Sve je počelo tako što je proljetos u snu pao s kreveta.
"Izvrnili ste se u snu, koji su to snovi bili...", odmah u startu dočekao ga je na pravi splitski volej Damir Šarac koji ga je posjetio u splitskoj bolnici za porazgovarati s njim za Slobodnu.
"A to te Feđa Klarić natenta da pitaš, priznaj!", uzvratio mu je polomljeni Jakša Fiamengo iz postelje.
Objasnio mu je da mu se to osvetio grčki bog Hipnos. Nije to bilo tek zato da zajebancijom uzvrati Šarcu istom mjerom, nego je doista u nekoliko navrata narednih dana Fiamengo objašnjavao mlađim kolegama novinarima da je prije spavanja te večeri čitao svoju posljednju zbirku poezije "Hipnosovo ulje". Pa se dalmatinskom pjesniku to osvetilo.
"Je, pao sam i oštetio kralješak, a onda su tu i druge bolesti, nakupilo se... Došle su visoke godine, sve teže se brinem sam za sebe", pričao je Fiamengo.
A kako je Split čak i u 21. stoljeću ostao barem toliko vjeran sebi da je i dandanas pomalo "pomaknut grad", bez skandala nije prošla niti inicijativa splitsko-dalmatinskog župana kada je Fiamengu, nakon što su ga otpustili iz bolnice, sredio da preko reda dobije mjesto u domu na Zenti. Ništa besplatno, sam si je plaćao, a malo je reći da je bilo i opravdano; tek su ga otpustili s Traumatologije, iako je imao 71 godinu, što danas i nije neka dob, zdravstveno nije bio dobro, trebala mu je njega. Pa ipak, tih dana na sjednici županijske skupštine izvjesni je vijećnik digao glas protiv toga što je župan iskoristio svoj utjecaj i "pogurao" Fiamenga.
"Neugodni mi je iti odgovarati na ovo pitanje. Jakša je našoj županiji i domovini toliko toga napravio... Mislim da je Jakša Fiamengo to zaslužio nisam htio dopustiti blamažu kulturnih i znanstvenih djelatnika da jedan takav čovjek ostane nezbrinut", odgovorio mu je župan Blaženko Boban.
I nitko više nije imao reći niti riječ protiv tog poteza, voljeli župana politički ili ne. Jer, bilo bi stvarno monumentalno sranje da je Jakša Fiamengo dočekao to da na kraju umre u kakvom kantunu sam, bolestan, slomljen, ostavljen; čovjek bez kojega čak niti jedan Oliver ne bi mogao postati baš sve ono što je bio za života. "Piva klapa ispo' volta", "Nadalina", "U prolazu", "Infiša san u te", "Karoca gre", "Sidro u čoviku", "Laku noć Luigi, laku noć Bepina" i sam Bog zna stihovima koliko još pjesama Fiamengo je opjevao život, dalmatinske Mediterance, uspomene iz djetinjstva iz svoje Komiže.
Fiamengo bi napisao stihove, Runjić bi ih uglazbio, Oliver bi ih otpjevao i tako su nastajali oni vrhunci umjetnosti, briljantne pjesme koje je bilo nemoguće ne voljeti; koje su voljeli svi od rokera do narodnjaka, od Praga do Beograda i južnije, danas možda i snažnije nego prije četiri desetljeća. A tek klape...
Nekrolog Fiamengu može se pisati i kroz njegovih 16 knjiga poezije, kroz njegovo novinarsko, kazališno kritičarsko djelo, kroz prevoditeljski rad, članstvo u HAZU ili desetke kilograma kojekakvih više nego zasluženih nagrada. Može i tako, čisto statistički, ali nema previše smisla, jer Fiamengo nije bio čovjek od akademske ili knjižničarske statistike, nego duhovit, živ čovjek, uvijek otvorenih očiju, ušiju i srca. A onda je to sve pretakao u stihove. I to kako.
