Nema humora do onoga pod represijom niti satire kao što je ona ispisana hladnim birokratskim stilom, dakle nema do izrugivanja režimima 20. stoljeća, kako su to radili pisci pod sovjetskom čizmom, a među tolikim ljudstvom koje se uhvatilo pera, to jest pisaće mašine, čije je hladno čelično kuckanje postalo zvučna pozadina mora kancelarija diljem Istoka, svojim se apsurdom i u punom smislu riječi zaigranošću svakako istaknuo poljski i dramatičar Sławomir Mrożek. "Slon" je vjerojatno najpoznatija zbirka kratkih priča ovoga čovjeka, čija biografija djeluje uvelike literarno i nestvarno, barem nama koji takvu stvarnost nismo proživjeli i sve što nam od nje ostaju takvi su likovi i priče poput njegovih. Objavljena u prijevodu Mladena Martića, zbirka je ovo posve kratkih, gotovo aforističnih priča koje na onaj način što se već nakon druge ili treće učini neodoljivo poznatim ismijavaju i pri tome naravno prokazuju tvrdu i neumoljivu sovjetsku propagandu. Ima u njima nečega na prvu poznatog, ima i repetitivnog apsurda i inzistiranja na šoku, ali britkost i humor ne troše se, a naslovna "Slon" i ostale priče okupljene u ovoj zbirci čitaju se začudno, pa i zabrinjavajuće lako, s obzirom na razmjere okrutnosti i užasa režima o kojemu govore i u vrijeme kojega su nastale.
Formula i alegorija jasne su i prepoznatljive - dogodi se nešto suludo poput nabave gumenog umjesto stvarnog slona za potrebe zoološkog vrta i obrazovanja mladih naraštaja, ili beznadne potrage za postojanjem žirafa među Marxovim retcima, dakle postojanjem žirafa uopće, ili poziva usamljenika željnog za razgovorom o socijalističkome moralu uz čašicu aerkonjaka i Cherry Cordiala, agenciji koja mu potom šalje voljnoga sugovornika, rasplet tog kratkog sukoba redovito je u veselju, u najljepšoj mogućoj banalnosti - osim te djece koja u slonove nisu povjerovala te postaju pijanicama i huliganima. Ali to, svjesni smo, i nije prevelika šteta. Apsurdi se nižu i kad pomislimo da smo pročitali svaku moguću ludost, Mrożek ponudi još jednu. Pa još jednu, za svaki slučaj. Njegov je jezik birokratski štur, očišćen od svega suvišnog, što bi se reklo, bio je očito sasvim dobro odgojeno dijete svoga vremena. Ali od njegove je mašte ipak veća bila ona stvarne sovjetske vlasti i štogod da je Mrożek izmislio, danas svi vrlo dobro znamo, bilo je u mašti daleko luđe, stvari koje bi napisane svi odbacili u nevjerici, da se nisu eto ipak dogodile. Da se uostalom, ne događaju i danas. Razlika je samo u tome što je dotok informacija, odnosno svaka blokada istih pisce Mrożekova vremena prisiljavala da progovaraju parodijom, u čemu je u prozi prednjačio nenadmašni duo Iljf i Petrov - Mrożek se usmjerio dramama. Danas sve znamo, svi užasi totalitarnih i represivnih sistema dostupni su nam u sekundi, toliko da prezasićeni količinom istih odustajemo. I dok onaj jedan činovnik u Mrożekovoj priči biva prisiljen izvještavati o sunčanom vremenu u svom dijelu zemlje, da ne bi deprimirao stanovništvo meteorološkim izvještajima o kiši koja doista pada, danas kad bismo čitali o kišama do besvijesti ili o vječnom suncu - dođe na isto.
Sam je Sławomir Mrożek u ranoj mladosti bio staljinist i simpatizer vladajuće partije. Rođen je u Krakowu u okupiranoj Poljskoj. S dvadeset godina počeo je pisati u službi režima za Przekrój, najstariji poljski tjednik, koji izlazi i danas, mada kvartalno. Pisao je kratke, naručene članke po diktatu PZRP-a (Poljske radničke partije) te je jedno vrijeme živio u kući za pisce pod strogom prismotrom udruženja pisaca, odnosno ZLP-a. Bio je jedan od potpisnika podrške progonu poljskoga klera, koji je rezultirao i smrtnom presudom trojici svećenika. Na javnom su suđenju za zabavu i odgoj naroda osuđeni svećenici optuženi za špijunažu u službi Amerikanaca. Sam ih je Mrożek usporedio s nacistima ili u najmanju ruku članovima KKK-a. Svećenici su zatvoreni ili pogubljeni 1953. godine. Sam je Mrożek kasnije govorio kako bi tad povjerovao bilo kome - bio je mlad i željan revolucije nakon odrastanja u ratom razorenom Krakowu.
"Sreća da nisam rođen u Njemačkoj početkom stoljeća, sigurno bih završio kao Hitlerov simpatizer. Nema razlike u metodi novačenja", priznao je Mrożek.
Te 1953. pisao je, dakle, za Partiju. Godine 1957. objavio je "Slona". Bilo mu je tad svega 27. Poljska se u te četiri godine nije promijenila, vijesti izvana nisu prodirale i što je bilo to u čemu je vidio rascjep između revolucije u koju su ga uvjeravali i stvarnosti nije poznato. Nasreću, nešto se dogodilo. Napisao je "Slona", zatim je počeo pisati drame kojima se i proslavio. Najpoznatija od njih, "Tango", izvedena je na našim pozornicama u zagrebačkoj Gavelli 2004./2005. u režiji Joška Juvančića i u Gradskom kazalištu u Virovitici 2022. godine u režiji Juvančićeva asistenta Jasmina Novljakovića. Svjetsku slavu drama duguje Mrożekovim suprugama s kojima je emigrirao - s prvom je stigao u Italiju, a nakon njezine smrti oženio je Meksikanku, s kojom se selio od Francuske do Meksika. U Poljsku i rodni Krakow vratio se 1996., da bi opet otišao 2008. godine. Preminuo je u Nici 2013.
Što imamo od njegovih priča danas, kad se o totalitarizmima na čijem rušenju počiva današnje društvo naizgled sve već zna?
U jednoj od priča, "Djeca" iz naslova posve nevino, jedne zime kad je snijega "napadalo koliko je tko htio", na trgu naprave snjegovića. I što bi tko imao reći na to? Djeca dižu kuglu na kuglu, ljudi prolaze, gledaju sa svojih prozora, otac se veseli, djeci se "obrazi rumene, a apetit raste" i tako dalje. I nakon što se svi pokupe svojim kućama, netko će pokucati na vrata stana sretnog oca. Prvo je to trgovac s kioska na trgu, uvrijeđen što snjegović ima nos od mrkve, jer to ne može značiti drugo nego da se ta djeca rugaju njegovu promrzlom nosu. I tek što otac ukori djecu, na vratima će se pojaviti predsjednik općinske zadruge, i sam uvrijeđen, jer kugla na kugli, očito je, znači da u općinskoj zadruzi sjedi lopov na lopovu. I tako dalje i tako dalje... Ima nas snjegović na što podsjetiti. Ni sam Mrożek nije slutio takvu viziju za budućnost.
