Ne postoji praznik, violončelo se mora vježbati svaki dan!

Njih dvije dugogodišnje su prijateljice i kolegice, no iz mase običnih ljudi izdvaja ih jedan poseban talent - obje su talentirane i predane violončelistice. Sunčana Tušek i Marija Mračević, s godinama školovanja iza sebe, neumornim vježbanjem na svom instrumentu, danas su dio orkestra splitskog HNK. Kad smo vodili ovaj razgovor prije tjedan dana, bile su zauzete snimanjem glazbe za balet “Esmeralda” talijanskog skladatelja Cesarea Pugnija, čija će premijera zaživjeti 8. svibnja, iako uvjeti još nisu onakvi kakvi su bili prije pandemije. Splitska publika, naime, najviše voli operne spektakle, koje trenutačno prate u skromnijem obujmu, ali svi se nadaju da će velika djela ponovno zablistati na pozornici. Sudbina Splitskog ljeta ovisit će, pak, o daljnjem razvoju epidemiološke situacije, iako je prošle godine sve održano kako je i planirano, dobrim dijelom i zbog toga što su izvedbe bile na otvorenom. I Marija i Sunčana svoj instrument zavoljele su rano u životu. “U obitelji imam nekoliko glazbenika, vrlo rano su primijetili da imam apsolutni sluh, pa su me roditelji, iako nisu i sami glazbenici, s pet godina dali u Glazbenu školu ‘Josip Hatze’. Dalje je sve išlo nekako prirodno. S lakoćom sam završila Srednju glazbenu školu, već sam osvojila i dosta nagrada, pa je upis na Glazbenu akademiju bio logičan slijed događaja. Ja sam glazbenik do srži, glazba je u mojoj DNK. Zato se smatram sretnom što me život odveo na pravi put za mene, s roditeljima koji su mi cijeli život najveća potpora i oslonac”, započinje naš razgovor Sunčana Tušek. Dodaje da violončelo ima predivan, topao zvuk, i da bi ga kasnije i sama odabrala.

U Marijinu djetinjstvu odlučujuću ulogu imali su otac i sestra, također glazbenici. “Tata me još kao malu vodio na svoje probe te sam glazbu i orkestar zavoljela još od najranijeg djetinjstva. Moja sestra je violinistica i moj prvi izbor bila je violina, ali kako nije bilo mjesta, u Glazbenoj školi su mi ponudili violončelo. Nakon nekoliko mjeseci rodila se velika ljubav, violina je pala u zaborav, a violončelo je postalo moja najveća ljubav.” Unatoč tome što su joj otac i sestra također glazbenici, govori da je na njezin životni put najviše utjecala majka koja joj u tinejdžerskim godinama, tijekom jedne krize tipične za te godine, nije dopustila da se ispiše iz Glazbene škole. “Tata i ja smo donedavno radili zajedno u orkestru HNK Split, kad je on otišao u mirovinu s mjesta prvog trubača. Trema je uvijek najveća pred ocem koji je ispravljao intonaciju i vježbao sa mnom od najmlađeg doba. Sestra je stroga profesorica koja je isto ostavila traga, a najviše sam kao mala voljela svirati mami koju je zvuk violončela opuštao i uspavljivao te koja nije glazbenica pa nije kritična”, govori Marija Mračević. Sunčana je violončelo diplomirala kod profesora Michaela Flaksmana na Glazbenoj akademiji Heidelberg Mannheim. Već tijekom studija zaposlila se u filharmonijskom orkestru u Heidelbergu, a kasnije i u Wiesbadenu, gdje je radila godinama. 

U ta dva orkestra, govori, ispekla je zanat, prosvirala kompletan operni i simfonijski repertoar, što smatra neprocjenjivim iskustvom. A što se tiče razlike života u Njemačkoj i Hrvatskoj, ima dojam da je u Njemačkoj ipak sve generalno bolje organizirano. “Kod nas je sve opuštenije, ipak smo mi mediteranska zemlja. Pošto sam ja splitsko dite, uživam u tome da sam ponovno doma. Rekla bih da se moj glazbeni dio života nastavio u jednakoj punini. Radim puno i kvalitetno, kao i u Njemačkoj.” Što se tiče odricanja, obje profesionalne glazbenice smatraju da bavljenje glazbom na ovoj razini iziskuje puno odricanja. Održavanje kondicije te sati i sati provedeni s instrumentom nešto su na što se čovjek predan glazbi treba naviknuti. “Najviše odricanja bilo je u djetinjstvu, pa sve do kraja studija. Trebalo je svaki dan ‘odvježbati’ svojih 4-6 sati. Danas je to puno lakše, dovoljno je svaki dan usvirati se, malo vježbati da se održi forma. Za nas je to neka vrsta higijene. A tome me najviše naučio otac. Ne postoji ‘situacija’ ili praznik ili odmor, instrument se mora vježbati svaki dan!”, govori Marija.