Fiamenga je 1999. godine dopalo da u Makarskoj preda Porinovu nagradu za životno djelo Arsenu Dedić. A Arsen, kakav je već bio, rekao je tom prilikom da je to "nagrada za doživotno djelo". Volio je Fiamengo tu anegdotu prepričavati narednih 19 godina, sve do onog sukoba s Hipnosom tijekom sna i pada iz kreveta. Sada je jasno da je to bio početak kraja njegovog života, ali je neka utjeha onima koji ostaju što su barem u posljednji trenutak stigli i Fiamengu dodijeliti Porina za životno, OK, za doživotno djelo.
Fiamenga su pjevali i Oliver i klape, valjda je samo on znao izbrojati da je za života napisao 450 pjesama koje su do ljudi došle kao briljantna uglazbljena poezija. Samo Oliver Dragojević otpjevao je njegove 63 pjesme, a prva u nizu bila je "Nocturno" još 1979. Obožavao je i neizmjerno cijenio Fiamengo Olivera. Govorio je da nitko ne može pjesmu ispjevati kao on, ali nije bilo samo to, bilo je i to da je Fiamengovu pjesmu kako spada, savršeno, mogao ispjevati samo Oliver.
Primjerice, svaka čast Borisu Dvorniku, ali vidjelo se to najbolje na primjeru "Laku noć Luigi, laku noć Bepina". Tek kad je Oliver zapjevao, odjednom se začulo i kako je "šušnila koltrina" pred otvorenim prozorom navečer, odjednom se ukazalo "usnulo misto", Luigi s "Božanstvenom komedijom" u rukama i Bepina usnuli "na kušinu", koje ne bude niti "ure s kampanela".
Nije se Fiamengo sramio niti svoje pjesme, nije niti trebao, Runjić ga je do neba cijenio, Oliver obožavao, ali mu je ipak bilo malo blesavo što mu je najveću popularnost doživjela "Nadalina". Znao je reći da "nije to neka posebna pisma", da je "napisa stotine odličnih pisama", ali je "uho brže od oka i Nadalina je postala hit". A odakle uopće "Nadalina"? Pričao je da je u Komiži živio okružen dvjema susjedama Nadalinama, s jedne strane Nadalina Pericina, s druge Nadalina Gregetova. I obje su bile stare.
A Runjić je htio da ih opjeva kao lijepu ženu, seks bombu u koju se i "muškardin" i "karonja ka ča san ja" na prvi pogled zaljubi. Govorio je da bi, kad bi pisao pjesmu na pisaćoj mašini, odmah vidio i Olivera kako je pjeva. Pa je tako moralo i biti. A onda je počelo stizati ih vrijeme sve jednog po jednog; Runjića, Olivera, sad i njega, još i prije Arsena. U pamćenju je ostao dirljiv oproštajni govor Fiamenga Miloradu Bibiću Mosoru.
Samo, nije Fiamengo bio tako meškinjast tip da bi od svega toga radio "tužni treći čin". Kada je proljetos nastradao, koliko god da mu je doista pomogla intervencija oko smještaja u domu na Zenti, javna akcija da mu se pomogne koja je uslijedila, jako mu je teško pala. Molio je da se utiša ta kampanja, išlo mu je to na živce. A taj "poguranac" preko reda, pošteno gledajući, više je nego zaslužio.
Opjevao je Dalmaciju kao nitko prije niti poslije njega. OK, "Galeb i ja" od Zuppe, a i to je ispjevao Oliver i nitko se tu pjesmu ne usuđuje nakon njega prepjevati, nešto je doista kozmičko. No, to je ipak samo jedna pjesma. Fiamengo je bio taj koji je u stihu za Dalmaciju, za hrvatski Mediteran napravio ono što su ljudi poput Smoje radili u prozi. Fiamengo je Dalmaciju oslikao, kroz njegove pjesme su je prepoznavali turisti, kroz njegove pjesme i danas prepoznaju čak i samog Olivera.
Ako ćemo pravo, zaslužio je Fiamengo i taj dom na Zenti i vječnu zahvalnost i zbog svih onih tisuća "galeba", rekao bi Smoje "jebača", koji su zavrtjeli tolike furešte na romantiku dalmatinskog ljeta. Prije nekoliko godina Fiamengo je pričao i to da zna gdje će mu biti počivalište, u Komiži, tamo gdje ima "i svoju kuću i svoj grob", da će jednog dana tamo biti sahranjen u društvu ljudi kao što su Ranko Marinković i Ivica Vidović.
