Elementarnost postupanja i princip djelovanja Igora Mandića može se svesti pod formulu: cinizam - ironija - sarkazam... Ili skraćeno: CIS. A taj akronim neslučajno upućuje na povišeni ton C u durskoj ljestvici, koji poput uzdignutog kažiprsta, mimo svake prijetnje, skreće pažnju na opomenu... Jerbo, ton C početna je stepenica bazičnog tonaliteta u glazbi, onoga esencijalnog, po kojemu se svi ini ravnaju i od kojega startaju obje kičme harmonijske paradigme: i ona u vidu "kvintnoga kruga", kao i ona u soju "kvartnoga kruga". Igor Mandić bio je temperiran i uštiman baš uvlas ugođenosti fundamentalnoga C-dura... Pa još s povisilicom, pola tona iznad: ergo, Igor je uvijek korak ispred i nedostižan, kao kornjača u utrci s Ahilejom iz poznatog Zenonova paradoksa...
Nego, ne sumnjam kako će se mnogi iznenaditi na navod da je u svojoj prebogatoj i izuzetno razvedenoj spisateljskoj karijeri Igor Mandić bio i - glazbeni kritičar. Tkogod iz te množine iznenađenih odmahnut će rukom otpuhnuvši u zrak kakav zajedljivi komentar na račun Igorova tobožnjega skribomanskog svaštarenja i miješanja u sve poput "Vegete" - nakon doseljenja iz Šibenika u Split on je, mimo školovanja u slavnoj splitskoj Klasičnoj gimnaziji, pohađao i nastavu violine pri glazbenoj školi. I ne samo to: on je čak jednu sezonu 1957./1958. u HNK Split proveo kao honorarni violinist u orkestru, prije odlaska na studij u Zagreb. No nije nikakvo čudo što se nervčik Igor pun snage i mladosti, žedan znanja i željan izazova - mimo onoga književnoga koje mu je bilo determinirano i izborom studija - upustio i u ocjenjivanje koncertnih i opernih izvedbi, ne libeći se upasti i u kakvu širu glazbenu polemiku.
Igor Mandić druga violina u orkestru Narodnoga kazalista Split 1957.
A kako se njegova malenkost povremeno znala referirati na neke svoje starije napise i knjige, evo, neka i mojoj oholosti bude dopušteno zaviriti u proemij vlastite mi knjige opernih kritika i eseja "Partitura i štapić" (2009.), gdje mi se omaknulo napisati rečenicu: "Hrvatski je pisac iliti književnik uvijek znao bolje pisati kritičke osvrte o glazbi, negoli sam glazbenik, muzikolog ili muzički kritik". Temeljio sam to stanovište na dvama postulatima: prvom, po kojemu mi se činilo kako su ocjene onih autora što su pisali per professionem, s polazišta glazbene struke bivali uštogljenim i lišenim stila, hermetični i suhoparno docirajući; i drugom, da su najkrasnije glazbene osvrte objavljivali upravo literati počevši od Augusta Šenoe i Antuna Gustava Matoša (koji je bio i violončelist), pa preko Julija Rorauera, Vjenceslava Novaka, Nikole Polića i Ive Vojnovića do najaktivnijega i najdugovječnijega u tom poslu - Milutina Cihlara Nehajeva. Uvidom u sve to, ipak, zacijelo je najljepše i s puno patosa i kongenijalnih ekskursa glazbene kritike pisao Nedjeljko Fabrio, s najekstenzivnijim analizama o operama, koje su analize završile sabrane unutar korica knjige "Maestro i njegov šegrt" (1997.). I Fabrio je autor jedne ingeniozne domislice koja može poslužiti kao moto u svakom govorenju o glazbeno-scenskoj umjetnosti: "Opera je živa ukoliko je žive oni koji od nje žive!".
