Jeste li čuli za “Bicikliste” Vaska Lipovca? A jeste li ih ikad vidjeli uživo? Na prvo pitanje gotovo sigurno ćete odgovoriti potvrdno, a na drugo pitanje vjerojatno ćete reći da niste imali tu priliku. Atraktivnu, monumentalnu instalaciju vidjelo je više ljudi diljem Europe nego građana Hrvatske i Splita, grada u kojem je ovaj akademski umjetnik stvarao, grada čije vlasti, usuđujemo se reći, godinama nepravedno zapostavljaju Lipovčevu ostavštinu. O bogatom fundusu svojeg oca brinu se braća Ranko, Marko i Mario, a upravo s ovim potonjim dogovorili smo susret u ateljeu u Vukovarskoj ulici. Preciznije, u blizini ateljea.
- Nije ga tako lako locirati, nađemo se gore na ulici - bila je prva uputa Marija Lipovca.
Atelje Vaska Lipovca i njegov sin Mario Lipovac
Dok čekam, na pločniku primjećujem iscrtani plavi krug, tek trag na mjestu s kojeg je iščupano “Plavo stablo”, skulptura koju su besplatno izradili radnici Brodosplita po nacrtima i u čast Vaska Lipovca. To je bila prva skulptura postavljena u javni prostor nakon 20 godina, a njome je obilježena 80. godišnjica rođenja i peta godišnjica smrti velikog umjetnika. To “Plavo stablo” prirodno je pripadalo Vukovarskoj iz dva razloga - jer je u neposrednoj blizini Lipovac stvarao i zato što je on sam cijeloga života težio oplemenjivanju javnog prostora te da umjetnost iz galerija izađe među ljude. Ubrzo nam se pridružuje Mario i vodi nas uskim putem između zgrada, kroz zelenilo gusto zaraslog vrta. Otvara nam vrata jednog potpuno drugog i drugačijeg svijeta. I svijeta, i svemira. Odjednom se nađete ugodno zarobljeni među simpatičnim debeljuškastim sportašima, nesavršenim i razgolićenim damama, časnim sestrama i svećenicima, duhovitim životnim situacijama, ljubavnim parovima, brkatim mornarima, bojama... Nađete se okruženi životom prožetim mediteranskim duhom i šarmom, opuštenošću kakvu danas gotovo ne poznajemo, nekom naivnom dobroćudnošću i toplinom. Ne možete se suzdržati da ne razvučete osmijeh. Ne znate kamo bi, u koga i kojim redoslijedom gledali jer atelje čuva tisuće Lipovčevih djela.
- Teško je procijeniti koliko toga ima, dvije, tri tisuće... Evo, samo za ilustraciju ću vam navesti kako je na izložbi u Klovićevim dvorima u Zagrebu, na 2000 kvadrata, bilo izloženo 250 eksponata. Ovdje imamo 2500 radova u 200 kvadrata, što u prostoru ateljea, što u skladištu. Djela nikad nisu sustavno numerirana i sve ovisi kako će se brojati jer, primjerice, na istu temu ima više grafika. Samo ova polica koju gledate u ateljeu ima oko 800 radova. Moj otac je tijekom života nešto prodao, ali neke radove nikad nije želio prodati, poput skulpture ‘Dizač utega’. Ona je nastala otprilike u vrijeme kad je otac 1994. godine postavljao spomenik Draženu Petroviću u Olimpijskome muzeju u Lausanni u Švicarskoj. Skulpturu je vidio tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Juan Antonio Samaranch, ali moj otac ga se nije želio odreći. Ipak, napravio je kompromis i izradio za njega drugu skulpturu. Bio sam s ocem na razgovoru i kad je Samaranchu predstavio ‘Bicikliste’. Tad je Samaranch rekao da te ‘Bicikliste’ mora dovesti u Olimpijski muzej. To se naposljetku i dogodilo 2000. godine, kad je Tour de France prolazio kroz Lausannu. Ujedno se obilježavalo i 100 godina biciklizma - priča nam Mario Lipovac.
