Možda bi bolji naslov romana bio “Skriveni gnjev” ili “Potisnuti gnjev”, ali ta riječ, koja je mnogo više od bijesa, možda i najbolje opisuje osjećaj dok čitamo rečenice Zygmunta Miloszewskog. Roman o nasilju u obitelji, o sveprisutnoj nevidljivoj sili iza zatvorenih vrata, o zlu skrivenom iza lijepih vrtova i malo manje lijepih kuća, teško da može ostaviti ikoga ravnodušnim. To više što je to zlo možda i u našoj kući, možda u susjednom stanu, možda susjed koji vam se svako jutro smiješi pozdravljajući vas… Iako ovako opisan u nekoliko rečenica izgleda kao da je riječ o još jednom odjeku skandinavskih noir krimića koji su osvojili svijet (Nesbo, Larsson…), riječ je o punokrvnom poljskom romanu, izraslom iz tla te zemlje, koja je, kako kaže sam junak romana, tužitelj Teodor Szacki, lijepa tek na trenutke i u posebnim okolnostima. Nevjerojatno popularni Miloszewskijevi romani kod nas, do sada, nisu naišli na odjek. Možda iz istog razloga zbog čega je egzotični Andrić mnogo bolje prošao u svijetu nego Krleža – sve to poljsko blato, socijalistička ružna predgrađa i lijepa stara središta gradova i gradića podsjećaju nas nekako previše na nas. Nesbou i Larssonu ćemo se čuditi, ali ovaj Poljak, pa to je isto kao kod nas. No takve stvari ne bi trebale biti, osim kod površnih čitatelja, presudne. Zygmunt sigurno piše podjednako dobro kao i skandinavski pisci krimića, a priča i zločini donekle podsjećaju na pomalo senzacionalističke zločince i zločine iz sjevernjačkih noir romana.