A budući da je pretežitost tih recenzija bivala objavljivana upravo u novinama, treba notirati i kako je u Splitu - u kojemu je, eno, Igor i započeo svoje ozbiljno obrazovanje - vazda bila vrlo aktivna žurnalistička muzička kritika. Ispisivali su je i nepotpisani arbitri u dalmatinskim novinama s kraja XIX. i na početku XX. stoljeća (pa i u onim dvojezičnim "fojima", na talijanskom!), osvrćući se na gostovanja opernih trupa najčešće iz Italije, pa i Češke, kao i na splitske turneje Zagrebačke opere u prvim dekadama minuloga vijeka. U međuraću je bila kulminacija tih gostovanja iz Zagreba i Ljubljane, pa u listu Novo doba Ivo Lahman i Ambro Novak objavljuju vrlo iscrpne i inventivne kritike. Pridružit će im se i Silvije Alfirević (SALF), Vio Krstulović (DR. V. K.), Sigmund Šteg zvani Žiga, a pokretanjem Slobodne Dalmacije aktivirat će se i književnik Vojmil Rabadan i Ivo Batistić. Splitski pandan Cihlaru Nehajevu bio je arheolog Željko Rapanić, koji je zavidnom upućenošću obilata dva desetljeća redovito, aktivnošću kroničara, pratio glazbena zbivanja u gradu pod Marjanom. Kurioziteta radi, 1930-ih godina, živeći i djelujući u Splitu, vrlo lijepo sročene glazbene kritike objavljivao je kompozitor i dirigent Boris Papandopulo.
U zagrebačkim novinama, sredinom lanjskog stoljeća, koncertno-opernu scenu počeli su pratiti kasniji nestori Andrija Tomašek i Nenad Turkalj. A ukorak s njima to je počeo činiti i mladi Igor Mandić, čije su prve kritike bile pravi minijaturni biseri publicirani isprva u Studentskom listu, te potom u Vjesniku i VUS-u.
A danas?
Glazbena kritika je, uglavnom, mrtva, to znamo! Zapravo, nisam baš posve siguran koliko to znamo, ali sam prekoviše uvjeren kako na to latentno neznanje i smrt iz početne rečenice bespogovorno - pristajemo! Nije da ima mjesta u našem medijskom prostoru, pa i novinama, za naglas razmišljati o kakvoj važnoj i pozornosti vrijednoj knjizi; nije da će se baš naći mjesta na stranicama žurnala ili ekranima portala za pravednički uskliknuti ukorist kakvom ufino izvedenom koncertu ili smjerno uprizorenoj kazališnoj predstavi. Čast sporadičnim oazama i izoliranim enklavama! To je tako, i to je nama naša borba dala, ali naša nam je mater priroda dala i slobodan um u vidu pladnja, pa onda i razuman izbor na tom istom pladnju, iz čijeg sadržaja sad već mi sami možemo izlučiti tendencije i afinitete kamo takva jedna blaziranost vodi.
Zašto je tome tako? Tome je tako zarad ošamućenosti nastaloj pretežitošću slobodarskoga komentiranja na društvenim mrežama i mogućnošću jednostavnog javnog plasiranja vlastitog mišljenja o svemu i svačemu, koja je ošamućenost malo pomalo dovela do preminuća glazbene kritike u većini novina. Ako se negdje i pojavi na paginama žurnala, glazbena kritika svodi se tek na legendu ispod fotografije s kakvoga koncerta ili operne premijere. Opet čast dičnim iznimkama, naravno i dakako! Nekoliko je razloga za to. Samo, unaprijed isključujem ono potencijalno opravdanje što će se izgovoriti s dobrim slojem kvarnoga licemjerja na potplatu u vidu jalovoga klišeja kako se glazbene kritike s jedne strane ne čitaju, a s druge ne dižu nakladu novina.
