Nekad bi dobio malo batina, a danas bi ti dali tableticu

Glumac Dušan Bućan, prvak Drame zagrebačkog HNK, poznat je itekako: u različitim žanrovima, disciplinama i vještinama. Teško je reći po čemu je najšire poznat, tu javnost može birati. Neki ga najprije pamte kroz televizijski šou “Tvoje lice zvuči poznato”, drugi kroz uloge u domaćim TV serijama (eto ga sad u “Dnevniku velikog Perice”), treći kao putnika-pustolova, jahača konja, natjecatelja u “off-road” utrkama na motociklu. Preporučujemo, recimo, na kanalu YouTube prvi klip uz njegovo ime gdje Bućan igra nogomet sa svojom pripitomljenom divljom svinjom koju je pronašao u šumi pokraj kuće na selu, gdje živi. Bućan, naime, stanuje na djedovini u selu Golinja u Sisačko-moslavačkoj županiji, a radi u Zagrebu. Dakle, pronašao je svinjicu kao mladunče, izgladnjelu i usamljenu, othranio je kao kućnu ljubimicu i htio vratiti u prirodno stanište, ali to više, pretpostavljate, nije bilo moguće. Bilo je to u vrijeme prvog vala pandemijskog lockdowna pa se mezimica zove Korona. Nemoguće je bilo, zbilja je neodoljiva, da je ne spomenemo prvu po susretu s Bućanom. “Udomio sam je, imam odgovornost. I kolikov god je to ljepota, bila je to moja pogreška iz najbolje namjere jer Koronu više divljina nije htjela prihvatiti, odbacili su je kad sam je namjeravao vratiti u šumu. Ali kad preuzmem odgovornost ili se za nešto odlučim, nikad se naknadno ne kajem. Ne kažem si što je meni to trebalo ili u tom stilu. Ne, ako je to bila moja odluka, idem s njom do kraja”, kaže naš sugovornik, kojega srećemo nekoliko dana prije premijere Gogoljeva “Revizora” u režiji ruskog redatelja Sergeja Potapova. Imamo vremena za kavu i razgovor nakon probe, a onda Bućan žuri kući: i nije to neka hektična žurba, nego više baš zadovoljan povratak kući. 

Općenito i unatoč brojnim interesima i strastima prema različitim, raznorodnim stvarima u životu, Dušan Bućan nije hektičan, nemiran tip. Odaje suprotan dojam, u svakoj stvari koju radi maksimalno se predaje i o tome voli razgovarati. Djeluje jako zadovoljan radom na novoj predstavi s ruskim redateljem koji prvi put režira u njegovoj matičnoj kući. “Sergej Potapov je jedan od najugodnijih režisera koje sam upoznao, a ovo je jedno od najugodnijih iskustava rada na predstavi koje sam imao. Sad bih potpisao da radim s njim do penzije. Riječ je doista o iznimno ugodnom čovjeku, redatelju čija rješenja razumiješ, a on razumije glumca i zna kad treba stati, kad je pauza i kad treba raditi do kraja. Mislim, još se stignemo posvađati do premijere, ali ne vjerujem, ne vidim razlog”, smije se Bućan, koji u ovom Gogoljevu komadu igra suca Amosa Fjodoroviča. Zapravo je nevažno koji lik igra, ali se brzo uoči da ovaj glumac u karijeri ima najviše kazališnih ruskih likova: grofovi, knezovi, vlastelini, suci... “Ma nevjerojatno, a nije mi to baš bila žarka želja, nego se tako dogodilo. A najviše volim Shakespearea, iako sam ga radio najmanje. Najviše sam radio Ruse i sve što sam radio bilo mi je veselje, a ne muka. Bile su to lijepe uloge, zapravo. Dobro, ondje i nema baš loših uloga”, naglas razmišlja naš sugovornik, pamti se njegova rola u “Idiotu” Dostojevskog u režiji Vaslija Senjina. “Da, bio sam nominiran za ‘Idiota’, imam nominaciju za ‘Idiota’ godine”, vedro će on dok se još malo vraćamo na rusku klasiku. “Revizor” je motivski i tematski bezvremenski komad, naravno. Ali neka simbolička prispodoba koja bi upućivala na ovu predstavu kao pogled iznutra, kakva bi bila? Vizurom glumca/lika? “Postoji tip simbolike koji je jasan, bazira se na nekim, uvjetno rečeno općim stvarima koje znamo. Kad padne nešto moćno i snažno, dolazi hrpa žderača. Stjenice, koje će sve to, usitno, proždrijeti. Dokle god je netko jak i živ, stjenice nemaju snage za žderačinu. E, čim ta moć splasne, one nahrupe i počinju svoj žderački život. Ako je i na razini metafore, jaka je slika zar ne?” Metafora je živa, slažemo se, dalje nećemo o predstavi, a Bućan voli održavati premijerni suspens, tako je otpočetka njegova glumačkog posla. Od studija na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, gdje je diplomirao 2002. u klasi Borne Baletića.  “Ali svaki od profesora s Akademije ostavi u vama trag: za neke mi je jako drago da sam s njima radio, za druge manje. Za treće mi je pak žao što nisam imao prilike raditi s njima”, govori Bućan koji je, ne bismo pogodili iz prve, na Akademiji bio “svadljiv tip”. “Ma jako sam se svađao. Naravno, ne sa svima i ne bez razloga. Imao sam neku svoju viziju kako bi što trebalo izgledati. Bila je tu, međutim, profesorica pokreta Ksenija Zec, koje se najprije sjetim kad se sjećam studija, ona je na mene ostavila najdublji, lijep trag.” A bilo je, pogađamo, profesora koje ne bi imenovao... “Da, bilo je i onih profesora koje ne bih imenovao, a koji su u meni ostavili trag kako se nešto ne radi”, jasan je Bućan, što djeluje kao pogled na tip žestokog mladoga glumca s idejom ili jakim kreativnim nemirom. Tako?

