U protekloj godini najviše medijske prašine podiglo se oko eksporta M. P. Thompsona i importa cajki pa je lako razumjeti otkud dolaze ishitrene procjene kako je nova produkcija domaće glazbe trajno hendikepirana skučenim tržištem i posrnulom diskografijom.
Zlatna ploča spala je na mizernih 2500 primjeraka, najrazvikaniji hrvatski pjevač je preko Maribora i austrijskog Kremsmunstera stigao do 12. i 13. zabranjenog koncerta, cajke su se infiltrirale u sveučilišne brucošijade i izazvale rijetko viđenu moralnu paniku, ali to, nasreću, nije bilo sve što se moglo vidjeti i čuti tijekom posljednjih 12 mjeseci.
Kad bi se u Ministarstvu kulture našlo volje i pameti za razmatranje popkulturne strategije usmjerene na suzbijanje izrazito štetnih cajki, imalo bi smisla potegnuti citat iz Rundekovih "Sejmena" – sad je vrijeme za to. Do kraja 2017. godine u CD playerima, iPhoneima, iPodima i laptopima zavrtjelo se 20-ak dobrih domaćih albuma, što je možda najviše nakon ‘90-ih i definitivno dvostruko više nego lani.
Ako se tome pridodaju podjednako kvalitetni radovi onih koji su digli ruke od kontinuiranog objavljivanja albuma i prešaltali se na ekonomičnije singlove, prilično je izvjesno da se suvremena hrvatska autorska glazba napokon trgnula iz letargije i odmaknula od lamentiranja o dobrim starim vremenima, kad je zaposlenik Jugotonove tiskare imao više prekovremenih sati nego šljaker na baušteli.
Novi kreativni impulsi opet su došli s margine, iz samoorganizirane alternative i dubokog undergrounda, ali podosta se zakuhalo i u mainstreamu. Album godine snimila je Natali Dizdar, koja se odavno izdvojila kao sasvim atipična protagonistica televizijskih talent show programa, a sad se ponovno izdvaja kao sjajna jazz-pop-rock pjevačica koja može i hoće graditi reputaciju velike dive u najboljoj maniri Josipe Lisac ili Zdenke Kovačiček.
Od prethodnog studijskog albuma "Pronađi put" pa do premijere "Iluzije" proteklo je čak 99 mjeseci, ali Natali je u tom maratonskom procesu uspjela dobiti puno više od jednog paketa novih pjesama. Uspješan početak njezine karijere obilježila je suradnja s Cocom Mosquitom te kad se on povukao s mjesta producenta, morala je presložiti cijelu ekipu.
Na albumu "Iluzije" su se Svadbasi, Jure Ferina i Pavle Miholjević, pokazali kao izvrsni pop rock producenti koji su, baš kao i Coco desetak godina prije, potpuno skužili što Natali traži i od čega nipošto ne odustaje. Najviše vremena uzela joj je široka potraga za odgovarajućim kompozitorima i tekstopiscima, zaokružena suradnjom s renomiranim kraljevačkim književnikom Dejanom Aleksićom u pjesmama "Ne reci zauvijek" i "Iluzionist", koje se već mogu upisati na listu budućih pop evergreena.
U alternativnom sektoru ponajbolji album ima zagrebački art rock sastav Porto Morto, čiji se istoimeni prvijenac nametnuo kao najugodnije domaće glazbeno iznenađenje u protekloj sezoni. Premda je album na Bandcampu objavljen potkraj 2016. bez potpore izdavačke kuće i standardne promotivne kampanje, ništa se bitno s njim nije dogodilo sve do ljeta.
A onda je u vrlo kratkom vremenu, od nastupa na INmusicu preko samostalnih koncerata u Kinu SC i Tvornici, ustanovljeno da je Porto Morto donio prijeko potrebno osvježenje na zagrebačke pozornice s pjesmama u koje su vješto uklopljeni utjecaji brooklynskih art rock genijalaca TV on the Radio, naslijeđe starog prog rocka King Crimsona, tragovi ranog novovalnog Haustora i višegodišnje vlastito iskustvo iz session svirki s underground kolektivom Jeboton.
Frontmen deveteročlanog sastava je basist i pjevač Roko Crnić, sin kultnog elektroničara iz ‘90-ih i doajena Montažstroja Hrvoja Crnića – Boxera. Roko je jednako zapažen i kao član novog Rundekova pratećeg benda pa bi poveznica Porto Morta sa starim Haustorom mogla biti još deblja nego što se čini na debi albumu i koncertima. Novi impuls na glazbenu scenu ubacio je i progresivni jazz trio Chui koji je poslije odličnog preklanjskog albuma "Third Sun from the Stone" na svoju stranu povukao Jazz orkestar HRT-a.
Na dva zajednička koncerta u MSU snimljen je materijal za impresivan dvostruki live album "Chui ovu glazbu" koji neće biti zapamćen samo kao proširena orkestralna izvedba "Third Sun from the Stone". U hrvatskoj jazz diskografiji posljednji ovako veliki rezultat s big bandom imao je prije petnaestak godina Boško Petrović na antologijskom albumu "Round Midnight".
No Boško je to napravio u suradnji s proslavljenim Big Bandom RTV Ljubljane, a Chui je dokazao da se jednako vrijedan zapis može dobiti dobrim postavljanjem manje razvikanog orkestra s Prisavlja. Studijski bonus na ovom koncertnom albumu je pjesma "Tebi pripadam", s kojom su Chui i Josipa Lisac zauzeli istaknuto mjesto u izboru najboljih ovogodišnjih singlova.
Kozmodrum je još jedan projekt neumornog Janka Novoselića koji je oko drugog albuma "Gravity" prerastao u besprijekorno uigran combo sastav i natjerao Chui da potraže novog stalnog bubnjara. Janko je sad potpuno fokusiran na Kozmodrum, a njegova vizija suvremenog jazza proteže se sve do rubnih područja eksperimentalne elektronike i u širokom luku zaobilazi tradicionalne žanrovske podjele.
Još dalje od jazz tradicije otplivali su riječki Japanski premijeri, kvartet multimedijalnih umjetnika predvođen književnikom Enverom Krivcem, koji iz nepoznatog razloga izbjegava koncertne nastupe i godinama se drži na okupu kao studijski projekt s povremenim izletima u kazalište.
Pretežno instrumentalni EP "Miremengdjes" donosi više od 30 minuta glazbe i, prema svim parametrima, ulazi u format albuma, iako je objavljen samo kao digitalno izdanje na Bandcampu. Japanski premijeri su dosad možda najviše dugovali mediteranskoj frakciji nu jazza, ali "Miremengjes" će najbližeg srodnika ipak naći u Londonu na posljednjem albumu kultnog sastava Red Snapper.
Nastavak na sljedećoj stranici...
