ne ledi se po zimi voda i možeš na pišanje a da ne svijetliš baterijskom lampom po zadnjem dvorištu i cvokoćeš zubima dok golom stražnjicom sjedaš na dasku poljskog zahoda.
Nismo se požalile ni na to što nam radi Monika. Jednom smo se vraćale iz škole i ugledale je na ulici, golu-golcatu. Upiškila se i samo bacila gaće sa sebe, pa se tako golišava nastavila igrati, kao da se ništa nije dogodilo. Bilo nas je užasno stid.
"Odmah da si išla kući", galamile smo na nju.
Ali, nije nas poslušala. Samo nam je isplazila jezik i pobjegla na drugu stranu. Kad smo je napokon ulovile, starija djeca su nas napala i vikala da je ostavimo na miru, da ona tako gole guzice nikome ne smeta.
Ponovila je to već nekoliko puta.
Ima dana kad nas je zbog takvih stvari sram hodati ulicom. Guramo se bliže kuća, skoro ramenom derući žbuku sa zidova. Kad netko prođe pored nas, kažemo mu Faljen Isus ili Dobar dan, ali ne gledamo nikoga u oči.
Htjele bismo joj se požaliti da je Monika ne samo nepristojna, nego i zla. Ponekad tako samo nestane, već padne mračak, a nje nema s drugom djecom ispred kuće ili u našoj ulici. Mama i tata nas pošalju da je tražimo. Obično je nađemo kod susjeda na ćošku, kako sjedi za stolom i večera s njihovom djecom. Kad je potjeramo kući, trči ispred nas i zaplače točno ispred prozora susjede koja Moniku voli toliko puno, koliko malo voli nas. I onda umukne, trči dalje bez zavijanja.
Ponovno počne plakati tek kad se promaknemo našoj kući, a kod kapije se već dere kao da joj gulimo kožu s leđa. Za nama brzo stigne uspuhana susjeda i nitko nam tada ne vjeruje da je nismo ni taknule. Monika je bila i ostala, baš kako je Baba predvidjela: vrag, ali vrag kojeg svi više vole nego nas dvije, zbog čega nas često boli trbuh i steže u grlu. Toliko nas jako steže, kao da smo nanovo dobile zaušnjake, a mama nas natjerala da uz paprikaš pojedemo i salatu od kiselih krastavaca.
Ništa od toga nismo mogle ispričati Babi.
Ni to da je u novom kraju sve drugačije, a samo jedna stvar stara – Bobe Mojzeš s metlom. I da je se više ne bojimo. Kako smo samo bile sretne kad smo je prvi put ugledale kako mlati po pločniku ispred naše kuće. I dalje joj se ne usudimo obratiti, ali kad je ugledamo na početku naše ulice, utrčimo u kuću, ukrademo tati cigarete i izbacimo ih kroz prozor. Onda virimo i gledamo kako ih Bobe stavlja u svoju vrećicu. Nismo mogle Babi ispričati koliko nas to veseli.
Naši svjetovi su se počeli razdvajati, ne zato što smo mi tako htjele, već zato što je ona odbijala slušati skoro sve što joj o novom životu imamo za reći.
"Neću slušati o tome", prekidala bi nas.
Nije je zanimala ni peć, ni beton, ni kada u kupaoni, ni Bobe. Niti bilo što o našoj sestri, pa ni ružne stvari. Čak nas nije do kraja htjela slušati ni kad smo joj ispričale da se Drena vratila Ginteru, jer Plamenku štap nije služio samo za hodanje. Ni da je Lenka dobro, ali nas više ne prepoznaje, a za Kolju misli da je njezin tata. Ni da smo tužne što se Nana vratio u svoju Afriku, a nama došao novi liječnik – podjednako crn, ali ni približno strpljiv i drag.
Imala je sve manje strpljenja za naše pogreške i sve manje drugih tema koje bi s nama započela ili se na naše nastavila. Bibliju smo već dovoljno puta iščitale i nismo joj dolazile onoliko često koliko bi htjela, ali nam je čak i u vezi toga prestala prigovarati.
Naša Baba više nije bila ona koju smo poznavale, ona koju smo bezgranično voljele i u čijoj smo blizini voljele sebe. Nismo se više u toj kući osjećale posebne i dobre i zato smo posjete prorijedile, iako osjećajući grižnju savjesti. Sve dok jednog dana nismo naišle na zaključana vrata.
Kucale smo, lupale, zazivale, tražile ključ u cijevi za odvod kišnice iz oluka, ali ništa. Muk i tišina. Babe nije bilo ni sutradan, ni dan poslije njega.
Onda se tata doma vratio pijan kao ćuskija, gledao je u križ i jedva se držao na nogama. Petljao jezikom i galamio na majku da je ona kriva i da će poslije smrti gorjeti u ognjenim mukama, a onda porazbijao šalice sa stola.
"Tu si me dovukla", plakao je. "Tu, na prevaru..."
Kao da je zaboravio tko je tražio i pronašao novu kuću.
Naposljetku je udario po staklu na vratima i razbio ga. Krv je šiknula iz njegovog zapešća, po zidu, po mami i po nama. Šiknula je kao iz vrata zlog pijetla i otac je tako krvav slično teturao.
Nama se pred očima zacrnilo. Vratio nam se taj dan, stablo trešnje i neka druga vrata na kuhinji. Sav strah ovog svijeta. Golema praznina u kojoj se gube ruke, noge, glava. Iz koje spas mogu dati samo Babini zagrljaji.
Dok su oca spremali za bolnicu, a ljudi se skupljali ispred kuće, znale smo da problem nije samo u ruci umotanoj ručnicima, niti je to prsnulo samo staklo. Kroz njegovu košulju i kožu, vidjele smo crijevo i čir iz kojeg kulja gnoj.
Babe nema, jer je otišla u dom. U tišini je rasprodala svu zemlju i vinograd koji je dida Bono namijenio ocu. Ručne radove koje je spremala kao opravu za našu udaju i svu starinu od svojih, a nju je godinama čuvala kao oči u glavi, sve je to poklonila socijalnoj radnici. Učinila je to za osvetu nama i za šutnju socijalne, sve dok u najvećoj tišini ne nestane iz naših života. Kuću je zaključala, a ključ ponijela sa sobom, daleko i da je više nikada ne vidimo.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Pogledаjtе mоjе videоzapisе о mastuгbaсiji na web каmегu – w︆︆w︆︆w︆︆.︆︆f︆︆ck69︆︆.︆︆site