“Dvije se stvari sjetim s Akademije. Dakle, profesorice Zec i pokojnog profesora Zlatka Crnkovića. Bila je treća godina Akademije, kraj godine i neki ispit. Na hodniku, sjedili smo na nekoj klupi. Toliko sam želio biti kod profesora Crnkovića u klasi, a nije mi se želja ispunila. Za time, recimo, žalim, ali dobro. I sjednem ja tako pored Crnkovića: ’Znate profesore, radim neki monolog za ispit. Biste li mi pomogli nekim savjetom’. Ovo, ono, govorim ja njemu neko vrijeme. A on je stao, onako moćan pojavom i glasom kao u onoj reklami s dubokim vokalom koji zagrmi ‘Stella Artois!’. I kaže: ‘Dušanee’, još mi zvoni taj njegov duboki timbar vokala, ‘ako je misao točna, i rečenica je točna’. Eto. A meni se svijet okrenuo. Tako jednostavna i jaka stvar. I četiri godine Akademije svedu se na svega nekoliko tih važnih situacija. Ali ne samo studij. 

U ovom sam poslu već 23 godine. I kad sve zbrojim i oduzmem, sve se svodi na nekoliko trenutaka s nekim, svega nekoliko segmenata koji su ti važni jer su ti došli u pravom trenutku: onda kad si trebao odgovor na neko tvoje pitanje. Odgovor na važno pitanje dođe ti u trenutku kad ga najmanje očekuješ, a u tome je ljepota. Jer ti trenuci, ti odgovori, oni pomažu i obilježe te za dalje”, misli Dušan Bućan. Nije teško zaključiti da čovjek s takvim životnim stavom bez puno dileme bira glumački posao. “Samo sam se htio igrati, to još želim. Ono, možeš se čitav život igrati i još od toga živjeti. I što sam stariji, uviđam da je u glumačkom poslu najljepše to što iz čiste ljudske mašte stvoriš nešto realno i pri tome nekoga raspoložiš, usrećiš. Ali nije gluma bila moj prvi izbor. Samo sam se našao u tom glumačkom poslu, na tom studiju, skoro slučajno.” Bućan je rođen u Zagrebu, odrastao u Dugavama, Sigečici, Trnju, Trešnjevci. I sad živi na selu, na djedovini. “A uvijek sam bio malo ‘polovičan’: bježao sam na selo, u prirodu, kad god sam mogao, pa sam se ondje i preselio, u kuću koju sam naslijedio od djeda i bake. A gluma je bila jedna od mojih želja, nikako jedina. Htio sam biti veterinar, pilot, astronaut, istraživač, na tragu prirodnih znanosti nešto. A dopala me gluma”, smije se glumac kojega nije teško zamisliti kao veterinara ni pilota, istraživača kakvog god..., uz ipak OK ocjene u školi? “Ali bio sam katastrofalan đak. Problematičan do besvijesti, neopravdanih sati, jedinica... Ipak, mislim da nisam bio tako loš, nego me jednostavno nisu znali zainteresirati”, kaže Bućan, svjestan da bi ga današnja pedagogija vjerojatno sredila s nekim spektrom ADHD-a ili “poremećaja pažnje u učenju”? “Nekad bi možda dobio malo batina, neopravdani i jedinicu, danas bi ti dali tableticu. Nekad je samo bilo ‘malo je zločest u školi’, što sad...”, kaže naš sugovornik. Ali morao je postojati trenutak kad je shvatio da želi živjeti život drugačijeg tempa, za nekog kazališnog nacionalnog prvaka? “Sa sedamnaest godina sam htio stan na Trgu, na vrhu nebodera. Ali prioriteti se vremenom mijenjaju. Počeo sam putovati i to me je jako promijenilo”, kaže Bućan i znamo, zajedno s Borisom Veličanom proputovao je stvarno pola Azije, Aljasku, pa na konjima 1300 kilometara do Crnoga mora. “Aljaska je bila taj okidač u mom životu. Okidač totalne promjene”, kaže Bućan. Cicely, Aljaska? “Ne, Kodiak, Aljaska. Aljaska je bila prekretnica, vratio sam se od tamo kao promijenjen čovjek”, govori Bućan i tek kratko uspijemo pitati što je ondje tako...? “Sve. Sve što sam htio, sve što me zanimalo, sve o čemu sam čitao kao dijete, o prirodi, putovanjima i ‘posljednjoj granici’, to mi se na Aljasci i dogodilo.“ 

