Svijet gledan kroz oči lakrdijaša, dvorske lude, nije ništa manje okrutan i krvav, ništa manje lažan i pokvaren. Nepravde koje snalaze one najslabije nisu ništa manje odvratne gledane očima dvorske lude. Kao što ni istina sasuta u oči onima nedodirljivima i zaštićenima neće mnogo toga promijeniti, niti će ih stići pravda niti će ih peći savjest, tek će možda u smijehu samome sebi osjetiti žalac istine koji probija i najtvrđi oklop podrijetla i moći. Malo zadovoljstvo i mala pravda, a možda jedina moguća. Barem onima na dnu. Kehlmannov roman o njemačkom lakrdijašu i dvorskoj ludi iz narodne predaje Tyllu Eulenspiegelu govori o svim tim gorkim istinama koje su tek mala pravda u nepravednom svijetu. Već na početku romana Tyll nagovori cijelo selo na zabavu koja završi op- ćom tučnjavom, selo koje neće dočekati jutro nakon smijeha i tučnjave jer će ga tijekom noći poharati plaćenici i pobiti sve stanovnike. Upravo onako kako su stradavala, uglavnom njemačka, sela u Tridesetogodišnjem ratu. Iako je Tyll Eulenspiegel, da li stvarni ili samo legenda, živio u 14. stoljeću, negdje od 1300. do 1350., kad ga je satrla kuga, točnije crna smrt (ta će bolest pobiti trećinu svjetskog stanovništva), Kehlmann ga smješta u jednako zlosretno 17. stoljeće, u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata između protestanata i katolika, koji je, doduše, takav bio možda samo na početku, a tijekom godina pretvorio se u europski rat zemalja i nacija u kojem su politički teritorijalni interesi nadvladali pripadnost protestantskom ili katoličkom taboru.
Tyll luta takvim svijetom i svjedoči o njemu, na jedini način na koji može, kroz oči lakrdijaša, klauna i dvorske lude, jedinoga kojem je dopušteno vidjeti i govoriti istinu, a da pritom ne ostane bez glave. Doduše, Tyll je tu kao svjedok, kao vječito sporedni lik, kao osoba preko koje svoju priču govore jezuitski inkvizitori, učenjaci, plemići, kraljevi koji su ostali bez kraljevstva i magarci koji su naučili govoriti. Sam Tyll govori malo, unatoč tome cijeli svijet Kehlmannova romana promatran je, čak i kad Tyll ne govori, njegovim očima. Umirući je to svijet, posljednja agonija srednjeg vijeka i “reda” uspostavljenog u njemu, i to umiranje moguće je opisati samo posredstvom dvorske lude, koja uostalom, odbija umrijeti. Važno je odmah reći da Kehlmannov roman nije neko dosadno prežvakavanje narodnih legendi, osim Tyllova karaktera, nema tu prepričavanja i preoblikovanja starih legendi. Uostalom, to i ne bi imalo nekog smisla, Tyllovi doživljaji, onog stvarnog ili legendarnog Tylla, već su u 16. stoljeću bili tiskani, novu slavu stekli su u 19. stoljeću, a njegov lik preživio je sve kuge i ratove živeći u kulturi i pop kulturi. Kehlmann ga oživljava i čini punokrvnim likom, ne legendom, ne bajkom, nego stvarnim čovjekom, kao što je to učinio s njemačkim znanstvenicima Alexandrom Von Humboldtom i Carlom Friedrichom Gaussom u romanu “Mjerenje svijeta”, koji toplo preporučujem svima koji ga nisu pročitali. Kao što legendarni ili stvarni Tyll odbija umrijeti (pa čak i od crne smrti) preživjevši i srednji vijek, i doba razuma, i doba velikih ratova, tako i Kehlmannov Tyll još jednom odbija umrijeti u suvremenom svijetu beskrajnih ekrana. Jednostavno, u svakom svijetu potreban je netko tko će nam reći ružnu istinu o nama, pa makar i kroz neslanu šalu. A ovom svijetu definitivno je potreban netko takav.
