U Muzeju grada Rijeke, preciznije u Palači šećera, otvorena je izložba pod naslovom "Put uspjehu - rani radovi Gustava i Ernsta Klimta", koja donosi uvid u razdoblje njihova školovanja, intenzivnog crtanja i prvih zajedničkih umjetničkih narudžbi. U središtu izložbe nalazi se pet njihovih crteža, nastalih u vremenu kada su pohađali Školu umjetničkog obrta u Beču, koji svjedoče o temeljitoj akademskoj poduci braće Klimt, baziranoj na proučavanju proporcije, svjetla i volumena, a sve to kasnije je postalo temelj njihova daljnjeg umjetničkog razvoja.
"Izložba je zapravo dio projekta koji je započeo 2021. godine pod nazivom 'Nepoznati Klimt - ljubav, smrt, ekstaza' i cijeli je ciklus usredotočen na devet alegorijskih slika koje su Gustav Klimt, Ernst Klimt i Franz Matsch naslikali 1885. godine za Riječko kazalište. Te su slike dio svake izložbe iz ciklusa, pa tako i dio ove izložbe, koja je nadograđena ranim školskim radovima Gustava i Ernsta Klimta. Oni su, dakle, polazili Školu umjetničkog obrta u Beču, koja danas djeluje kao Sveučilište primijenjenih umjetnosti i upravo nam je to sveučilište ustupilo te crteže, koji su se do nedavno svi pripisivali Gustavu Klimtu. Dakle, kada smo prvi outa pregovarali sa sveučilištem, svi su ovi crteži bili navedeni kao djela starijeg brata Klimta, a upravo je naše poticanje na istraživanje ranog Klimta i ovog dijela njegova opusa pomoglo da se dođe do ove nove atribucije, odnosno do zaključka da dio radova pripada njegovom mlađem bratu", govori nam Deborah Pustišek Antić, muzejska savjetnica i kustosica ove izložbe.
Gustav Klimt i Emilie Louise Flöge
Iako se ime Gustava Klimta, rođenog 1862. godine u Baumgartenu, danas najčešće povezuje sa slikama iz njegove zlatne faze, poput znamenitog "Poljupca" iz 1907./1908. godine i "Portreta Adele Bloch-Bauer I" iz 1907. godine, njegov umjetnički razvoj započeo je još 1877. godine, kada je zajedno s mlađim bratom Ernstom upisao Školu umjetničkog obrta. Tamo je upoznao i Franza Matscha te su trojica umjetnika ubrzo počela raditi zajedno na nizu narudžbi i projekata, a 1880. godine osnovali su "Künstlercompagnie", odnosno "Umjetnička družina". Među njegovim ranim radovima izloženima u Palači šećera posebno mjesto zauzima "Brunnova glava", studija antičke ženske glave koju je Gustav Klimt izradio 1878. godine, kada mu je bilo tek 15 godina, i koja se danas vodi kao njegov drugi po redu najstariji poznati rad, koji je ujedno potpisan i datiran.
"Riječ je o crtežu iz veljače 1878. godine. Gustav Klimt tada je imao 15 godina i polazio drugi razred Škole umjetničkog obrta. To je ujedno njegov po starosti drugi rad koji je nama danas poznat, a prikazuje antičku glavu. Budući da je tijekom prvih dvaju pripremnih razreda naglasak bio upravo na crtanju najprije biljnih motiva po predlošcima, a onda često i crtanju figurativnih motiva prema gipsanim odljevima, ovdje se radi o crtežu koji prikazuje antičku žensku glavu, u povijesti umjetnosti inače poznatu kao 'Brunnova glava'. To je skulptura koja zaista postoji i čuva se u minhenskoj gliptoteci, a ime je dobila prema direktoru gliptoteke koji se bavio istraživanjem tog dijela zbirke. Iako se radi o petnaestogodišnjem Klimtu, to je rad koji svjedoči o sigurnoj ruci koja nepojmljivom lakoćom vodi liniju, gradi volumene i svjetlosne kontraste", kaže nam Pustišek Antić.
Gustavov mlađi brat Ernst Klimt preminuo je vrlo mlad, u dobi od samo 28 godina, no njegova umjetnička karijera uvelike se ispreplitala s ranim radovima njegova brata. Obojica su se školovali za slikare-dekoratere kod istog profesora te su nakon završetka školovanja nastavili raditi zajedno, a uvid u Ernstove rane radove na izložbi pružaju četiri studije ruža, izrađene između 1880. i 1883. godine, koje su se do nedavno pogrešno pripisivale Gustavu Klimtu. I jednog i drugog brata, kao i njihova prijatelja Franza Matscha, s Rijekom povezuje i devet alegorijskih slika koje su izradili za tadašnji riječki Teatro Comunale.
