Prije osam godina Naklada Vuković&Runjić objavila je Murakamijevu knjigu “O čemu govorim kad govorim o trčanju”. Pročitat ću je tek koju godinu kasnije, u srpskom prijevodu s japanskog, i u izdanju Geopoetike. U toj knjizi veliki pisac, Japanac obuzet euro-američkim uzorima, opčinjen džezom i Raymondom Carverom, piše o još jednoj svojoj opsesiji - trčanju maratona. I onda vrlo samouvjereno piše nonfikcionalnu knjigu, nešto između autoportreta i vješto napisanog priručnika za samopomoć, šarmantnu, odlično napisanu, takvu da jednako može poslužiti kao idealan poklon menadžerima u velikoj korporaciji i ljubiteljicama Murakamijevog književnog stvaralaštva. Kaže da je nekad pušio tri kutije cigareta dnevno, i da ga je trčanje oslobodilo i očistilo od koječega u životu. Čitatelj, dok ovu knjigu čita, sklon je diviti se i mistificirati japansku upornost, urednost i fanatizam. U svakom slučaju, pohvala je to, premda skrivena, zdravom životu i onom nadljudskom u čovjeku i Japancu. U Murakamiju. Godinama kasnije, ne referirajući se nijednom riječju ni osjećajem na Japanca, Nebojša Lujanović napisat će i objaviti knjigu “Maratonac”, u kojoj pripovijeda o, manje-više, istoj temi kao Murakami, ali ne samo da u njihovim razlozima za trčanje i otrčanim maratonima nema nikakve sličnosti, nego teško da i postoje dvije različitije ljudske aktivnosti od Murakamijevog i Lujanovićevog trčanja. Kao što ne postoje ni dva različitija života od života ove dvojice ljudi i pisaca. Jedan od njih pritom nam mora biti potpuni stranac, toliki stranac da bi ga odmah bilo uputno nazvati migrantom. Kako je Murakami posvuda, pa tako i u Hrvatskoj ili u Srbiji, među najdomaćijim svjetskim piscima, i kad god se bliži datum od Nobelove nagrade, novinarčice web portala, jednako stručne za sve kulturne teme, od bluzica i frizure sve do literature, kao po dužnosti zapitaju se hoće li Haruki Murakami konačno dobiti Nobelovu nagradu, tako je euro-američki Japanac, koji, da se razumijemo, ni meni nije mrzak, kod kuće gdje god dođe, dok je mučeni Lujanović stranac baš posvuda gdje je Murakami domaći. Tako bi bilo i bez knjiga o trčanju maratona, ali je s njima tako bolno očigledno.
Najprije razlozi za trčanje. Dok Murakamija na trčanje navede veliki životni plan, težnja za zdravljem i stanovita ibermenšovska ambicija ispitivanja granica vlastitih mogućnosti, Lujanović trči iz nevoljnog bijesa, trči iz ljudskog jada. On trči iz nemoći, dok njegov parnjak, s kojim ćemo ga, evo sad, prestati uspoređivati, trči iz moći. “Maratonac” je knjiga o istrčanim maratonima. Ali možda i nije, možda je to knjiga o izbjeglištvu, onom nedovršenom, o kojem mogu govoriti i pisati - naravno ako nađu nekog tko će ih slušati i čitati - samo oni koji su iz Bosne izbjegli u Hrvatsku (ili u Srbiju, to je vrlo slično). Osim što njihove životne nevolje nigdje nisu priznate i ovjerene, ti ljudi su u kolektivnoj percepciji glavni krivci što se u Hrvatskoj (ili Srbiji) ne živi dobro, i što su na vlasti oni koji su već na vlastiDa nije njih, Nebojše i drugova, niti bi bilo rata u Bosni i Hercegovini, niti bi bilo ustaša, lopova i katolibana po Hrvatskoj. Da nije tih bosanskih dojdeka, u Hrvatskoj bi na vlasti bila neka sasma druga gospoda… E, tu je, dakle, Lujanović došao kao dječak, nakon što se 1981. rodio u Novom Travniku, i tu je rastao u atmosferi obiteljskog rasula i siromaštva, koje se najprije ticalo, i danas se tiče toga što jedino on tu nije imao nikoga svog. Školovao se po Zagrebu, studirao pa doktorirao književnost, godinama se naokolo potucao s doktoratom, tražeći posao, da bi ga na kraju čudom i našao. Pisao je romane, cijenjene, ali manje priznate, jer nije pripao nijednom poželjnijem serklu, pisao je vrlo akribične, metodološki dorečene znanstvene knjige. I u romanima i u znanstvenim radovima Lujanović se dosljedno bavio otpadnicima i prezrenima, od Cigana do - dopustite da budem krajnje osoban - Andrića, Mlakića i Jergovića. A kad se u Hrvatskoj baviš prezrenima, logično je samo da budeš ispraćen prezirom. Potom je napisao i iznimno važno djelo o strategijama sotoniziranja Ive Andrića, u kojoj je prvi fiksirao novi književni žanr, kojim su Hrvati, Bošnjaci i Srbi pridonijeli suvremenoj poetici i estetici: žanr hajke. Kakve sve to ima veze s “Maratoncem”, tom knjigom u šest maratona, objavljenoj studenoga 2020. kod Frakture? Pa ima, kako je ne bi bilo, samo o tome i govorimo kad govorimo o trčanju. Naime, “Maratonac” je