Zanimalo nas je, naravno, kakvo je bilo djetinjstvo s ocem umjetnikom.
- U ovom ateljeu Vasko je stvarao tek od ‘90-ih. Vremenski gledano, najdulje je radio od doma. Živjeli smo u Kopilici, u kući u predgrađu Splita. Moja baka imala je pekaru, s vremenom se i moja mama počela time baviti, i ta pekara bila je u prizemlju kuće. Mi smo živjeli na katu, a sve slobodne prostore u kući otac je koristio u svom stvaralaštvu, i neke prostorije, i dvorište, i terasu. Tamo negdje ‘80-ih smo preuređivali tu kuću, pa je on dobio svoj kat koji mu je služio kao atelje. To je ubrzo postalo malo pa je unajmio mali prostor u Biserovoj ulici u Varošu. Bio je to prostor od svega 16 četvornih metara. I tako bi otac i njegov suradnik Mirko Gelemanović svako jutro, kad bi došli u atelje, iznijeli sve na ulicu da naprave mjesta unutra, to je izgledalo kao da je neka rasprodaja na pazaru. Navečer bi sve vraćali unutra. I onda mu je ‘90. otkazan najam. Morao je tražiti novi atelje. Primijetio je ovu zabačenu, derutnu kuću na dnu Vukovarske ulice, prostor je izgledao kao neko teško predgrađe iz ‘50-ih godina. Sreo je poznanika, inače odvjetnika kojemu je Vasko rekao kako treba atelje, da gleda gdje bi se mogao preseliti. I zamislite slučajnosti... Odvjetnik mu je rekao da je vlasnik te kuće njegov klijent i da je objekt u prodaji. Vlasnik kuće je inače bio jedan nevjerojatan čovjek, svjetski putnik, boem... Imao je strpljenja čekati da mu Vasko otplati kuću na rate, a otplaćivao je godinama. Važno mi je naglasiti to da moj otac nikad ništa nije dobio od Grada, sve je sam stvorio i zaradio - priča nam Mario o ocu s neskrivenim ponosom.
Otkriva nam kako su u ateljeu, nakon njegove smrti 2006. godine, pronašli nepoznate očeve radove iz ‘50-ih, studentske crteže. Sve je to Vasko čuvao i nosio sa sobom, uredno pohranjivao, i nikad o tome nije govorio. Taj atelje zato ustvari sadrži cijeli presjek Lipovčeva života i stvaralaštva. Mario ga opisuje kao vrlo blagu, tihu osobu, senzibilnu i mudru. Nije se nikad nametao niti je imao potrebu previše objašnjavati pa je majka bila “nositelj” komunikacije.
Šest biciklista otkupio je Olimpijski muzej u Lausanni, a posljednji put javnost ih je imala priliku vidjeti na Zapadnoj obali 2015. godine
- Otac je imao svoj svijet u kojem je savršeno funkcionirao. Nikad nas nije pokušavao gurati u nešto za što ne pokazujemo interes, pa tako i u svom poslu. Nikad nas nije isključivao, ali nije nas ni uključivao. Bio je uvijek prisutan i dostupan ako nas nešto zanima, ali ako nas nije zanimalo, nije imao potrebu to nametati. A vidite... Tri sina, tri brata, talenta nemamo, tu smo gdje jesmo. On je čak znao reći da mu je drago da ne idemo istim putem kao on jer tako ne postoji sukob generacija - priča Mario, inače po struci informatičar. Prepričava nam epizode i vlastite probleme s predmetom likovnog odgoja tijekom školovanja.
- Koji put bih ga zamolio da mi nešto nacrta za likovni, sjećam se te krave koju nikako nisam uspijevao realizirati. On bi meni pokazao, ali razlika između moje i njegove krave je bila tolika da nije bilo šanse da se ne vidi da to nije moj rad. Moja krava je bila sve samo ne krava - smije se Mario dodajući kako je tijekom odrastanja imao dojam da svi znaju tko je Vasko Lipovac, svi su o njemu govorili s izraženim uvažavanjem, ali znali su ga i u šali zadirkivati govoreći: “A neš’ ti, to bih mogao i ja, jaje na jaje i eto ga”.