Uvjerenja sam kako su smrt glazbene kritike u medijima istisnuli tobože konkurentski sadržaji koji su svojom množinom i dostupnošću zaživjeli na rečenim društvenim mrežama. Baš kao što danas svatko "može biti" fotograf tko ima pametni telefon, tako je svatko tko zna sva slova kandidat za "utjecajnog" influencera s puno pratitelja i malo pameti. Pamet je ovdje najmanje važna. Važan je produkt te nepameti ili barem svega onoga što iz korištenja manjka znanja i izostanka iskustva uopće danas i doživljava prođu na "tržištu". Pa su tako uspostavljeni i prozirni kriteriji na staklenim nogama, koji ne mogu otrpjeti ni usputnu primjedbu, a nekmoli kritiku ili suvisao komentar. Raznježeni sveprisutnom razmaženošću pokidali smo konce sa smislovima i postulatima koji su utvrđivali validnost nečega mnogima nekoć važnoga, pa smo doprli čak do stanja gdje i dobronamjerni komentar sliči na omalovažavanje ili pokudu. Malo dublja analiza koja primjećuje određene nedostatke ili upozorava na vijke što su u mehanizmu koncerta ili predstave malo popustili, umah se tumači kao vrijeđanje i ništenje nečijeg napora i nastojanja da se dopre do umjetničke kreacije. Olabavljeni smo i u smislu kognitivne kondicije što dovodi do oboljenja ega i hipertrofirane oholije, pa više ne postoji institut demantija ili argumentirane raspre, već se trenutačnim refleksom pozivaju odvjetnici i pokreću tužbe na tribunalima.
Da je Igor Mandić još spisateljski djelatan ili da su se nekim čudom u vrijeme njegove komentatorske potencije dogodili ovakvi fenomeni, on bi te pojave sasvim sigurno stubokom ismijao i dobro izružio, a njihove tvorce pošteno verbalno izdevetao i glatko ponizio. Jerbo, on je bio rodonačelnikom pisanja o kojekakvim novotarijama što su se pojavile u društvu, uvodeći u glavnostrujaška glasila teme s ruba javnoga zanimanja. On je one predrasude i zanimacije koje su se obično čuvale, njegovale i komentirale između četiri obiteljska zida iznio na dnevno svjetlo posredstvom dnevnog tiska u živahnoj i duhovito pisanoj formi feljtona. Bilo je tu pikanterija u rasponu od hobija do oblapornosti, od popularnoga Fiće za radničku klasu do škarpine za bonkuloviće dubljega džepa, ali i muzičkih tema od rocka, preko dalmatinske klape do limene glazbe. Ti su podlisci okupljeni u knjizi "Mitologija svakidašnjeg života" (1976.).
I sad, možemo li zamisliti da se u kurentnom nam medijskom prostoru pojave polemike Antuna Gustava Matoša i Miroslava Krleže, zadjevice Igora Mandića i Veselka Tenžere ili intelektualno-podjebadurska podmetanja Tina Ujevića? Možemo, naravno! Pa od tuda i sve češće tužbe za klevete ili duševne boli, kao da su svi ti odreda "postradali" neimari što su se našli na meti društvenih kroničara i komentatora fragilni eremiti i isposnici što povazdan i povasnoć mole i meditiraju za mir u svijetu ili, ne znam, za čedno oblačenje djevojaka kako vrlim muževima napast u gaćama ne bi izazvala psihosomatski uznemir, te da kakva bludna prostota ne izazove i pomanjkanje prostora u istim tim gaćama... Smrću zdrave polemike i kurativne kritike i jesmo "napredovali" do datosti i standarda kojima smo okruženi; datosti i standarda da sa sjetom gledamo na ne baš tako davno doba kad su intelekt i talent, razbor i pamet bili u službi najeksponiranijih odabranika među nama, baš poput Igora, koje su današnji moćni mediokriteti i šmiranti sviju fela, eventualno, samo mogli gledati na televiziji.