"Ostale studije uključuju studije ruža koje su nedavno pripisane Ernstu Klimtu i dio su jedne zbirke koja je nastala u periodu od 1880. do 1883. godine. Ona sadrži i druge motive, no mi smo za ovu izložbu izabrali ruže i ovu antičku glavu jer su ti školski crteži zapravo u vezi, ne možda posve direktnoj, ali ipak jesu u vezi s devet alegorijskih slika koje su nastale nešto kasnije, dakle 1885. godine, za tadašnji Teatro Comunale u Rijeci. Od njih devet, tri pripadaju Franzu Matschu, tri Ernstu Klimtu i tri Gustavu Klimtu, a na njih osam prisutna je antička ikonografija. Na slikama Gustava Klimta kao protagonistice prikazane su Euridika, Kleopatra i sveta Cecilija, a na njihovim licima zapravo prepoznajemo crte iz ovog crteža iz 1878. godine, gdje je prikazana Brunnova glava. A što se tiče ruža, ponovno je ista situacija, na osam od devet riječkih alegorijskih slika prisutni su floralni motivi, i to pretežito motiv ruže. Tako da smo mi ovom izložbom prikazali put od učenika do umjetnika, od školskog crteža do monumentalnog djela, od zajedničkog ateljea koji su njih trojica imali do različitih umjetničkih puteva. Na kraju krajeva, prikazali smo Klimtov put prema uspjehu i put do te umjetničke slobode po kojoj je danas prepoznatljiv, a kojoj su prethodile godine izučavanja zanata", govori Pustišek Antić.
Slike za riječko kazalište trojica su prijatelja izradili po narudžbi glasovitoga bečkog arhitektonskog ateljea Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera, inače specijaliziranog za gradnju kazališta i koncertnih dvorana, a radove je naručio sam Fellner, koji je umjetnike upoznao tijekom rada na opremanju kazališta u češkom gradu Liberecu. Iza te je odluke također stajao tadašnji riječki gradonačelnik Giovanni Ciotta; on je, naime, na suradnju pozvao spomenuti arhitektonski atelje, a time i braću Klimt te Franza Matscha. Zanimljivo je i kako se upravo u tim riječkim slikama Gustava Klimta nagovještavaju oni elementi i motivi zahvaljujući kojima će kasnije dosegnuti zvjezdani status.
"Riječke kazališne slike zauzele su vrlo važno mjesto u njihovim umjetničkim biografijama jer su to zapravo njihove prve potpisane slike namijenjene javnom prostoru. Oni su se još prije toga potpisivali na neke od slika koje su izradili za kraljevsku obitelj u Rumunjskoj i koje se nalaze u ljetnikovcu u Pelešu kraj Bukurešta. Međutim, te se slike nalaze u privatnim odajama i one tada nisu bile dostupne širokoj javnosti, a kada su radili za riječko kazalište, to je bio prvi put da su njihove slike smještene u javni prostor i da su bile potpisane. Te slike svakako treba promatrati iz perspektive onoga što znamo o školovanju trojice autora jer one svjedoče o akademizmu, bečkom historicizmu, duhu vremena. Međutim, sve tri ukazuju i na postupni razvoj triju individualnih umjetničkih karaktera, što se posebno vidi kod Gustava Klimta, koji je i te 1885. godine, kada je još uvijek bio vrlo mlad, pokazivao prve naznake onoga što je uslijedilo kasnije. Primjerice, slika 'Sveta Cecilija i genij glazbe' slika je na kojoj se pojavljuje lik anđela, ali u kazališnom kontekstu to je genij glazbe, koji je, iako je u povijesti umjetnosti teško govoriti o prvotnosti, zapravo među prvim njegovim ženskim aktovima u lebdećem stanju, a to je nešto po čemu je on kasnije svakako bio vrlo prepoznatljiv. Na samoj slici koja je montirana na svod riječkog kazališta taj je genij odjeven, no Klimt je imao praksu izrade velikog broja pripremnih studija koje su prethodile svakoj slici te je, radeći na tom liku genija glazbe, studirao isti lik bez odjeće i taj je crtež sačuvan. Tako da po tome vidimo kada nastaju ti prvi ženski aktovi koje oni u školi nisu crtali jer to nije bilo uobičajeno, radili su se samo muški aktovi. I ne samo da se radi o ženskom aktu nego i o liku u lebdećem stanju. Također, na tim se riječkim slikama pojavljuje i visoki stupanj stilizacije nekih motiva, osobito floralnih, što je isto posebnost njegove kasnije faze", objašnjava Pustišek Antić.
Portret Emilie Flöge, Gustav Klimt, 1902.
