Maratonac Nebojše Lujanovića ili stranac baš posvuda

Prije osam godina Naklada Vuković&Runjić objavila je Murakamijevu knjigu “O čemu govorim kad govorim o trčanju”. Pročitat ću je tek koju godinu kasnije, u srpskom prijevodu s japanskog, i u izdanju Geopoetike. U toj knjizi veliki pisac, Japanac obuzet euro-američkim uzorima, opčinjen džezom i Raymondom Carverom, piše o još jednoj svojoj opsesiji - trčanju maratona. I onda vrlo samouvjereno piše nonfikcionalnu knjigu, nešto između autoportreta i vješto napisanog priručnika za samopomoć, šarmantnu, odlično napisanu, takvu da jednako može poslužiti kao idealan poklon menadžerima u velikoj korporaciji i ljubiteljicama Murakamijevog književnog stvaralaštva. Kaže da je nekad pušio tri kutije cigareta dnevno, i da ga je trčanje oslobodilo i očistilo od koječega u životu. Čitatelj, dok ovu knjigu čita, sklon je diviti se i mistificirati japansku upornost, urednost i fanatizam. U svakom slučaju, pohvala je to, premda skrivena, zdravom životu i onom nadljudskom u čovjeku i Japancu. U Murakamiju. Godinama kasnije, ne referirajući se nijednom riječju ni osjećajem na Japanca, Nebojša Lujanović napisat će i objaviti knjigu “Maratonac”, u kojoj pripovijeda o, manje-više, istoj temi kao Murakami, ali ne samo da u njihovim razlozima za trčanje i otrčanim maratonima nema nikakve sličnosti, nego teško da i postoje dvije različitije ljudske aktivnosti od Murakamijevog i Lujanovićevog trčanja. Kao što ne postoje ni dva različitija života od života ove dvojice ljudi i pisaca. Jedan od njih pritom nam mora biti potpuni stranac, toliki stranac da bi ga odmah bilo uputno nazvati migrantom. Kako je Murakami posvuda, pa tako i u Hrvatskoj ili u Srbiji, među najdomaćijim svjetskim piscima, i kad god se bliži datum od Nobelove nagrade, novinarčice web portala, jednako stručne za sve kulturne teme, od bluzica i frizure sve do literature, kao po dužnosti zapitaju se hoće li Haruki Murakami konačno dobiti Nobelovu nagradu, tako je euro-američki Japanac, koji, da se razumijemo, ni meni nije mrzak, kod kuće gdje god dođe, dok je mučeni Lujanović stranac baš posvuda gdje je Murakami domaći. Tako bi bilo i bez knjiga o trčanju maratona, ali je s njima tako bolno očigledno.