Prosječan čovjek ima verziju Aljaske iz serije “Život na sjeveru”, ali Bućan odmahuje glavom. “Ma ne, ni blizu toga. Puno bolje, luđe. Sjećam se trenutka kad sam sletio na Kodiak. Stajao sam i samo gledao, potpuno fasciniran prizorom. Jedan kapetan ribarskog broda, naš čovjek iz Pule, tad mi je rekao: ‘Ništa te nije moglo pripremiti na ovo ovdje, je l’ da?’. Jer ondje je kao National Geographic u 3D verziji. I još jedan kapetan nekog broda odveo me na rub otoka, gdje smo gledali u daljinu. Kaže mi: ‘Aljaska nije kraj svijeta, ali ga odavde možeš vidjeti’. 

E ondje sam se osjećao baš kao čovjek”, govori Bućan, ne postavljamo pitanja, samo gledamo: kao čovjek?  “Jednostavno, čovjek ondje nije na vrhu hranidbenog lanca. I da bi ondje opstao, čovjek mora upotrijebiti umnu i fizičku snagu, znanje i energiju. Padni u more, mrtav si za deset minuta. U najvećem ljetu pojest će te bilo što u moru. Ostani preko noći bez zaštite, velika je vjerojatnost da će te napasti i ubiti medvjed ili neka druga životinja. Ali baš taj osjećaj nezaštićenosti, da sve svoje moraš upotrijebiti da bi preživio, e to je neka moja ideja čovjeka”, u dahu će on. I da mu netko kaže dođi, na Aljaski te čeka posao? “Otišao bih jučer”, smije se Bućan. I ostao? “Mogao bih. Kad sam se vratio s Aljaske, mjesecima nisam mogao ni o čemu pričati osim o tom iskustvu. A to nije bilo neko uobičajeno turističko putovanje niti je Aljaska turistička meka. Ondje dođeš da osjetiš prirodu. Pedeset metara do tebe dođe grizli.“ Sjedimo i pijemo kavu, dođe grizli? “Pa da, riječ je o otoku na kojemu je, tad kad sam bio, omjer ljudi i grizlija bio 1:1. Imaš pedeset posto šanse da preživiš kad naletiš na medvjeda. I svi furaju oružje, ja sam imao pušku. Nemaš li je, gotov si”, objašnjava Bućan. Aljaska je bila prekretnička epizoda u njegovu životu. Kad se vratio u Zagreb, Bućan se odlučio preseliti na kordunsko selo, u kuću u kojoj je proveo najljepši dio djetinjstva.

“Da, Aljaska je napravila rez u mojem životu: nisam više htio živjeti u gradu. Ali ne može se baš reći da u punom smislu živim na selu. Mislim, ondje stanujem, ali ne sudjelujem u zajednici, ne uzgajam poljoprivredne kulture. Imam konje i pse, ali na njima ne zarađujem, ne živim od sela. Svaki dan sam na poslu u kazalištu i vraćam se kući predvečer”, kaže glumac koji definitivno spada u onu kategoriju ljudi - kad ih već na silu izvlačimo - koje posao ne određuje. “Volim glumu, to je moj posao. Ali u krajnjoj liniji, sutra mogu bez toga. Nije mi gluma smisao života. Ako me nešto drugo u životu bude veselilo, ako mi tako dođe, mogu sutra promijeniti posao i način života. Ovako! Prešaltao bih se u sekundi i ne bih imao nimalo žaljenja za prošlošću”, mirno će naš sugovornik. 
Šekspirijanac je, bez dileme. Malo bismo još o tome, o klasicima. “Oh, radio sam Shakespearea, ali ne onoliko koliko sam htio. I uživao. Recimo, najdraža uloga koju sam ikad radio bila je ona Merkucija iz ‘Romea i Julije’, režirao je Dražen Ferenčina s Histrionima. Do danas mi ništa nije bilo tako snažno kao ta uloga, od prve do zadnje rečenice. Imao sam prave godine i energiju za tu ulogu, bio je to sretan trenutak. Nešto posebno, što bude jednom i nikad više”, veselo će Bućan pa nas zanima može li “izaći iz sebe” kao glumca na sceni, kritički se promotriti?

