Kad sam 1992. gledao “Patriotske igre”, prvi film o CIA-inu analitičaru Jacku Ryanu, shvatio sam da moderno ratovanje više nema veze s tradicionalnim poimanjem rata kao fizičkog sukoba dviju suprotstavljenih ljudskih grupacija.
Bez obzira na oružje, oklopna vozila, zrakoplovstvo, topništvo i sva tehnička sredstva, još do pred kraj 20. stoljeća naoružani je vojnik, osim u slučaju apokaliptičkog napada atomskim oružjem, bio neophodan u svakom ratnom okršaju.
U “Patriotskim igrama” 1992. Jack Ryan sjedi u svojoj sobi u sjedištu CIA-e i na monitorima prati satelitski prijenos iz terorističkog logora IRA-e u Libiji.
Zajedno s njim gledamo kako teroristi sjede za stolom, jedu, spavaju ili vježbaju. Ryanovi neprijatelji su jasni ciljevi na ekranu, a njegovi nadređeni mogu odlučiti kojim će ih oružjem likvidirati.
Sve to rade udobno smješteni u svoje radne fotelje. Taj motiv moćnog “Božjeg oka” briljantno je razradio Ridley Scott u ratnom filmu “Pad Crnog jastreba” i špijunskom akcijskom trileru “Tijelo od laži”.
Junaci koji se u oba filma bore na terenu nalik su igračkama čijim životima vladaju zapovjednici ispred monitora na kojima prate što se zbiva i daju zapovijedi.
Smrt na bojištu postala je nalik smrti u videoigri i ma koliko oni koji gledaju umiranje na ekranima suosjećali sa žrtvama i svojim vojnicima, njihov život nije u opasnosti i to je jedino bitno.
Nekad su Cezar i Hanibal predvodili vojsku u bitku. Danas Cezar i Hanibal sjede u foteljama i igraju ratne videoigre.
Tim motivom Božjeg “Pogleda s neba” bavi se istoimeni vojnički triler južnoafričkog dobitnika Oscara 2005. za najbolji neamerički film, “Tsotsi”, Gavina Hooda, koji je u međuvremenu studijskim hitovima “Enderova igra” i “X-Men početak: Wolverine” postao pouzdani holivudski profesionalac.
Hood u svojem novom filmu ide korak dalje od Ridleya Scotta u prikazu dehumanizacije rata i daje nam danas već uobičajenu vojnu situaciju napada dronovima, odnosno bespilotnim letjelicama.
U raznim dijelovima svijeta, od Afrike i Europe do SAD-a, u svojim radnim sobama, hangarima ili vozilima, sjede ljudi opremljeni najmodernijim sredstvima komunikacije i ratovanja te zajedno vode “konferencijsku ratnu operaciju”.
U lancu zapovijedanja i odobravanja sudjeluju ministri, presjednici, pravnici i vojni zapovjednici, koje telefonski pozivi mogu zateći u partiji ping-ponga ili u kupaonici dok se oporavljaju od posljedica trovanja hranom.
Planet je postao malen, a rat sve veći i složeniji, tako da jedna jedina operacija likvidacije nekoliko terorista i bombaša samoubojica može ovisiti o tome dopuštaju li svjetske velesile moguće stradavanje jedne djevojčice u blizini mjesta napada.
Postoji propis koji kaže da iznad određenog postotka rizika za kolateralne žrtve od napada treba odustati, a ispod tog postotka napad je dopušten.
U Hoodovu vojničkom trileru gledamo izvrsno orkestriranu i napetu radnju dogovaranja akcije odgovornih na svim stranama svijeta, a glavna tema nije cilj akcije, jer svi se slažu da teroriste treba poubijati, nego dopušteni broj nevinih žrtava.
Svijet će hvaliti likvidaciju terorista, ali neće oprostiti nevine žrtve. Kao što oni koji vode vojne operacije danas mogu dronovima ulaziti u skrovišta terorista i birati koga će ubiti raketama ispaljenim iz bespilotnih letjelica, tako i njihove operacije i rad može pratiti javnost. Samo jedna nevina žrtva može ugroziti njihovu politički ili vojnu karijeru.
Hood izvrsno sučeljava kukavičluk i hrabrost, oportunizam i odlučnost, suosjećajnost i bešćutnost onih koji vode operaciju. Cijeli film mukla je i tjeskobna simfonija ljudske nesavršenosti.
Nitko nije nevin, svi su na svoj način krivi, a našli su se u situaciji u kojoj, ma koliko se neki od sudionika očajnički trudili da odgovornost za život i smrt prebace na drugoga, moraju odlučivati o životu i smrti.
Tehnološko savršenstvo ratovanja i dostupnosti informacija sveli su ratovanje na jedan jedini zajednički nazivnik: zločin.
Posveta genijalcu
Postoje krivi i manje krivi, nevinih nema. Nije nevina ni vrlo iskusna i odgovorna pukovnica Katherine Powell, koju glumi fascinantna Hellen Mirren, a ni suosjećajni i emotivni general pukovnik Frank Benson kojega, u svojoj posljednjoj ulozi, genijalno glumi Alan Rickman te kojemu je, sasvim zasluženo, ‘Pogled s neba’ posvećen.