Vasko Lipovac je inače rođen u Kotoru u Crnoj Gori, u mjestu Škaljari, nekad izdvojenom naselju, a sad dijelu Kotora. Odrastao je u obiteljskoj kući, tamo je završio osnovnu i srednju školu. Potom je otišao u Zagreb i tamo završio Akademiju primijenjenih umjetnosti. Nakon završetka akademije postao je suradnik u majstorskoj radionici Krste Hegedušića, a to je bilo najcjenjenije mjesto na kojemu ste mogli ići na postdiplomski, morali ste naprosto biti odabrani. Primjerice, i Marina Abramović, Neša Paripović, Ferdinand Kulmer, Miroslav Šutej, Ordan Petlevski, da ne nabrajam dalje, bili su dio te majstorske radionice.
- Moj otac je pričao kako je kao student na autobusnoj stanici sreo slikara koji je u to vrijeme bio na Hegedušićevoj majstorskoj radionici, mislim da je to bio Kulmer. Toliko je bio zadivljen što ga je uopće sreo uživo da je hodao oko njega ne smogavši hrabrosti da mu se obrati. Bio je silno impresioniran što vidi osobu koja je uspjela biti dio te klase. To je bilo nešto iznimno - prepričava nam Mario očeve zgode.
Prije nego što je pronašao svoj prepoznatljivi smjer i izričaj, Vasko Lipovac je neko vrijeme lutao, pa čak se nakratko i odrekao umjetnosti koja je oduvijek bila dio njegova bića. Krajem ‘50-ih je, naime, radio apstraktnu geometriju te je kao jedan od najznačajnijih mladih umjetnika tadašnje Jugoslavije pozvan da radove izloži u York Art Gallery u Engleskoj. Izložba je postavljena 1959. godine i tu je Vasko doživio oštri prekid, ne samo s apstrakcijom, nego i s umjetnošću.
Vasko Lipovac u Kopilici, doma, priprema se za izložbu Bari 1976.
- On se u tome nije našao i radove s te izložbe više nije htio primiti natrag. Od tada nije stvarao tri godine. Radio je u dizajnu, za časopis Kemija u industriji, bavio se grafičkim oblikovanjem. Mene to zapravo čini ponosnim jer je on odbio raditi nešto što ga dobro ide samo zato što u se tome ne nalazi i ne osjeća dobro. A nemojte zaboraviti da je to bilo doba neimaštine, a sve što je otac radio bili su neki sitni poslovi. On i majka vjenčali su se 1959., a godinu poslije odlučili su se da je vrijeme za povratak u Split, gdje ponovno počinje raditi neke male predmete, oslikane kockice. Uz veliku pomoć Krune Prijatelja tad radi izložbu u Galeriji umjetnina u Lovretskoj, i to je zapravo prva samostalna izložbe nakon trogodišnjeg prekida - priča Mario dodajući kako je Vasko na Akademiji prvo upisao kiparstvo, pa se prebacio na slikarstvo.
- Jedan od njegovih dražih ranih radova je vitraj ‘Žena s mačkom’, nastao 1955. godine. Otac mi je pričao kako na Akademiji nisu imali viraj kao predmet, ali ih je zanimalo pa su tražili od profesora da im to uvedu kao predmet. Zamislite, oni su bili toliko zainteresirani da su tražili da im se doda još jedan predmet - priča Mario.
Ideja o izradi slavnih “Biciklista” rodila se 1993. godine, kad dobiva poziv da napravi retrospektivnu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Lipovcu je ideja o retrospektivi bila odbojna, on je uvijek nastojao na svakoj izložbi donijeti nešto novo, želio je odraditi pošten posao. I tako je započeo izradu instalacije od 60 drvenih i poliuretanskih skulptura, biciklističku utrku dugu 50 metara.
