Kultura
7341 prikaza

Oliverov Beograd bio je čaršija, a u novi nije htio

Oliver Dragojević
Siniša Hančić/Pixsell/History
Jednom je, u ono vrijeme kad se govorilo svašta, Oliver Dragojević rekao kako nikad više neće nastupati u glavnom gradu Srbije

Tamo daleko i tamo davno, oko pravoslavnog Božića 1998., atmosfera u Beogradu bila je, kako se to kaže, prava sportska. I prava i sportska u balkanskom okviru, onome u kojem se u nedostatku lopti šutaju ljudske glave. U Srbiju je, prvi put nakon završetka većine ratova u bivšoj Jugoslaviji – posljednji će biti okončan malo kasnije, 1999., intervencijom NATO-a na Kosovu – dolazila zagrebačka Cibona na utakmicu protiv Partizana.

U jednom od taksija koji je vozio prema dvorani Pionir ili od nje, danas to nije nimalo važno, u kojem su se na retrovizoru ljuljali križ i slika nekog četničkog vojvode iz onoga rata, Drugog svjetskog, svirao je i pjevao - Oliver Dragojević. Prije nego što će čuti stihove pjesme “Podsjeti me što to biješe ljubav”, taksist je mijenjao stanice kao i brzine.

Dvanaest godina poslije Robert Prosinečki je postao trener Crvene zvezde, a jedan navijač tog kluba je, komentirajući činjenicu da će “Hrvat voditi najveći srpski klub”, rekao: “On nije Hrvat. On je Robert Prosinečki”.

Oliver Dragojević In memoriam Life "Želim pjevati pjesme kojih se neću kasnije sramiti"

E isto tako, u zimu 1998., s radija ispod slike četničkog vojvode nije pjevao ni Splićanin, ni Dalmatinac, ni Hrvat, ni bivša, velika zvijezda jugoslavenske scene, nego samo - Oliver Dragojević. Jedan od onih malo što im je ime značilo više od nacije, bilo da se gleda iz njihova kuta ili s druge strane nišana.

Tih prvih godina nakon što je izbio mir, u Beogradu su, možda, a i to u dubokoj ilegali, koncert mogli imati KUD Idijoti i dva-tri alternativna banda poznata užoj obitelji. I Oliver Dragojević. On je, eto, baš te 1998. mogao reći kad, gdje i koliko želi svirati, pa sam u ugovor unijeti iznos honorara. Ista je ponuda vrijedila sve do prije godinu dana, kad je otišao po lijek za bronhitis, a dobio dijagnozu - karcinom pluća.

Jednom je, u ono vrijeme kad se govorilo svašta, Oliver Dragojević rekao kako nikad više neće nastupati u glavnom gradu Srbije. Danas i ta, kao i bezbroj tuđih, gorih i glupljih izjava, zvuči kao nešto što je najbolje bilo ne izgovoriti. Danas, kao i prije osam, dvanaest ili petnaest godina, ni ta, kao i silne tuđe, gore i gluplje izjave, ne zvuči kao nešto vrijedno pamćenja ili ljutnje. Samo što Oliver Dragojević zbilja nikad više nije otišao u Beograd. Bolest s tim nema nikakve veze - da je zdrav kao 2015., da upravo sjedi u Vela Luci, pije kavu i puši, ma da je na brodu i na ribama ili da ima nekog posla oko Prokurativa, opet ne bi bilo mogućnosti da ode u Beograd, kaže gdje će, kad, koliko i za koji iznos nastupiti. Njegovo je “nikada više” ostalo upravo to - nikada više.

Ispalo je, na kraju, da je ovdje sve samo prokleti trend: i jugoslavenstvo i hrvatstvo i evo ovo, sadašnje, bilo - prošlo, najbolje da se zaboravi, okrene budućnosti i zajedno zapjeva jedna koju svi znamo.

Nikola Kojo Glumčina Top News Oliverova smrt zavadila Srbe, oglasio se Nikola Kojo

Ništa Oliver Dragojević nije nosio kao značku i sve bi mu se, da jeste, oprostilo. Opraštalo se i više gorima od njega, gorima na svaki način i u svako vrijeme. Da je on otpjevao pjesmu o Titu, nju bi i Jovanka voljela. Da je, kad je došlo vrijeme u kojem se jučer mijenjalo što prije, na minut stao pored Franje Tuđmana, od sreće bi se i Gojko Šušak nasmijao. Da je, malo kasnije, Marakanom odjeknulo “Sve nježne riječi svijeta sačuvao sam za te...”, stadion Zvezde bi se od suza pretvorio u vještačko jezero.

Za 71 godinu života Oliver Dragojević je elegantno zaobišao svaku histeriju. Nije on početkom svibnja 1980. plakao pred kamerama, kao što se krajem svibnja 1990. nije pravio da je deset godina i nešto tjedana ranije od sreće pio u jednoj korčulanskoj konobi. Nije se ni one dvije tisućite, pet dana prije dvogodišnjice od prve utakmice Cibone u Beogradu, sjetio da bi bilo dobro vidjeti gdje su i što rade Marina Tucaković i Aleksandar Futa Radulović te imaju li, možda, još pjesama poput “Podsjeti me što to biješe ljubav”. Nije, eto, za sve ovo godina između svoje dvije riječi i barem dvije stotine tisuća eura odabrao tih milijun i pol kuna. A nitko, ali nitko živ, osim možda njegove supruge i sinova, ne zna zašto.

Oliver Dragojević LEGENDA Life Iskreni Oliver: "Žao mi je djece, perspektiva je loša"

Bezbroj tuđih “nikada više” iz devedesetih godina prošlog stoljeća bilo je oblik uvlačenja masi i vlasti u guzicu. Skoro sve i jedno poništeno “nikada više” imalo je svoju vrijednost u čvrstoj valuti. Oliverovo nije, ni prvo ni drugo. To njegovo “nikada više” i ništa više o tome zašto bilo je, očito, duboko intimno, toliko osobno da se o tome šuti i da se nikad ne promijeni. Pri tome nije on, ni prije ni poslije tih u kamen uklesanih riječi, rekao nešta zbog čega bi se i ljudima i civlizaciji morao pravdati. Oliverov Beograd, onaj stari - dok je, kako kaže jedna starogradska pjesma, bio čaršija - stao je u pet riječi kazanih u intervjuu Nedeljniku: “Bilo je tamo dobrih ljudi”. U novi nije htio, ali ga je primao kad i gdje god bi mu došao na koncert.

Kako se i koliko brzo ljudi mogu promijeniti, vidjeli smo dva puta u kvarat stoljeća: jednom kad su počeli zaboravljati što su bili, a drugi puta kad su, opet preko noći, zaboravili što su govorili i u što su se kleli. Kad čovjek danas vidi tko se sve miri i što se sve može pomiriti i voljeti - a može sve, baš sve, i Mladen Krstajić, i Marko Perković, i Jajo Houra, i kompletna Srbija, i Tereza Kesovija, i Podgorica, od table do table - dođe mu žao što se još ne puca.

Koliko god bilo teško razumjeti Oliverovu tvrdoglavost, ona je ovdje i među svijetom što danas želi biti ono što je do jučer prezirao, vrijedna poštovanja. Iako bi bilo dobro da je otišao: da pokaže što znači biti - zvijezda. Prava i velika.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.