Kultura
402 prikaza

Nezavisna scena je najtočniji kazališni iskaz ovog vremena

1/3
kunst teatar
Nekoć su bili Kugla glumište, Coccolemocco... Danas KunstTeatar, Teatar Exit i još poneko preostalo nezavisno kazalište istražuju mogućnost teatra da nam kroz glumačko umijeća olakša život

U razdoblju koje obuhvaća nešto više od mjesec dana pogledala sam tri predstave u dva vrlo mala i po mnogo čemu specifična prostora. I predstave su bile specifične, i to ne samo zato što su izvođene u tako malim prostorima. Oba su prostora prvenstveno bila stambene namjene, jedan je smješte na Trešnjevci (Dubovačka 1/Okićka 11), drugi je u samom centru grada, u donjem dijelu Gundulićeve ulice. U jednom postoji plato koji razdvaja pozornicu od gledališta, drugi ima izgled tipičnog zagrebačkog stana srednje veličine. Ono što ih karakterizira je da veličina pozornice određuje i veličinu gledališta, pa što je pozornica veća, gledalište je manje i obrnuto. Prema nekoj mojoj procjeni, u oba gledališta stane pedesetak stolaca, a oba su gledališta tijekom sve tri predstave koje sam gledala, u ne odveć atraktivnome mjesecu za konzumiranje kulturnih sadržaja, kao što je to siječanj, bile dupkom pune. I publika pri tome nije bila limitirana na stare, mlade, školsku publiku ili prijatelje, bila je to publika raznih dobnih skupina, očito, sudeći po senzibilitetu predstava koje su odabrali, i različitih očekivanja. Publika je to dovoljno radoznala da se po hladnoći uputi u avanturu otkrivanja neetabliranih kazališta, svakako publika željna teatarskih uzbuđenja.

Jedan prostor je KunstTeatar, koji je već neko vrijeme postao kultno mjesto alternativne kazališne scene, nešto kao Teatar ITD u onim slavnim vremenima s početka druge polovice 20. stoljeća, kad su se u njemu izvodila djela Handkea, Stopparda, Geneta, Ionesca, Becketta i ostalih avangardnih dramatičara. Drugi je prostor Studio Exit, za koji nisam niti znala da postoji, pa sam u večeri premijere predstave “I je i nije” prvo uredno čekala na vratima velikog Exita u Ilici te potom, kad su me obavijestili da postoji još jedna scena tog teatra, trčala u Gundulićevu ulicu, zakasnivši na početak predstave.

 | Author: A. Saška Mutić A. Saška Mutić

KunstTeatar, pop&art destinacija zagrebačke kazališne scene, osnovan je krajem 2018. godine u Zagrebu. KunstTeatar osnovali su producentica Romana Brajša, glumac Domagoj Janković i redatelj Ivan Planinić, koji kao umjetničko-produkcijski trojac djeluju od studentskih dana na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kao udruga u kulturi KunstTeatar okuplja umjetnike i umjetničke organizacije nezavisne scene s ciljem razvoja neinstitucionalne suvremene umjetnosti – zapisano je na stranicama danas među mlađom populacijom iznimno popularnog teatra. U samo nekoliko godina od osnivanja, KunstTeatar koproducirao je 12 predstava koje su gostovale u Zadru, Dubrovniku, Varaždinu, Hvaru, Klanjcu, Koprivnici, Sloveniji,

Crnoj Gori… te su nagrađivane na nekoliko prestižnih festivala. KunstTeatar profesionalno angažira mnoge umjetnike i umjetnice mlađe i srednje generacije, koproducira s organizacijama poput Punctuma, KUFER-a, T25, TRAS studija, a surađivao je i s Teatrom Verrdi, Kućom Klajn, P4, Art radionicom Lazareti, Savezom pisaca i scenarista izvedbenih djela SPID-om, udrugom BoliMe, Goethe-Institutom, Ludens teatrom, Boom!teatrom, Auzvinklom te domaćim i stranim samostalnim umjetnicima. Kunstova dvorana redovito je ispunjena na izvedbama, često namijenjenim i specifičnim publikama, srednjoškolskoj populaciji, mladima, ali i svima koji vole dobar kazališni kunst – pojašnjava vodstvo KunstTeatra.

Nezavisno kazalište s mnogo duljim stažem, ali s jednakim entuzijazmom u osvajanju kazališnog prostora hrvatske metropole, Teatar Exit, osnovan je 1994. godine s ciljem proširivanja kulturne ponude u Zagrebu, Hrvatskoj, pa i inozemstvu. U 28 godina postojanja pozicionirao se kao teatar promjena, nemirenja s postojećim, teatar kojem je kvaliteta predstava na prvome mjestu. Kazalište koje je do sada svojim programima i visokoprofesionalnim pristupom radu pripomoglo u repozicioniranju nezavisnog sektora unutar društva te podiglo standarde ukupne kazališne ponude unutar regije. Kazalište koje se prvenstveno bavi bitnim socijalnim temama pozivajući na razmišljanje i postavljajući brojna pitanja po kojima možete “kopati” još dugo nakon gašenja reflektora. Provokativno, inovativno, britko, visokoestetizirano kazalište koje u središte svog stvaralaštva postavlja glumačko umijeće - bilježi se na njihovim stranicama.