Klasična glazba među laicima ponekad ima stigmu da je suviše distancirana, teška za slušanje i da pripada nekom drugom vremenu. No Sunčana i Marija, govoreći iz svoje pozicije, imaju dojam da interes za klasičnom glazbom uvijek postoji, da on nikad nije nestao. “Ne mislim da opada interes za klasičnu glazbu, nego da je on uvijek isti. Svakako je stvar ukusa kakvu glazbu netko voli slušati, a naravno da igra ulogu i jeste li se već u djetinjstvu sretali s klasičnom glazbom. Od baroka i renesanse, preko klasike i romantizma, pa sve do suvremene i filmske glazbe - izbor je ogroman i tu se zaista nađe za svakoga ponešto. Posljednjih godina je mnogo napravljeno po pitanju popularizacije klasične glazbe, tako da je ona sad bliža široj publici“, objašnjava Sunčana. “Mislim da ljudi jako cijene klasične glazbenike i klasičnu glazbu, a da svaki pojedinac, bio on muzički obrazovan ili ne, jako dobro vidi i čuje kad je nešto dobro i kvalitetno. Klasična glazba nema granica i nije vezana za vrijeme, ona je bezvremenska. Kao i u likovnoj umjetnosti. Djela starih majstora nikad neće izaći iz mode niti će se ljudi ikad prestati diviti njihovoj ljepoti. Kao u književnosti, u svemu...”, dodaje Marija, koja je s Dječacima snimila pjesmu “Maslačak”, a također je i dio Kvarteta Fascination, s kojim nastupa na raznim događanjima u Splitu i okolici. Na pitanje je li joj dopadljiva ideja spajanja klasične glazbe s drugim, pristupačnijim glazbenim žanrovima, kao što su to primjerice napravili 2Cellos, odgovara da za nju ne postoje lake note. “Sve su note da bi se dobro odsvirale teške i potrebno je puno rada, truda i odricanja za doći do toga. 2Cellosima se divim i iznimno ih cijenim i poštujem. S mojim kvartetom izvodim klasičnu glazbu, ali sviramo i obrade najnovijih i najmodernijih hitova, nastojimo publici približiti klasične instrumente na taj način te privući i mlađu publiku”, priča. 

Što se tiče samog funkcioniranja orkestra splitskog HNK, o kojemu smo u jednom od prethodnih intervjua u Expressu razgovarali s ravnateljem Opere, Jurom Bučevićem, glazbenici nisu stali s radom. Pripremaju nove naslove u okvirima koji su mogući. “Ono što je najvažnije, produkcija nije stala. Prilagodili smo se situaciji maksimalno. Ravnatelj Opere, Jure Bučević, osmislio je sezonu tako da nas je podijelio u skupine - gudački komorni orkestar, ansambl drvenih puhača i ansambl limenih puhača, te smo izvodili koncerte u tim sastavima, a sve strogo prema epidemiološkim mjerama. Na probama održavamo potreban razmak i nosimo maske. Intendant gospodin Srećko Šestan nas čvrstom rukom vodi kroz ova izazovna vremena”, objašnjava Sunčana. “Orkestar u doba pandemije funkcionira od danas do sutra, ali najbolje što može u ovim kriznim i teškim vremenima. Trenutačno snimamo glazbu za balet ‘Esmeralda’ i sretni smo da se sve odvija po planu i da nema zaraženih. Nosimo maske, držimo distancu, pridržavamo se svih propisanih mjera i, naravno, veselimo se glazbi, jer ‘glazba je zvonka radost’! Čekamo i brojimo dane kad ćemo opet sjesti u našu ‘rupu’ i svirati velike operne naslove i premijere”, dodaje Marija. I dok je Sunčana, koja je voditeljica dionice violončela u orkestru, zaljubljenica u Puccinija, Marija kaže da svaki projekt na kojem radi nosi sa sobom veliko uzbuđenje i entuzijazam. “U HNK Split sam doživjela nebrojeno mnogo prekrasnih izvedbi, koncerata, opernih premijera, tako da je jako teško izdvojiti samo jedan. Eto, mogla bih izdvojiti kao posebno dragu izvedbu, izvedbu opere ‘Nabucco’ s velikim maestrom Nikšom Barezom na čarobnom Peristilu u sklopu Splitskog ljeta.” Obje glazbenice dodaju kako u njihovoj grupi vlada dobro raspoloženje, da se na probama rado šale i smiju, dok u isto vrijeme vlada međusobno poštovanje. Nešto od toga dobrog raspoloženja, uz lijepe note, sasvim sigurno se prenese i na publiku.