Pokazujući žar svojega interesa za glazbu nakon aktivnoga muziciranja u orkestru Splitske opere, Igor je došavši u Zagreb svojoj sviračkoj dionici dodao i spisateljsku karijeru. A ona se račvala u dva pravca. Jedan je bio onaj klasični kratkodahi kritičarski za potrebe dnevnih žurnala, dok je drugi bio opozitno dugodahi esejistički i namijenjen periodično objavljivanim časopisima. Kasnije će svojim muzikalijama Igor pridodati i veličanstvenu monografiju Arsen (1983.), kolokvijalno nazvanu "Crni Arsen", zbog makabrične naslovnice koja je bila u formatu omota manje gramofonske ploče. I u njoj je vrlo instruktivna studija koja nije samo pravilno usmjerenim reflektorom precizno obasjala djelo Arsena Dedića, nego je Igor u njoj donio dotad neviđenu eksplikaciju šansone kao vrste i zabavne glazbe u globalu.
Kako je i prije naznačeno, Igorove novinske glazbene kritike pravi su literarni medaljoni britko pisani za pitko čitanje. Kao i u slučaju njegovih osvrtâ na knjige, i ovdje - osim iskrenog suda i pravorijeka - štilac ima mogućnost i istinskoga uživanja u tekstu. Pisao on o gostovanju baleta iz Narodnog pozorišta iz Beograda ili izvedbi "Muke po Mateju" Johanna Sebastijana Bacha, o Zagrebačkoj filharmoniji ili Zagrebačkim solistima, ocjenjivao on koncerte stare glazbe ili nastupe ansambala za suvremenu muziku, odnosno arbitrirao operne izvedbe ili simfonijske koncerte, vazda je bio mladenački vispren i dječje iskren. Nije, kao juvenilni kritičar, potpadao pod autoritet već tad proslavljenih maestara poput Lovre pl. Matačića ili Borisa Papandopula, Pavla Dešpalja ili Nikše Bareze, već je skalpelom od kirurškog čelika secirao sve ono čuveno i viđeno isključivo na temelju kriterija koje je sam postavio u svojoj glavi. Analogno tome, ni kad je pisao o još tad kultnim i tradicionalnim festivalima poput Dubrovačkih ljetnih igara ili Splitskog ljeta nije, poput oroza, bio zakočen ikakvom impresijom, nego je ponosnom srčanošću analizirao predstave na otvorenim pozornicama pod vedrim nebom. Naravno, nije krio oduševljenje kad je bio dirnut čarolijom dobre interpretacije, kao što se nije ustručavao razbiti svoje kritičko gudalo o instrument onih koji nisu bili dovoljno uvježbani ili stilski prilagođeni.
Kako se i sâm Igor dosta zanimao za modernu muziku, s posebnom je pomnjom pratio Muzički biennale Zagreb što ga je 1961. godine utemeljio skladatelj Milko Kelemen. Osim što je u brojnim prilikama pisao o konkretnim koncertima, Igor je ovom festivalu posvetio i jedan u nizu svojih esejâ o glazbi znakovitog naslova: "Da li nam je Bijenale potreban?". Kao i ini njegovi napisi o muzici, i on je izvučen iz novina i injektiran u knjigu "Od Bacha do Cagea" (1977.). Odličan je to tekst iz kojega neka bude izdvojeno: "Radikalna pitanja obično traže radikalne odgovore, ali ovoga puta zanimljiviji je malo zaobilazniji put. Možda treba ponoviti nešto od onoga što je bilo kazano u posljednje vrijeme, ali to je neophodno. Uspomene traže ponavljanje, jer nam njihova protežnost daje svijet o vremenu, pa makar i tako da osjećamo starenje. A nova glazba kod nas zaista ima svoj dosje uspomena, dosje što ga treba otvoriti onima koji danas dolaze na gotovo, tj. na 'svečanosti' nove glazbe, s jednakim mirom i ravnodušnošću kao da dolaze na neki koncert klasične ili tradicionalne glazbe (...)