- Jedan dan došao je doma s jednim malim biciklistom i rekao: ‘Ma, ja bih napravio jednu utrku i time napunio cijeli paviljon’. Prva pomisao na to je bila da je to ludo, jer kako će uspjeti izraditi šezdesetak tako velikih skulptura za gotovo pedeset metara dugu instalaciju i zašto uopće ići u takvu avanturu. Mi nismo znali zašto, ali on je znao. I tako je on paralelno radio skulpturu Dražena Petrovića za Olimpijski muzej u Lausanni i ‘Bicikliste’. Radio ih je većinom u nekakvom dvorištu koje mu je ustupio prijatelj, ali i u ateljeu. To je bio golemi posao. Samo nabaviti drvo bilo je zahtjevno. A kad je drva nestalo, radio je poliuretanske bicikliste. Pomagao sam na njih nekoliko, morao sam nešto strugati, meni je to izgledalo beskonačno. U međuvremenu, u Umjetnički paviljon šalje skicu rada koji od njega mogu očekivati. Nacrtao je presjek prostora i unutar njega povukao dvije crte, računajući na prekid utrke zbog vrata, odnosno prolaza. Iznad crta samo je nacrtao točkice, lijepo zapakirao u kartonsku kutiju i poslao im kao izložbu koju oni čekaju. Oni uopće nisu znali što će dobiti. Kasnije je u Split morao doći kustos jer je morao napisati tekst o samoj izložbi.
Otvorenje izložbe bio je događaj za pamćenje, a i danas, gdje god se ‘Biciklisti’ pojave, izazivaju oduševljenje i imaju poseban status. Šest biciklista otkupio je Olimpijski muzej u Lausanni, a posljednji put javnost ih je imala priliku vidjeti na Zapadnoj obali 2015. godine, njih 20-ak, i to u povodu Dana planeta Zemlje. Bili su izloženi tek jedan dan. Osim u Splitu, na jedan dan su bili izloženi u Kaštelima i u Bolu na Braču.
Oni su gotovo kao neka fama koju nitko nije vidio, a moj dojam je da je to najpopularnija i najprepoznatljivija skulptura druge polovice 20. stoljeća - govori Mario.
Kaže nam kako se danas čuvaju u skladištu, baš kao što se i popularni “Šetači” čuvaju u ateljeu, skriveni od javnosti. Ipak, zanimljivo je da za ta Lipovčeva djela svi znaju, pa i oni koji u vrijeme njihova nastanka nisu bili ni rođeni. Kad se 2007. otvarala obnovljena Riva, “Šetači” su na njoj izloženi, ali isto samo na jedan dan. - Kako je riječ o drvenim skulpturama, ja sam ih čuvao cijeli dan. Dolaze dva momka u dobi od 15-ak godina i gledaju. Jedan pita drugoga što je to, a ovaj prvi odgovara: ‘Ma to ti je Lipovac, pa znaš one bicikliste...’ To su te neke situacije u kojima shvatite da ljudi prepoznaju radove mog oca, znaju za njih, baš kao i za skulpturu na Splitu 3, koja tamo zapravo nikad nije bila, samo je fotografirana - kaže Mario.
Vasko je upravo tu skulpturu radio dvije godine o svom trošku u kući u Kopilici, želio je dati dodanu vrijednost gradu i novoizgrađenoj četvrti, imao je vizije kako oplemeniti prostor u kojem živimo, ali se to nikad nije realiziralo. Skulptura koju je te ‘74. predložio bila je modularna i jeftina, izrađena da dokaže da nedostatak sredstava nije problem i kao poziv drugima da se priključe i daju svoje prijedloge. Svi su bili oduševljeni, ali se ništa nije dogodilo. Nebriga vladajućih za kulturu i estetiku prostora je uvijek prisutna jer uvijek postoji važniji komunalni problem. Tako je i gore već spomenuto ‘Plavo stablo’ postavljeno u Vukovarsku kao plod inicijative pojedinaca, ne kao rezultat sustavne brige. I ubrzo je postalo višak zbog rekonstrukcije prometnice i najavljene gradnje trgovačkog centra kasnije posrnulog Agrokorova carstva. Bilo je to u vrijeme SDP-ovca Ive Baldasara. Tužno je bilo gledati fotografije ‘Plavog stabla’ deponiranog na parkiralištu na splitskim Pujankama. U javni prostor, na zelenu površinu ispred Doma mladeži, 2018. godine vratio ga je HDZ-ov gradonačelnik Andro Krstulović Opara, koji je time opravdao svoje zvanje, ne kao političara, nego povjesničara umjetnosti. Vasko Lipovac uživao je veliki ugled i među najcjenjenijim arhitektima tog vremena jer njegove ideje kako obogatiti prostor bile su vizionarske. Njegov sin prisjeća se epizode kad su arhitekt Franjo Dulčić i njegovi kolege došli kod njih doma s problemom tražeći od Vaska rješenje.