Predstave Teatra Exit u ova gotovo tri desetljeća nagrađene su s više od 170 nagrada, gostovale su u gotovo svim hrvatskim gradovima i festivalima, a izvođene su i u Nizozemskoj, Kanadi, Italiji, Austriji, Slovačkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Portugalu, Češkoj, Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Makedoniji, Rusiji, Grčkoj, Egiptu, Njemačkoj… Uselivši se godine 1998. u kinodvoranu Centra za kulturu i film “August Cesarec” u Ilici 208, koja je preuređena u kazališni prostor, taj je teatar postao u nas prvo nezavisno kazalište za odrasle s vlastitom scenom. Htjeli smo se baviti kazalištem malo drugačije, htjeli smo “kopati” malo dublje, htjeli smo stvarati onakvo kazalište kakvo smo željeli gledati… Ponekad smo željeli uživati u radu bez namjere da se svidimo, gotovo uvijek smo pred sebe stavljali visoke zahtjeve i pokušavali ih ostvariti, ponekad smo i lutali jer nam se činilo da je to poštenije nego vaditi svoje “ziheraške kazališne ladice”…Nije nam bio cilj postati kazališna institucija – to nam se dogodilo (ponekad se pitamo je li to dobro?). Neki kažu da je Exit postalo “kultno” kazalište. Kako to ostati? I opstati?… Želimo trajati, isprobavati, istraživati, postavljati pitanja i sebi i drugima ne tražeći odgovore… Želimo osvjetljavati život i podići ga iznad života…Unatoč i usprkos… - bilježi Matko Raguž, umjetnički ravnatelj Teatra Exit.

 | Author: A. Saška Mutić A. Saška Mutić

U Kunstu sam prvo gledala “Jackpot”, uprizorenje drame Ivora Martinića koja je čekala svoju praizvedbu u zagrebačkom HNK, ali ju, i zbog našeg odlaska iz te kuće, nije dočekala. “Jackpot” je priča o prijateljstvu, ljubavi, zavisti i utjecaju novca na naše živote u tridesetima, a zapravo je priča o nama samima bez obzira na godine u kojima jesmo i na život koji živimo. Priča je to koju pričaju četiri glumca - Sanja Milardović, Iva Jerković, Silvio Vovk i na videoprojekciji Ksenija Marinković fragmentarno, govorom koji svi razumijemo i koji izravno u svojoj strukturi nudi identifikacijska mjesta jednokratnog prepoznavanja. To je predstava sugestivne glumačke energije koja upućuje na bolne teme proizašle naizgled iz nepodnošljive lakoće našeg tranzicijskog življenja.

Potom sam u Kunstu gledala predstavu posve drugog predznaka, no sličnog entuzijastičkog umjetničkog poriva da se glumom ocrta cijeli svijet, u ovom slučaju izvedenu gotovo u mitskim krajolicima pasionskih igara, a vođenu vještim rukopisom talijanskog nobelovca Darija Foa. “Mistero Buffo” u izvedbi samo jednoga glumca koji interpretira desetke različitih karaktera ne svjedoči samo o, u našim kazalištima rijetkoj, glumačkoj posvećenosti kakvu ima Dražen Šivak, već i o njegovom neobičnom talentu i hrabrosti da pozornicu pretvori u prostor stalnih transformacija uspijevajući svojom glumačkom spremnošću, također s čudesnom lakoćom, pripisati narativnom slijedu dramatične obrate.

U Studiju Exit nova predstava redateljice i koreografkinje Ksenije Zec te dramaturga Saše Božića, u kojoj nastupaju Jelena Miholjević i Livio Badurina, “I je i nije”, najavljena je kao duhovita neverbalna predstava iz područja klaunerije, no ona je puno više od toga. Govori o osamljenosti dvoje ljudi zatočenih u istom prostoru, kazališnim jezikom koji unaprijed ne zadaje nikakve granice nego kroz igru često nepodnošljivu svakodnevicu transformira u niz zavodljivih prizora što mogu ponuditi olakšice i u našim životnim snalaženjima. Predstava je to koja uspijeva traumatično depresivno iskustvo, prepisano izravno iz naše zbilje, kazališnom magijom učiniti zabavnim, duhovitim i naposljetku lakim kao neko osiguranje pred svijetom koji nas svakodnevno straši.

Nekoć su bili Kugla glumište, Coccolemocco, Daska…., nezavisne kazališne skupine iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, koje su promovirale totalni teatar i njegovu snažnu društvenu funkciju vjerujući da on može promijeniti svijet, odnosno da je važniji od života. Danas KunstTeatar, Teatar Exit i još poneko preostalo nezavisno kazalište istražuju mogućnost teatra da nam kroz glumačko umijeća olakša život. Prostori u kojima se taj teatar događa intimistički su, skučeni i pozivaju na izravan kontakt glumca i njegova gledatelja, ne priznaju jeftine glumačke manipulacije, ali ni sadržaje koji bi lažno predstavljali nešto što ne bismo prepoznali kao naše vlastite teme.

Vodila sam kazalište čiji se budžet računao u milijunima kuna ili eura i još se računa, te sam ga osmišljavala, računajući upravo na te financijske olakšice, kroz velike ansambl predstave koje su uključivale tridesetak i više glumaca, operne i baletne spektakle što su se uvijek financijski isplatili brojem kupljenih ulaznica na blagajni, ali i do posljednjeg mjesta ispunjenim gledalištima. Danas, možda više nego ikad, zbog tragične stvarnosti koju živimo, prepoznajem nezavisnu kazališnom scenu s predstavama u kojima nastupa tek nekoliko glumaca u malim prostorima nekadašnjih kuća ili stanova, i koje govore o bolnim temama s kojima se suočavamo, kao najtočniji kazališni iskaz ovog vremena. I tad i sad smatram da u zemlji s malo manje od četiri milijuna stanovnika i ne odveć velikim proračunom za kulturu nezavisna scena treba blisko surađivati, točnije - zajedno djelovati s velikim institucionalnim kazališnim kućama.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.