Nezavisna scena je najtočniji kazališni iskaz ovog vremena

U razdoblju koje obuhvaća nešto više od mjesec dana pogledala sam tri predstave u dva vrlo mala i po mnogo čemu specifična prostora. I predstave su bile specifične, i to ne samo zato što su izvođene u tako malim prostorima. Oba su prostora prvenstveno bila stambene namjene, jedan je smješte na Trešnjevci (Dubovačka 1/Okićka 11), drugi je u samom centru grada, u donjem dijelu Gundulićeve ulice. U jednom postoji plato koji razdvaja pozornicu od gledališta, drugi ima izgled tipičnog zagrebačkog stana srednje veličine. Ono što ih karakterizira je da veličina pozornice određuje i veličinu gledališta, pa što je pozornica veća, gledalište je manje i obrnuto. Prema nekoj mojoj procjeni, u oba gledališta stane pedesetak stolaca, a oba su gledališta tijekom sve tri predstave koje sam gledala, u ne odveć atraktivnome mjesecu za konzumiranje kulturnih sadržaja, kao što je to siječanj, bile dupkom pune. I publika pri tome nije bila limitirana na stare, mlade, školsku publiku ili prijatelje, bila je to publika raznih dobnih skupina, očito, sudeći po senzibilitetu predstava koje su odabrali, i različitih očekivanja. Publika je to dovoljno radoznala da se po hladnoći uputi u avanturu otkrivanja neetabliranih kazališta, svakako publika željna teatarskih uzbuđenja.