- Tu vidite kako netko vlada svojim zanatom. Ja sam imao osam, možda devet godina. Bilo je to početkom ‘70-ih, a u pitanju je bila Splitska banka kraj Prime. Oni dolaze Vasku i objašnjavaju kako imaju prazan zid veličine četiri puta pet metara i da ne znaju što će s njim. Kasnili su s otvaranjem, 20 dana su pokušavali naći prikladno rješenje. A moj otac je samo rekao: ‘Abakus’. Pa da, jednostavno je, abakus, ali trebalo se toga sjetiti. Svi najveći arhitekti tog doba dolazili su kod njega. Vasko nikad nije radio famu oko toga, samo je u suradnji s njima tražio rješenje. U hotelu Kaktus, za koji je Jerko Rošin dobio nagradu, trebalo je decentno odvojiti prostor restorana od prolaza. Otac je napravio ekvibrilista koji šeta po žici i time je, ne samo obogatio prostor, nego i ostvario zadatak. Vjeko Ivanišević došao mu je s problemom zida koji nije napravljen po projektu i trebalo ga je ispuniti. Naime, on je projektirao prozor u strojarnicu koji je trebao dopuštati pogled na složeni sustav strojarnice. No umjesto dva metra visine zida ostao je samo jedan, i to u dužini od devet metara. Vasko je tu napravio priču o Jadranu s vaterpolistima, kupačima, brodom... cijelom dužinom. Bio je vrlo vješt u rješavanje problema i nije ni čudo da su ga vukli sa sobom. Ipak, iako je bio otvoren za suradnju, nije dopuštao da mu se nameću ideje. Nikad nije radio onako kako bi drugi mislili samo zato da bi se nekome svidio - objašnjava nam Mario.
Njegov otac uvijek je promišljao kako sugrađanima “ponuditi” umjetnost pa je tako napravio izložbu slika u robnoj kući Dalma. Nije morao raditi izložbu u robnoj kući, mogao je radove izložiti u galeriji, ali on je htio da te slike dođu ljudima, a ne da ljudi moraju doći njima u galeriju. Svoja djela nikad nikome nije objašnjavao, želio je da ljudi razviju vlastite impresije. Tako na pitanje zašto “Plavo stablo”, Vasko bi rekao: “Meni je stablo plavo”.
- Vodio se mišlju da je na vama da nađete što to vama znači. I meni je to sjajno. Bilo bi pretenciozno objašnjavati njegova djela. Sjećam se jedne anegdote baš na tu temu. Vasko je sjekao panj i otpadali su komadi raznih oblika koje bi on potom oslikao. Tako je od jednog komada oslikao ženu, a na stražnjici je bila rupa, bio je nekakav prirodni čvor u drvetu. I dolazi jedan poznanik i pita: ‘Ako gledam u ovu rupu, što ću vidjeti?’. A Vasku mu je rekao: ‘Što vam je Bog dao’. Kad gledate ‘Bicikliste’, oni mogu označavati i želju za pobjedom, i trku koja traje, i da je važno sudjelovati... Možete ih tumačiti na tisuću načina, ali nikad ne izgubite osjećaj da želite biti u toj trci. A zanimljivo je da Vasko u trenutku rada na biciklistima nikad nije vidio biciklističku trku. Vidio ju je uživo prvi put tek 2000. godine u Lausanni, kad je prolazio Tour de France. Gledali smo kako ulaze u cilj i izgledali su točno kako ih je Vasko osmislio. Prvi diže ruku, drugi je u grču, dvojica koja stižu kasnije ćakulaju... - prisjeća se Mario.