i knjiga o jednoj književnoj poetici. Najpreciznija koju će Lujanović u životu napisati. Ovdje je dobio priliku da, pišući o sebi kao o maratoncu, zapravo piše o svojoj vlastitoj književnoj poetici. To ponekad čini i mimo vlastite volje i namjere. U trenucima, pak, kad tu rabotu osvijesti, napiše nešto što će se mnogim čitateljima svidjeti, ali meni se ne sviđa, jer ne vjerujem da je tačno: trčanje maratona isto je što i pisanje romana. No vjerojatno se radi o tome da nikad ne bih mogao istrčati maraton, niti bih iz sebe mogao izvući takav životni bijes, a roman katkad napišem. Ali mogući nesporazum s ovim čitateljem Lujanović brzo razrješava. U trčanju, kao ni u pisanju, nikakvi savjeti ne pomažu. Dvoje ljudi ne trče isto, kao što dvoje ljudi ne pišu isto. Svatko na drukčiji način dolazi do onog po što je krenuo. I to je zaista tako. Takozvani savjeti mladom, ili svejedno kakvom piscu, imaju učinka samo u dva slučaja: ako ih čitamo kao autonomni i autoreferencijalni, možda čak i fikcio6 7 nalni književni tekst, koji se tek posredno referira na nekakvu stvarnost, te ako smo užasavajuće nedaroviti, frustrirani i ambiciozni pisci, koji traže potporu u riječima književnih generala. Lujanović u “Maratoncu” traga za svojim glasom, izmišlja, sklapa, konstruira formu. Teška je to, i krajnje rizična stvar. Osim što nije lako pisati izvan žanra - to je kao golih nogu probijati se kroz maslinike zarasle u šikaru i draču - neće se tako osvojiti srca nemoćnih i slabih među čitateljima. Takva ih je, nažalost, većina. Ljudi teško čitaju ono što prelazi prag njihovih krajnje šabloniziranih očekivanja, to im je kao da slušaju glazbu koja ne vodi računa o harmonijama. I
maginacija čitatelja bi, u najširem smislu riječi, uključujući i imaginiranje različitih etičkih i intelektualnih pozicija, morala biti ravna imaginaciji pisca. To je razlog zbog kojeg Murakami svoj maraton opisuje u žanru priručnika za samopomoć, a to je istodobno razlog zbog kojeg Lujanović nastoji pisati izvan bilo kakvog žanra, kao da čitatelja golonogog vodi kroz draču. Lujanovićeva knjiga je bolja i važnija, knjiga stranca i migranta, knjiga onog koga policija traži u svakom kombiju koji zaustavi na cestama uz granicu. Evo početka poglavlja o Ljubljanskome maratonu: “Neka ta kopilad piša po nečijem tuđem krevetu. Tako su rekli kada su došli po ključ. Prva zagrebačka adresa nakon što ste izbjegli iz Bosne bila je ona tetkina i njene obitelji. Bili su tvoji. A nisu. I tu nema više ni razočaranja. Svatko je uvijek sam. Nema tvojih. Zagreb je prvo bio usputna stanica. Pa su sve opcije propale, postao je trajno odredište. Još jednom su sve opcije propale, one za preživljavanje u njemu. Zagreb se vratio u ono što je bio dvadeset i nešto godina prije. Usputna stanica. Tada biste možda krenuli skupa s te stanice, sada ste prestari za to. Krenuo je svatko svojim putem. Nekad mala obitelj. Majka, brat, sestra. Jer, svatko je uvijek sam.” A zatim nastavlja dalje, da bi stigao do same utrke. Lujanović izvanredno opisuje te trenutke trčanja, ambijent, ljude pored staze, ljude na cilju. Njegova je knjiga i zbir malih priča, apendixa načinjenih od tuđih biografija, propupalih romana usred jednoga većeg, također nenapisanog romana. Opisuje ljude koje je sretao svakodnevno trenirajući, trčeći po savskom nasipu, a zatim po Marjanu, piše o njihovim životima, piše o vlastitom tijelu, koje se preobličilo od trčanja, piše o noktima koji nakon otrčanog maratona otpadaju s nožnih prstiju, piše o tuzi, o melankoliji, o trajnom i neotklonjivom jadu, o potrebi da se trči, o potrebi da se o svemu tome piše. Lujanović piše o pisanju, i to čini izvanredno dobro, piše o djelomice nerazvijenom srčanome mišiću, zbog kojeg je i počeo trčati, o mladalačkoj aritmiji, o smrti uz stazu, o ljudima. Ovo je mnogo bolja knjiga od Murakamijeve, ali to nije važno. Književnost nije natjecateljska disciplina. Kao ni onaj maraton koji trče trkači poput Lujanovića, ili poput Pere Pitura, čija je epizoda ovdje također ispričana. Svaki je trkač, i svaki čitatelj, sam. Drugi su u toj stvari samo smetnja. Potreba za uspoređivanjem ili je laž ili je prevara onih koji nisu ni otrčali maraton, ali su se nekim čudom pojavili na cilju, nakon što su ih prethodno vidjeli kako se pripremaju na startu. Književnost je ono između starta i cilja. Kao i maraton. Tu te nitko ne gleda i ne vidi. Sam si pred tekstom, sam si pred bjelinom ekrana. Jedino je tako moguće.