A onda je I bijenale, organiziran entuzijazmom nekolicine zanesenjaka (na čelu s Milkom Kelemenom, skladateljem koji je uz Fribeca, Maleca, Sakača..., prvi shvatio što današnje vrijeme traži od njega kao umjetnika), potresao savjesti, uznemirio duhove, razdrmao našu situaciju. Sprdnja kojom je bio popraćen najveći dio bijenalskih izvedbi bila je gotovo neizmjerna, ali razumljiva i očekivana. Potpuno neodgojeno slušateljstvo (u smislu i duhu nove glazbe, dakako) našlo se uvrijeđeno. Oni kojima je čak i Bartókov 'Allegro barbaro' predstavljao vrijeđanje glasovira, nisu mogli podnijeti ono što se s tim glazbalom radilo na nekim koncertima. Tad smo otkrili što su to 'clustersi', što je to 'preparirani glasovir', što je to 'aleatorika', što je to elektronska, a što konkretna glazba (...) Bijenale bi trebao tjerati mak na konac, uvijek težeći novom, nepoznatom i neistraženom. On nam je, dakle, potreban kao kvasac za tijesto Nove glazbe, a ne kao glazura na već umiješenom i ispečenom kolaču".
Da, već i iz ovoga citata - makar bi se moglo prenijeti njih cijelo jedno more - osjeti se pulsacija koja je otkucavala taktne dobe unutar Igorova muzičkog i bića i ukusa. Glazbenik u njemu počivao je i dok je pisao ine svoje izvanglazbene napise, sve odreda premrežene i prokrvljene eufonijskim memorabilijama navlastitima rečenoj zvučnoj umjetnosti. A kad sam već, i dok sam još, oslonjen na ovo njegovo otajstvo ljubavi naprama suvremenoj glazbi, refleksno mi nekako trezveni primozak do u prisoj svijesti šalje sjećanje na večer u zagrebačkom HNK kad je, pri 24. izdanju Muzičkog biennala Zagreb, 25. travnja 2007., pored dva druga djela bila i izvedba radio opere "Tribun" njemačkoga skladatelja Mauricija Kagela. Komadom je ravnao njegov učenik, inače naš korčulanski Splićanin, kompozitor i još svašta Silvio Foretić, koji je sasvim smjerno domaćoj publici prezentirao djelo svojega profe. U toj, zapravo, mono operi sudjeluje narator uz plesni par, a deklamiranje teksta bilo je povjereno uvjerljivom tumaču, glumcu Viliju Matuli. Priča samoga djela, takoreći libreto, zapravo je politički komentar što humornim strelicama persiflaže probada stvarnost.
Duhovitost naratorovih filipikâ, ipak, izmamila je interakciju s publikom, pa se svako malo čuo jedan zanovijetalački glas iz auditorija, koji je u nepravilnom ritmu s osokoljenom nadmenošću pokušavao uspostaviti polemički disput s govornikom. Vlasnik toga glasa, razumije se, bio je Igor Mandić, koji je bio smješten u središtu partera. Igorove bravure, bilo je to jasno vidljivo, više su zabavljale publiku od onih oficijelnih što su dopirale s pozornice. U istoj večeri, kao triptih, bili su još izvedene opere "Fabularium animale" Silvija Foretića i "Pingvini" Zorana Juranića.
I, baš kao i za praksu pri svakoj besjedi o književnosti, Igor Mandić imao je skalpel učinjen od kirurškog čelika za vivisekcije ter amputacije predviđene za rabotanje i u operacijskoj sali glazbe. On se tako, uostalom, najbolje i osjećao: imajući luksuz da se u svako vrijeme, i na svakom mjestu, o ama baš svakoj stvari može očitovati jedino i samo onako kako o toj svakoj stvari mu se tada bude htjelo osjećati i misliti, govoriti i pisati. Ništa manje, i ništa više.