Sretan je što “Biciklisti” izazivaju oduševljenje gdje god su ih izložili, a s druge strane povremeno je dojma kako se umanjuju Lipovčeva vrijednost i njegov opus. Govori nam o putovanju u London gdje su vozili “Bicikliste”. Trebala je cijela logistika za to, putovalo se s dva kombija, jedan se pokvario na putu...
Lipovac 'Biciklisti'
- U Londonu, u tom izložbenom prostoru, svi su bili mrki, nisi smio ništa fotografirati, čuvar je strogo hodao okolo nadgledajući svaki pokret posjetitelja. Sve dok nisu došli ‘Biciklisti’. I mi smo potpisali ugovor o zabrani fotografiranja, a onda se dogodila radikalna promjena. ‘Biciklisti’ su postali katalizator društvene promjene. Isti taj čuvar postao je vodič kroz izložbu, odjednom je sve dozvoljeno, a otuđeni pojedinci iz potpuno različitih socioekonomskih skupina, zaokupljeni isključivo svojim poslovima, počinju međusobno komunicirati jer ih je umjetnost spojila. S jedne strane možemo reći da ‘Biciklisti’ izazivaju osjećaj bliskosti, a s druge strane možemo ocijeniti da se Vasko uzima zdravo za gotovo. Općenito govoreći, ‘Bicikliste’ će svi rado ‘posuditi’ za ilustraciju, ali pisat će se nečemu ili nekome drugome. Često ga preskaču, ne uspijevam shvatiti zašto. Primjerice, izađe monografija o erotici u hrvatskoj umjetnosti, a u njoj nema Vaska. Zaista bih volio da očeva djela budu dostupna javnosti, da se osigura mjesto za ‘Bicikliste’, volio bi da se pobrinemo za cijeli fundus. Ali više ni sam nisam siguran što je ispravno. Gradonačelnik Ivica Puljak obećao je da će nešto poduzeti, zaista bi bilo lijepo da se pokrenemo, da stvari i ovoga puta ne ostanu samo na inicijativi. Ja jedino što znam da će izložba djela Vaska Lipovca, gdje god da se postavi, biti vrlo posjećena i to je za svaku galeriju siguran ‘posao’. Pa na otvorenju izložbe u Tisnom bilo je 300 ljudi, zamislite, u jednom tako malome mjestu. Iako je ta izložba bila postavljena paralelno s velikom retrospektivnom izložbom u Klovićevim dvorima, nije bio problem naći kvalitetne radove za izlaganje. Vasko nema loših kritika, a s druge strane njegova zastupljenost ili briga struke o njegovoj ostavštini je upitna - kaže nam Mario dodajući kako je popularnost Vaskovih djela tolika da se na tržištu pojavljuje gomila falsifikata.
- Jedan čovjek me zvao da pogledam njegovu zbirku. Ostao sam zatečen. Imao je osam falsifikata na koje je potrošio gotovo 30 tisuća eura kroz nekoliko godina. To je poražavajuće. Taj čovjek je ostao bez kupljenih slika, zaplijenjene su, policija je to evidentirala, ali ne znam da je itko procesuiran. Nikakav daljnji rezultat, osim pljenidbe, mi nemamo. Baviti se falsifikatima vrlo je unosan biznis, a ne postoji nikakva sankcija. Ako ste zaradili, super ste zaradili, ali ako vas uhvate, nikome ništa. I onda se na kraju priča svodi na privatnu tužbu - zaključuje naš sugovornik.
Na kraju ove priče, kad podvučemo crtu, možemo bez zadrške reći da Split u ostavštini Vaska Lipovca ima zbilja nešto posebno i originalno, nešto što bi i turističkoj ponudi dalo dodatnu vrijednost. Pa umjesto da postanu brend i izazivaju emocije na licima svojih promatrača, Lipovčeva djela tek strpljivo čame i čekaju da zablistaju pred onima zbog kojih su i stvarani.
