Andrej Nikolaidis jedan je od talenti ranijih pisaca u regiji. Doima se kaojedan od onih autora kojima pisanje dolazi lako, gotovo impulzivno. Knjige kao da su napisane u prijekoj potrebi i onda puštene. U njima je taman onoliko stvarnosti koliko je čitatelj može podnijeti. Možda Nikolaidisove knjige upravo zato nikad nisu opsež- ne niti se radnja grana na veći broj Nastavak na sljedećoj stranici 10 11 likova. “Odlazak” je također jedan od takvih romana. Kratak, dojmljiv. Da čitatelj podcrtava značajne misli, ovdje bi mogao podvući svaku treću rečenicu. Sve su jezgrovite i sve nose informaciju, manje važnu za napredovanje radnje, a više važnu za razumijevanje svijeta u kojem se protagonist nalazi. S obzirom na to da protagonist živi u Ulcinju, kao i autor, i vrlo se direktno obračunava ne samo s političnom mafijom nego i s cjelokupnim crnogorskim mentalitetom, čitatelj upada u zamku poistovjećivanja autora i protagonista. Znači li to da je radnja strašno dobra ako smo uvjereni da je sve to što čitamo zapravo istina? Dobrim dijelom da. No s druge strane, to je posve nebitno. Piscu je u njegovoj prozi sve dopušteno. Može stvarati fikcijski svijet, ispisivati stvarne događaje i dodavati im fiktivne tamo gdje je stvarnost tanka, a može i pisati potpunu fikciju koja podsjeća na stvarnost. Stoga se čitatelj ne bi trebao uopće osvrtati kad ga fikcija neodoljivo podsjeća na stvarnost.
