Kultura
121 prikaza

"Nekad sam mislio da je u Palestini fašizam, ali ovo danas..."

Elia Suleiman
promo
Najpoznatiji palestinski redatelj Elia Suleiman objašnjava zašto više ne gleda filmove, osvrće se na holivudske trendove i političku situaciju na Bliskom istoku te otvoreno govori zašto više ne zna gdje mu je dom

Ja nisam pravi filmaš, barem ne u klasičnom slmislu, bilo je prvo što je Suleiman rekao. - U kino više praktički ne idem, filmove gledam rijetko i ne mogu reći da mi je film i pisanje scenarija stalno na pameti.

To objašnjava u prosjeku sedmogodišnje pauze između projekata ovog palestinskog autora i profesora filma. Prije je krivio industriju koja se pretvorila u hiperprodukciju smeća, no sad krivi sebe i svoju, kako kaže, “lijenost”. 

Dok se ne možemo složiti oko toga je li ili nije filmaš, slažemo se oko toga da je njegov opus geografski i kulturno “omeđen” granicama njegove nedosanjane Palestine.

"To je točno. Ja radim satire političke situacije. Kad sam počeo baviti se filmom, poistovjećivali su me s Busterom Keatonom i Jacquesom Tatijem jer sam snimao komedije, a kako se situacija u zemlji zaoštravala, tako su i moji radovi postajali tamniji i ozbiljniji. Možda to ima i veze s godinama", objašnjava Elia Suleiman. Rođeni Nazarećanin, koji danas živi u Parizu, kaže kako zapravo više mentalne energije posvećuje predavanju te da jako voli biti tamo za mlade filmaše i umjetnike.

Predaje u Parizu, ali i u Jeruzalemu, a da bi snimio film mora mu se “nakupiti” inspiracije što, kaže on, ide vrlo polako.

Elia Suleiman | Author: promo promo

“Moji filmovi proizlaze iz mog života. Priča koje sam čuo ili slika koje sam vidio. A da bih to postigao, moram živjeti, a to zahtijeva vrijeme. Ja, zapravo, priče kradem od života, a onda ih metamorfoziram kroz prizme burleske i melankolije koje su u svim mojim radovima. Nemam fetiš na kamere, niti na snimanje. Zaista bih se teško nazvao filmašem.”

Ipak, kaže da se neke stvari mijenjaju jer više ne planira snimati u Palestini. Misli da je tamo iskoristio sav filmski jezik i slike koje su mu se nudile.

‘To su neke stvari za koje mislim da sam sad siguran, no hoće li to zaista biti tako će pokazati samo vrijeme, a ne bih htio biti lažljivac. No trenutačno mislim da sam s Palestinom gotov. Ima to veze s time da su mi umrli roditelji i da tamo nemam nikoga, kao i sa zaoštravanjem situacije na bliskom istoku”, objašnjava.

Iako sam bila upozorena da će intervju sa Suleimanom vjerojatno biti kratak i da neće govoriti o intimnim stvarima, redatelj se vrlo brzo zapleo u priču o svom životu i inspiraciji.

“Ja sam čovjek bez zemlje. I to uvelike određuje moj umjetnički rad. Nekad smo mislili da je u Palestini fašizam, ovo više ne znam kako bih nazvao. I zbog toga ne postoji mjesto koje bih nazvao domomjer ga nikada nisam niti imao da bih ga mogao izgubiti. Nikoga ne mrzim no što je riješenje za Palestinu. Kakav suživot kad je polovina stanovništva istjerana izvan granica svoje zemlje, a drugoj je polovini sve oduzeto. Žene umiru na kolima jer nemaju biljege da bi došle do bolnice, a Izrael liječi ISIS-ovce u bolnici jer im pomažu u borbi protiv Hezbollaha. Umoran sam, i u vječnoj sam potrazi za mjestom na kojem još ima ljudske topline.”

A Pariz, nije li Pariz vaš grad, upitam ga. Objašnjava da je u Pariz došao posve slučajno radeći na nekoj produkciji, te da je danas taj grad mrtav muzej. Kao i New York koji je nekoć obožavao.

“Došao sam prošetati Harlemom koji je nekad bio moj dom. Nema više karaktera, globalizacija je uništila sve. Harlem je igrokaz etniciteta, a Pariz muzej. Manhattan je centar jupijizma i kapitalističkog ludila. I kamo da idem? Kažu da je Berlin ‘hip’. No ja ne tražim ‘hip’, nego tražim autohtono, toplo, prisno i autentično. Bez toga ne mogu niti snimati. Moj Beirut, vjerojatno moj jedini dom, danas je pod bombama. Kamo da idem? Čak sam razmišljao da se preselim nekamo na selo, što mi je do prije nekoliko godina bilo nezamislivo.”

Suleiman je autor koji je svojim filmovima pokušao “gurati” ideju pomirenja, ali i istaknuti paradokse Izraela/Palestine. U filmu “Divine Intervention” kroz komediju govori o muškarcu koji prolazi niz punktova i problema kako bi došao do svoje djevojke koja živi na drugom kraju zemlje. U njemu je u punoj raskoši pokazao svoj filmski potpis u kojem su mu jako važne “koreografija i liričnost”.

Dijalozi su minimalni, česta je repetitivnost motiva i vrlo sporo odvijanje radnje. U filmu “Cyber Palestine” prikazuje muke modernih Marije i Josipa koji pokušavaju iz Betlehema doći u Nazaret, a u najozbiljnijem radu do sada “The Time That Remains” kroz zapise i sjećanja svoga oca, borca u u ratu, govori o nastanku Izraela i raspadu vlastite obitelji. 

Kaže da mu kao autoru odgovaraju tijesni rokovi jer inače “misli da projekt nikad nije gotov i nikad nije do kraja zadovoljan”. Preciznost forme i koreografija su mu najvažniji, iako nikad ništa ne određuje “na silu”.

“Ne nosim scenarij okolo sa sobom pa da ga se držim ko pijan plota. Bojim se previše znanja i odluka jer hoću vidjeti kamo će me projekt odvesti.” Između tih epskih projekata za koje skuplja snagu, Suleiman snima kratke filmove, klipove i neklasične forme.

“Dugo sam se tome opirao, no onda sam shvatio da se i ja moram razvijati ako hoću svojim studentima nešto pokazati i nešto ih naučiti. Te kratke filmove sam počeo doživljavati kao generalne probe za svoje velike projekte. Kroz njih uvježbam neki filmski ‘potez’ koji onda još uspješnije kasnije iskoristim.”

Pitam ga, iako mi je malo neugodno, bi li se mogao vratiti kući u Palestinu, a on mi pojašnjava da je tamo geto i da bi ga depresija vjerojatno ubila. Pitam ga, iako zvuči prozaično, vidi li mir tamo i misli li da umjetnost, pa i njegovi filmovi, imaju moć mijenjati stvari na bolje.

“Mir? Ne vidim šansu za pravednost, pa onda niti za mir. A umjetnost mislim da mijenja stvari, da, inače ne bih ovo radio. No bojim se da su svaka puška i zli jezik mnogo brži od bilo kojeg mojeg filma. Filmu treba vremena da nastane, razvije se, pusti korijenje i dotakne ljude, a pušci treba sekunda da opali. Da nije tako, ovaj svijet bio bi sasvim drukčije mjesto.”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.