Andrej Nikolaidis jedan je od talenti ranijih pisaca u regiji. Doima se kaojedan od onih autora kojima pisanje dolazi lako, gotovo impulzivno. Knjige kao da su napisane u prijekoj potrebi i onda puštene. U njima je taman onoliko stvarnosti koliko je čitatelj može podnijeti. Možda Nikolaidisove knjige upravo zato nikad nisu opsež- ne niti se radnja grana na veći broj Nastavak na sljedećoj stranici 10 11 likova. “Odlazak” je također jedan od takvih romana. Kratak, dojmljiv. Da čitatelj podcrtava značajne misli, ovdje bi mogao podvući svaku treću rečenicu. Sve su jezgrovite i sve nose informaciju, manje važnu za napredovanje radnje, a više važnu za razumijevanje svijeta u kojem se protagonist nalazi. S obzirom na to da protagonist živi u Ulcinju, kao i autor, i vrlo se direktno obračunava ne samo s političnom mafijom nego i s cjelokupnim crnogorskim mentalitetom, čitatelj upada u zamku poistovjećivanja autora i protagonista. Znači li to da je radnja strašno dobra ako smo uvjereni da je sve to što čitamo zapravo istina? Dobrim dijelom da. No s druge strane, to je posve nebitno. Piscu je u njegovoj prozi sve dopušteno. Može stvarati fikcijski svijet, ispisivati stvarne događaje i dodavati im fiktivne tamo gdje je stvarnost tanka, a može i pisati potpunu fikciju koja podsjeća na stvarnost. Stoga se čitatelj ne bi trebao uopće osvrtati kad ga fikcija neodoljivo podsjeća na stvarnost.
Radnja romana, u nekoliko crta, ide ovako: Ogorčeni muškarac iz Ulcinja, konobar po zanimanju, samohrani otac, uz pomoć prijatelja hakera s računa crnogorskog glavešine skida ogromnu sumu novca za školovanje svoje kćeri jer se on sprema na odlazak s ovog svijeta, s obzirom na to da je u terminalnom stadiju bolesti. To da muškarac boluje, saznajemo tek u drugom dijelu romana, što ostavlja dojam da se autor naknadno sjetio te premise i uveo je u radnju. No s obzirom na to da se cijela priča vrti oko toga odlaska, iako nemamo pojma kamo, vjerojatnije je da je ta ideja bolesnog samohranog oca koji želi svojoj maloljetnoj kćeri osigurati bolju budućnost, i to daleko od Crne Gore, bila tu od samog početka. U cijeloj ovoj priči, u kojoj imamo ogorčenog muškarca kojemu je doslovno jedino svjetlo u životu njegovo dijete, zanimljiv je lik majke. Ona je jedna od onih žena koje su su- štinski neiživljene i sputane životom u kojem prevladava rutina. No njezino mjesto moralo je biti ispražnjeno kako bi u njega zasjeo otac. Ženinim odlaskom njegova ljubav prema djetetu postala je još snažnija. “Odlazak” je u najvećoj mjeri defetistički, depresivan manifest o turobnosti postojanja. Protagonist doslovno ne vjeruje ni u što, ništa ga ne zanima i ni u čemu ne pronalazi zadovoljštinu i ispunjenje (“Zapravo je bilo svejedno, kao što sve, uglavnom, jeste svejedno.”). Ne vjeruje da ikad ikoga, čak i od bliskih ljudi, čovjek može uistinu poznavati, kao što ne vjeruje ni u pravdu, za koju je isprazno i šarlatanski se boriti. Gadi mu se sve što vidi. Osobito ono što se manifestira kao pohlepa ljudskog roda i nakaradnost ljudske taštine. No iznad svega prezire mjesto u kojem živi, koje uspoređuje s metastazama (“Naša naselja jedu prirodu onako kako rak izjeda naše organe.”). Tu su i određeni momenti lakrdije, kao onaj kada dva prijatelja žele kremirati trećeg, no kako u gradu ne nalaze krematorij, plaćaju nekom Albancu da im prijatelja kremira u krušnoj peći u pekarnici. Ista ta dva prijatelja, za koje se ispostavlja da su homoseksualci, unajmljuju smještaj u ciganskoj mahali jer za njih nema mjesta među poštenim crnogorskim pukom. Ta kuća koju par uzima u najam, prepričava protagonist, nalazi se između deponija i groblja. Psihološko rasulo protagonista autsajdera posve nalikuje na fizički metež u zemlji. Ne samo na nepoštenje, lopovluk i niske strasti takozvane elite nego naprosto prljavštinu malog čovjeka, njegovo tupavo življenje i proizvodnju ogromnih količina otpada. To je isti onaj čovjek koji betonira obalu i gradi rogobatne kućetine na tri kata da bi u njih potrpao što više turista i u sezoni okrenuo što više novca. Autor se ne libi koristiti eksplicitan jezik. Govori kako se ta turistička naselja podižu bez kanalizacije, tako da sve što turisti poseru i popišaju ode ravno u more, na plaže na kojima se kupaju. O smeću da ne pričamo; istresa se gdje god se stigne. Ovo je, ukratko, britka priča u kojoj autor ne samo što zazire od crnogorskog vida kapitalizma nego cijelog svijeta i uopće egzistencije. Jedino što kao neoštećeno i čisto prevladava ljubav je roditelja prema djetetu. Za nju je autor rezervirao poseban oblik nježnosti; sve drugo je trulo, iskvareno, ružno i takvo da ga je preporučljivo zaobići. Čitanje “Odlaska” mračno je probijanje kroz nizove fino ispisanih rečenica. Lako se čita, no u emitivnom smislu radi se o teškom štivu. Osim ovoga, Andrej Nikolaidis dosad je objavio romane “Katedrala u Sijetlu”, “Oni” “Mimesis”, “Sin”, “Dolazak”, “Mađarska rečenica”, “Odlaganje. Parezija”, “Devet”. Autor je mnogih kolumni, od kojih su mu neke donijele tužbe i prijetnje smrću.
