Kultura
119 prikaza

Neslaganje je nužno za demokraciju, naravno. Ali koliko je to košta?

PIXSELL
Upravo je princip po kojem satira postaje tragedija u predstavi 'Neprijatelj naroda' ključan za razumijevanje Ibsenove dramske konstrukcije i njegove krajnje poruke

Kritičar The New York Timesa napisao je u tekstu o novom broadwayskom hitu – "Neslaganje je nužno za demokraciju, naravno. Ali koliko je to košta?" Bilo bi to, po njemu, i temeljno pitanje kultnoga dramskog teksta norveškog dramatičara Henrika Ibsena. No način na koji se to pitanje postavilo bio je iznimno dramatičan, napose na pretpremijeri "Neprijatelja naroda", na koju su upali članovi grupe Extinction Rebellion NYC, "globalnog, nestranačkog pokreta za klimatsku pravdu što koristi nenasilnu izravnu akciju u cilju pritiska vlada i njihova urgentnog djelovanje". Prosvjednici protiv klimatskih promjena, koji su do tada mirno sjedili u gledalištu, prekinuli su predstavu upravo u trenutku kada je Ibsenov junak, gradski liječnik i usamljeni vođa vlastitog križarskog rata, na bučnom sastanku pokušao upozoriti lokalnu zajednicu na ekološku katastrofu. "Protivim se ušutkavanju znanstvenika", obratio se prosvjednik gledateljima i nastavio: "jako mi je žao što prekidam vaš večerašnji izlazak i ovu nevjerojatnu izvedbu" upozoravajući na nadolazeći ekološki kaos. Jedan glumac mu je poručio - "morate otići, prekidate", dok je Ibsenov liječnik izgovarao svoju repliku iz teksta: "Pusti ih neka govore". "Nema kazališta na mrtvom planetu!", vikao je aktivist dok su ga redari nasilno izbacivali iz teatra.

Skandal koji se dogodio na Broadwayu prije nekoliko dana dodatno je promovirao predstavu koja je, uostalom, imala i prije mnogo motiva za veliku promotivnu kampanju. U njoj glavnu ulogu, neshvaćenog liječnika i usamljenog borca za pravdu dr. Thomasa Stockmanna, glumi Jeremy Strong, iz jedne od najuspješnijih američkih serija, "Nasljeđe". Uz njega, u Circle in the Square Theatre nastupa i zvijezda "Sopranosa" Michael Imperioli, dok je predstavu režirao američki kazališni redatelj i glumac Sam Gold, dobitnik mnogih nagrada, među njima i onih najprestižnijih kao što su Tony i Obie. Gold je uprizorio mnogobrojne mjuzikle i dramske predstave, najčešće one klasične kao što su Shakespeareov "Kralj Lear", Williamsova "Staklena menažerija", Ibsenova "Lutkina kuća", Čehovljeve "Tri sestre"…, a u njima su glumile mnoge svjetske filmske i TV zvijezde kao što su Ewan McGregor, Glenda Jackson, Daniel Craig…

Ibsenovu glasovitu dramu "Neprijatelj naroda" za ovu je priliku adaptirala Goldova zaručnica, dramaturginja Amy Herzog, i to po riječima newyorških kritičara kao "gorku satiru lokalne politike koja se ubrzo otkriva kao sporo kipuća tragedija ljudskog samozadovoljstva". Za razliku od nekih Goldovih izravnih osuvremenjivanja klasičnih tekstova, mjesto radnje Ibsenove drame ovdje ostaje mali grad u Norveškoj s kraja 19. stoljeća, a Stockmannov dom predočen je kao "teglenica niskih zidova na glatkoj vodi, ukrašena uzorcima norveških plavih ploča", osvijetljen plinskom svjetlošću i svijećama. Tradicionalne norveške pjesme pjevaju se u pauzi između činova, na pozornicu se iz stropa spušta šank, a gledatelje se u prostoru koji sada dijele s glumcima poslužuje aquavitom. Efektan je to redateljski trik kojim publika uvlači u zajednicu i daje joj ulogu svjedoka spektakularnog pada javne osobe koja se borila za istinu.

Upravo je princip po kojem satira postaje tragedija u ovoj predstavi ključan za razumijevanje Ibsenove dramske konstrukcije i njegove krajnje poruke. I dok kritičari sad naglašavaju važnim pitanja koja je pokrenula drama Henrika Ibsena iz 1882., jasno je kako ona ima neugodne odjeke u suvremenoj Americi. Jer ukazuje na američke političke podjele, nepovjerenje u znanost ljudi čijim neznanjem manipuliraju oni koji na vlasti, suđenje javnog mišljenja te sukob između ekoloških i ekonomskih interesa. I budući da radnja prati Stockmannove pokušaje da proširi glas o opasnoj bakterijskoj kontaminaciji u vodama lječilišta koje je krvotok života grada, ona u američkom kontekstu priziva sjećanje na razne krize, od one s vodom u Flintu 2016. godine do negiranja Covida koje se proširilo tijekom pandemije.

Nama se sve to iz naše europske perspektive, u zemlji u kojoj je teatar, nažalost, s pozornice odavno već prebačen na ulice i političke govornice, te je u svom prirodnom okruženju izgubio svaku snagu, ne čini ni malo čudnim nego, naprotiv, realnijim nego u Ibsenovo vrijeme.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.