Kultura
283 prikaza

'Nedovršena' Marine Gudelj ipak ne puca po šavovima

1/6
Miroslav Lelas/PIXSELL
U svom najboljem dijelu ovo je roman o sjećanjima, njihovoj važnosti i tome na koji način ona nadopunjuju stvarnost i nečiji identitet, kao i statusu fikcije općenito...

Postoji zanimljiva podudarnost u tome što se prvi roman splitske spisateljice Marine Gudelj pojavio gotovo paralelno s novim romanom Renata Baretića “Zadnja ruka”. Iako doista ni po čemu drugom usporedivi, ako ih čitate također relativno paralelno teško je ne primijetiti kako na neki čudan način ulaze u međuodnos. Baretić, naime, piše o piscu kojeg teroriziraju vlastiti likovi, dok Marina Gudelj u središte svog romana postavlja djevojku koju terorizira netko tko nad njenim životom ima utjecaj (možda autor?), točnije i jedan i drugi roman baziraju se na tematiziranju odnosa zbilje i fikcije, stvarnosnog i književnog. U tom smislu postavljaju se i pitanja koja se tiču odgovornosti autora prema vlastitim likovima i obrnuto. No alati kojima to Marina Gudelj čini ipak su drukčiji, ali taj suodnos svakako treba primijetiti jer, između ostaloga, govori ponešto i o tome koliko se tema identiteta, kao jedna od propulzivnijih tema suvremene proze, u književnim propitivanjima proširila preko okvira koji joj zadaje zbilja.

 | Author: Miroslav Lelas/PIXSELL Miroslav Lelas/PIXSELL

Marina Gudelj debitirala je zbirkom kratkih priča “Fantomska bol”, koja je uslijedila nakon što je za svoje pisanje nagrađena nagradom Prozak, a pojedinačne priče i nekim drugim nagradama. Priče koje su, kako naslov kaže, tematizirale svakodnevicu likova koje obilježava nedostatak onoga čega nema (ako vrlo široko shvatimo značenje pojma fantomska bol), ukazale su na to kako je riječ o autorici koja se dobro snalazi u kondenziranom proznom žanru, također i kako osim za stvarnosno-egzistencijalistički aspekt posjeduje interes za propitivanje onog “neopipljivog”, odnosno rubno-stvarnosnog. Fantomsku bol, ponovo shvaćenu metaforički, na svojevrstan način osjeća i junakinja njezina romana, djevojka Nera, koja pati od manjka sjećanja i taj je nedostatak “boli”. Ona se, naime, ne sjeća svoga života, osjeća se “kao sjena tuđeg života” i njezina potraga koju pratimo u romanu težnja je da konačno pronađe nekoga tko će moći ispričati ono čega se ne može sjetiti. Kad se to na neki način i dogodi, to svakako neće biti klasičan sretan kraj priče ili barem - kako se uzme. Nera je studentica psihologije u Zadru i početak svojih studentskih dana usmjerava u pravcu odluke da konačno pokuša razriješiti zbog čega ono što proživljava mora zapisivati u crnu bilježnicu, jer će jedino tako ostati sačuvano, kako bi imala barem neke čvrste koordinate svoga postojanja. Njezin problem nije klasična amnezija, njezin problem nije uopće medicinski, stvar je kompliciranija, jer je ona svjesna kako se ne sjeća nečega za što je sigurna kako je proživjela i taj je osjećaj neprestano proganja. Ta je metoda, zapisivanja i potrage za sjećanjima, vrlo jasno naznačena na početku romana koji polako i sigurno kreće u nekoliko žanrovskih smjerova.

 | Author: Miroslav Lelas/PIXSELL Miroslav Lelas/PIXSELL

Dakako, prva asocijacija vodi nas prema psihološkom romanu, da bi kasnije Nerina potraga zadobila obrise detektivskog romana koji povremeno doista izlazi iz prostora potrage za samom sobom. “Trigger” potrage je tajanstvena privlačnost i nemir koje junakinja osjeća prema prozoru jedne kuće, kasnije i stanu koji će pružiti određene tragove i njezinu priču spojiti s jednom fotografijom, događajima i ljudima otprije dvadesetak godina. Na taj će način, prateći tragove koji su realni, ali posve iracionalni, njezina potraga uobličiti priču o nekim prijateljstvima, ljubavima, sukobima i tajnama iz zadarskih devedesetih. Paralelno, Nera će u realnom vremenu stjecati i gubiti prijatelje, uplitati se u živote ljudi koji to ne žele i razotkrivati njihove tajne, ali i odlaziti na terapije na kojima uspostavlja kompleksan odnos sa svojim psihoterapeutom Mladenom, gdje se odvija neka vrsta potrage u potrazi. U svom najboljem dijelu ovo je roman o sjećanjima, njihovoj važnosti i tome na koji način ona nadopunjuju stvarnost i nečiji identitet, kao i statusu fikcije općenito, odnosno zanimljivo postavljenom pitanju - obrnutom od onoga koje se pitamo kad se pitamo kako stvarnost utječe na fikciju. Ovdje je, naime, krucijalno pitanje može li nešto ili možda sve od ispripovijedanog, odnosno fikcije, postati stvarnost? Odnosno, o onom što se na jednome mjestu naziva “kletvom priče”. Junakinja koja promatra vlastiti život iz 3. lica jednine posljedica je neispričane priče, njezine nepredvidivosti, i tu će nedovršenost moći zakrpati tek na način da priču o sebi ispriča sama. Tu smo se već zaputili u poprilično komplicirana filozofska pitanja koje roman otvara i pokušava ponuditi jedan od mogućih odgovora.

 | Author: Miroslav Lelas/PIXSELL Miroslav Lelas/PIXSELL

Pisan vrlo precizno i čitko, na trenutke gotovo znanstveno deskripitivno, roman “Nedovršena” tematski je intrigantan, no nije posve bez mana. Njih vidim prije svega u laganoj disproporciji pitanja koja postavlja i ponekad naivnih pripovjednih rješenja za kojima poseže. Tragovi koji vode pripovjedačicu u njezinoj potrazi, naime, ponekad su prilično “naštimani” - likovi koji isprva to odbijaju brzo postaju pomagači, tragovi se pojavljuju na pravim mjestima, poseže se za motivima pisama, dnevnika, prijevoda, Rimbaudovim “Iluminacijama” koje postaju traženi ključ za neotključana vrata, što svemu skupa daje jedan pomalo “zafonovski” štih. Istovremeno, svaki od likova s kojima Nera komunicira, osobito prijatelj Robert, na neki način otvaraju i dodatne podslojeve priče i otvaraju je prema temama prošlog života, reinkarnacije, samoubojstva, psihičkih poremećaja i dr. Sve je to nadopunjeno još i doista gustom intermedijalnom i intertekstualnom mrežom, u kojoj dominiraju Joy Division i samoubojstvo pjevača Iana Curtisa, kao stalni motiv jedne pripovjedne dionice. Roman kao da nam neprestano daje do znanja koliko su bitne upravo takve reference kako bi se uhvatile koordinate stvarnosti koja je bez njih krnja. “Nedovršena”, ipak, na kraju ne puca po šavovima, nego uspijeva zatvoriti svoje fabularne rukavce. I na neki način, uobličavanjem priče na način da bi doista mogla biti i šire čitana, uzdiže status pripovijedanja i značenje riječi koje ovdje postaju gradbena materija ljudskog bića, živi organizam, materijalni dokaz postojanja, što je više nego kompliment stvaranju, ma koliko bolan bio za glavnu junakinju.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.