Kultura
109 prikaza

Nesbou i Larssonu ćemo se čuditi. Ovaj Poljak, pa to je isto kao kod nas!

Filip Cwik Photography
Filip Cwik Photography
Na trenutke ovaj poljski krimić izgleda poput mješavine filma 'Sedam' i filma 'Klopka za inspektora Callahana'. Zamršena zagonetka ustvari je podloga da se postavi pitanje, gdje počinje nasilje u obitelji...

Možda bi bolji naslov romana bio “Skriveni gnjev” ili “Potisnuti gnjev”, ali ta riječ, koja je mnogo više od bijesa, možda i najbolje opisuje osjećaj dok čitamo rečenice Zygmunta Miloszewskog. Roman o nasilju u obitelji, o sveprisutnoj nevidljivoj sili iza zatvorenih vrata, o zlu skrivenom iza lijepih vrtova i malo manje lijepih kuća, teško da može ostaviti ikoga ravnodušnim. To više što je to zlo možda i u našoj kući, možda u susjednom stanu, možda susjed koji vam se svako jutro smiješi pozdravljajući vas… Iako ovako opisan u nekoliko rečenica izgleda kao da je riječ o još jednom odjeku skandinavskih noir krimića koji su osvojili svijet (Nesbo, Larsson…), riječ je o punokrvnom poljskom romanu, izraslom iz tla te zemlje, koja je, kako kaže sam junak romana, tužitelj Teodor Szacki, lijepa tek na trenutke i u posebnim okolnostima. Nevjerojatno popularni Miloszewskijevi romani kod nas, do sada, nisu naišli na odjek. Možda iz istog razloga zbog čega je egzotični Andrić mnogo bolje prošao u svijetu nego Krleža – sve to poljsko blato, socijalistička ružna predgrađa i lijepa stara središta gradova i gradića podsjećaju nas nekako previše na nas. Nesbou i Larssonu ćemo se čuditi, ali ovaj Poljak, pa to je isto kao kod nas. No takve stvari ne bi trebale biti, osim kod površnih čitatelja, presudne. Zygmunt sigurno piše podjednako dobro kao i skandinavski pisci krimića, a priča i zločini donekle podsjećaju na pomalo senzacionalističke zločince i zločine iz sjevernjačkih noir romana. 

 | Author:

Pa čak i atmosfera. Ali ono što je definitivno drukčije jest da, za razliku od Skandinavaca, ovo jest nama blisko, gotovo isto, a sam lik tužitelja, koji je ujedno i detektiv i djelatnik suda, potpuno je drukčiji čiji od društva odbačenih usamljenih detektiva koji, kršeći sva pravila, rješavaju najzamršenije zagonetke. Ne. Pravila, paragrafi, članci zakona upravo su najjače oružje Teodora Szackog, koji je ujedno duboko svjestan da je to njegovo najjače oružje ujedno najveća slabost bilo kojeg pravnog sustava, jer u svakome se može naći rupa kroz koju se zločinac može provući. Ono što ne može jest - biti neotkriven. A ovdje je riječ o neviđenom zločinu (ne otkrivam ništa što će pokvariti zagonetku), o muškarcu kemikalijama spaljenom do kostiju da izgleda poput kostura iz Drugog svjetskog rata, a pri tome su još neke kosti drugih žrtava. Na trenutke roman izgleda poput mješavine filma “Sedam” i filma “Klopka za inspektora Callahana” (kako se preziva inspektor Harry, poznatiji kao Prljavi Harry). Zamršena zagonetka i još zamršeniji put istrage ustvari su podloga da se progovori, ili još bolje - da se postavi pitanje, gdje počinje nasilje u obitelji, može li se ono spriječiti prije nego što samo zlo nastane i kako ga čuti, kako ne okrenuti glavu, kako sakupiti hrabrosti i priznati taj potmuli gnjev koji raste svuda oko nas. Ne nabijajući nam ta pitanja na nos, iako se ona provlače gotovo kroz cijeli roman, Zygmunt nas vodi zamršenom ali prepoznatljivom pričom, upravo u središte tih pitanja. Dodajući pritom i pitanje prava i pravde. Jer i sam tužitelj zna da su jedno i drugo različiti poput dana i noći. Sva ta pitanja on postavlja, nenametljivo, pristojno, fino, vodeći nas kroz priču, i ne daje nam odgovore, dopušta nam da ih sami nađemo, baš poput članaka, paragrafa i odredbi zakona, negdje među njima krije se i ono što se zove pravda, i treba je nekako pronaći. Ponavljam, nije mi posve jasno kako je ovaj pisac kod nas relativno nepoznat. To više što je Poljska uistinu iskoračila, primjerice, u serijama u jak žanrovski pristup, vrlo hrabro otvarajući i pomičući granice i natječući se sa zapadom (svakako bih preporučio odličnu “The Wood” te pomalo čudnu ali dobru “1983.”). Ako ništa drugo, tužitelj Teodor Szacki jedan je od najzanimljivijih likova kriminalističkih romana. Iako, ustvari, “Gnjev” tek koristi kostur kriminalističkog romana da bi ispričao jednu sasvim zamršeniju i ozbiljniju priču. A najbolji krimići čine upravo to, zar ne? 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.