“Da, često to radim. Kad radim ulogu, znam ‘otići iz sebe’ bez problema.” I što, koga onda vidi? “Uglavnom sam nezadovoljan. Nikad nisam zadovoljan s onim što sam napravio. I postajem objektivniji prema sebi i ulogama koje radim. Gledam mane, pogreške, ali i prednosti. Što je dobro, a što nije.” To bi možda bio znak glumačke zrelosti? “Vjerojatno. Gluma je zanimanje koje se jako mijenja s godinama i iskustvom. Mijenjaš se s ulogama, s godinama glumačkog posla. Sad imam 44 godine i ne mogu igrati ulogu mladića od 24 godine. Jer nemam energiju čovjeka tih godina. Kao što ne mogu dobro igrati 80-godišnjaka, ne ide. Postoji nešto u tom oku: to je ljepota i nedostatak tog posla. A neke role doista treba igrati onda kad imaš ‘originalne’ godine koje uloga nalaže.” Shvaćamo, ali uloga koju bi volio igrati u teatru, klasična, koja bi to bila?

“O da, volio bih igrati Macbetha. Jako bih ga volio igrati. Zbog nekih stvari još s Akademije: baš radi onoga što mi je profesor Crnković rekao. A i zato što postoji, znamo, ono prokletstvo koje kaže da baš ta Shakespearova tragedija ne može uspjeti kao predstava. Eto, meni je izazov”, kratko će glumac. I za film ima autokasting, bez puno dvojbe. “Igrao bih ‘Gladijatora 2’. Tu se vidim. Ili ‘Spartaka’, ‘Ben Hura’... Kužite me”, smije se Bućan, ali nije to baš urnebesno nemoguće. Jedino, tko zna gdje će Bućan-glumac biti kad dođe vrijeme za nastavak “Gladijatora”. Puno je izazova, želja, energije, a malo vremena. Tako Bućan kaže. “Htio bih putovati, glumiti, baviti se i pedagogijom, istraživati prirodu, ali nemam fizičkog vremena, ne stignem!” Pandemija je onemogućila putovanja, to ga je na neki način unazadilo. “Ma znate što je ljepota putovanja? Okej, adrenalin, rekao sam već. Ali onoga trenutka kad negdje odem baš daleko, negdje u svijet jer me dosadna, zatrovana Europa uopće ne zanima, promijenim se. Vratim se promijenjen. Svaka predrasuda koju sam imao na odlasku nestane kad se vratim s putovanja. A u ovoj godini pandemije, kad sam morao mirovati kao i svi, osjećam da na mene djeluje neka čudna melankolija. Nedostaje mi novo iskustvo, učenje novoga. Volio bih do kraja života učiti uz putovanja”, kaže Bućan, koji se ovo ljeto, bude li sve u redu, s djevojkom sprema na put u Oceaniju - ne zna još točno gdje. Ali ide. 

“Davno sam sebi rekao: prestajem razmišljati o tome što bi bilo kad bi bilo. Nego ću napraviti, a onda sam sebi priznati je li to bilo ispravno ili ne.” I shvatili smo, pojma Bućan nema gdje će biti do penzije. Kratkoročno, žuri se u ovo predvečerje nahraniti konje, ima još posla. Kuća mu je u potresu dobila žutu naljepnicu, takva je stvar. A kakav je život u tom kraju, banijsko-kordunskom, nakon potresa, kad više nema medijskog interesa, slabo o tome znamo? “Taj kraj je i prije potresa bio zanemaren, apsolutno zanemaren od države. A bojim se da će i nakon potresa i dalje nastaviti u tom smjeru zanemarivanja. Bojim se da će obitelji koje su se i prije potresa nastojale iseliti pa su otišle nakon potresa iseljavati i dalje. Porazan je podatak da se samo iz Petrinje u tjedan dana nakon potresa iselilo tisuću obitelji. Ne ljudi, nego obitelji. S ovakvim odnosom države prema tom kraju budućnost baš ne vidim”, razmišlja naš sugovornik Dušan Bućan, tip kojemu životnog optimizma zbilja ne nedostaje.