Ženski aktovi, kao i poneki erotski motivi, ubrzo će postati jedna od najpoznatijih karakteristika Klimtovih radova, a ni njegov privatni život neće proći bez čestih afera sa svojim modelima. Ipak, među njegovim se vezama najviše ističe ona s Emilie Flöge, koja je postala njegova najveća muza i njegova životna suputnica. Njihovo poznanstvo započelo je 1891. godine, kada je Ernst Klimt oženio sestru Emilie Flöge, a već godinu dana kasnije započeli su svoju intelektualnu, umjetničku i ljubavnu vezu. Emilie je tada radila kao modna dizajnerica, a upravo je njezin pristup kreiranju odjeće, koji je počivao na odbacivanju tradicionalnih odjevnih komada, uvelike odgovarao Klimtovu pristupu slikarstvu, u kojem je također počeo odbacivati akademske tradicije i okretati se simbolizmu i apstrakciji. Emilie mu pritom nije bila samo muza, već i netko tko je neprestano poticao njegovo eksperimentiranje s bojom i oblicima, kao i netko tko je često ispunjavao funkciju kritičara njegovih djela prije službenih predstavljanja. Klimt ju je pak ovjekovječio na portretu iz 1902. godine, no mnogi pretpostavljaju i da ljubavnici na njegovom "Poljupcu" prikazuju upravo Emilie, u zagrljaju sa samim Klimtom. Zajedno su bili sve do Klimtove smrti 1918. godine, a njegove zadnje riječi, kako se pretpostavlja, bile su upravo "Zovite Emilie!". Upravo je Emilie bila razlog Klimtova potpunog udaljavanja od tehnika kojima su ga učili u školi, odnosno osoba koja ga je potaknula da krene dalje s onim što je nagovijestio već u svojim ranijim radovima.
"Ono po čemu se posebno udaljava od dvojice kolega jest to što on svaku od svojih slika uzdiže na razinu simbola. Mi tu govorimo upravo o simbolu ljubavi, smrti i ekstaze, što je dio naslova čitavog ciklusa izložbe. Dakle, on zapravo na svakoj od tih slika naglasak prvenstveno stavlja na psihološku karakterizaciju likova, za razliku od svojih kolega koji više rade barokno-renesansnu scenografiju, prikladnu interijeru za koji su radili. A ovih pet studija koje smo posudili prvenstveno svjedoče o talentu, iznimnom crtačkom talentu koji je bio prisutan i kod Gustava i kod Ernsta u vrlo ranoj dobi. Zato su ih roditelji zapravo i podržali u tome da upišu Školu umjetničkog obrta, a oni su se onda kasnije školovali za slikare-dekoratere, što je bilo zanimanje koje je nosilo neku svjetliju budućnost u to doba. Profesori su ih također uključivali u vlastite narudžbe tako da su i Gustav i Ernst Klimt i Franz Matsch još za vrijeme školovanja počeli raditi na velikim narudžbama. Primjerice, za prvo kazalište u današnjem Liberecu radili su dok su još bili učenici, i to zahvaljujući profesorima Ferdinandu Laufbergeru i Juliusu Viktoru Bergeru koji su prepoznali taj izniman talent. I to je, dakle, jedan širi kontekst onoga što je ovdje prikazano na izložbi", kaže Pustišek Antić.
Grad Rijeka tako je stjecajem okolnosti odigrao izuzetno važnu ulogu u Klimtovu umjetničkom razvoju. Njegovi školski radovi i njegove riječke alegorijske slike, kao i slike njegova brata Ernsta i njihova prijatelja Franza Matscha, svjedoče o ranoj, historicističkoj fazi u njegovu stvaralaštvu, koja je postavila temelje za sve ono čime će se Klimt baviti u svojim kasnijim djelima, kada će se potpuno odmaknuti od kanona i okrenuti novim sadržajima i interpretacijama. Zbog toga nimalo ne iznenađuje činjenica da su dugogodišnja istraživanja upravo o ovoj fazi njegova umjetničkog puta objedinjena i u monografiju koja daje još detaljniji uvid u početke ovog začetnika bečke secesije i jednog od najvećih slikara u povijesti, za kojeg je upravo Rijeka postala jedna od najvažnijih polazišnih točaka.
"Monografija nosi naslov 'Put uspjehu - rani radovi Gustava Klimta, Franza Matscha i Ernsta Klimta' i riječ je o dvojezičnom izdanju na preko 300 stranica koju je muzej objavio početkom ove godine. Ona nosi sličan naziv kao i izložba koja se trenutno održava, ali to nije katalog izložbe, nego je zapravo na jednom mjestu skupljeno sve dosadašnje istraživanje koje provodimo već godinama, na temu riječkih kazališnih slika braće Klimt i Franza Matscha. Iako je izložba održana ne tako davno, 2021. godine, samo istraživa nje počelo je puno ranije tako da tu govorimo o sigurno osam godina rada, ako ne i više, a svi rezultati tih istraživanja prezentirani su u toj monografiji, koju bih svakako željela izdvojiti kao još jedan doprinos u sklopu ovog ciklusa 'Nepoznati Klimt'", zaključuje Pustišek Antić.
