Nietzche i Wagner? Ne, nisu nevini oko nacizma

Uobičajeno se misli da je fašizam pokret masa, ali izraelski povjesničar Ishay Landa tvrdi obrnuto: nacisti i fašisti masu su doživljavali kao amorfnu numeričku veličinu od koje tek treba oblikovati naciju. Mase su se na svjetskoj pozornici počele pomaljati s industrijskom revolucijom. Paralelno se odvijalo veliko prevrednovanje svih vrijednosti. Charles Darwin je teorijom evolucije prokrčio put Nietzscheovu svijetu bez boga, a nakon smrti boga, u ateiziranom prostoru ispražnjenom od vrijednosti, unutar liberalne demokracije, formirale su se dvije alternative - humanističko egalitaristička, Marxova, i antihumanistička, odnosno antiegalitarna Nietzscheova, koja je - smatra Landa - dala inspiraciju nacizmu. U hrvatskoj lijevoničeanskoj tradiciji (Danko Grlić) Nietzsche je od strane nacista zloupotrebljen, a njegov koncept Nadčovjeka zapravo u sebi sadrži ideju ostvarenja punine ljudskih mogućnosti. Landa pak misli da je ničeanska tradicija mišljenja, uz “neoničeance” Heideggera, Jüngera i Carla Schmitta, porodila nacizam, u trenucima kad je liberalni koncept zapeo u slijepoj ulici. Okorjeli antisemit Wagner bio je neviniji od njega, ali oba su po Landinu sudu krivci. U krajnjoj liniji, suvremeni nasljednici nacizma, poput De Benoista, baštinici su Nietzschea i Jüngera. Slučajno? Nipošto. Ali jednako je prema njemu kriv i liberalni kapitalizam. Odnos liberalizma prema fašizmu Landa vidi kao odnos geteovskog šegrta prema čarobnjaku - u trenutku kad šegrt (liberalno druš- tvo) izgubi kontrolu nad masama, on poziva čarobnjaka da ponovno zavede red. Nacizam, kaže dalje ovaj povjesničar, nije nastao kao opreka velikoj europskoj kulturi, kako misli Hanah Arendt, on je rođen u njoj. Goering je, primjerice, bio veliki poznavatelj i kolekcionar vrhunske klasične i moderne umjetnosti, dok je Heydrich, jedan od ključnih autora konač- nog rješenja, bio violinist. A gdje bi bio izlaz? Landa nudi povratak onome što Nietzsche prezire - egalitarnom, spokojnom “posljednjem čovjeku” (iz Zaratustre), sretnom i lišenom želje za natjecanjem, heideggerovskim i jungerovskim stajanjem na liticama, pred ponorima i najjačim iskušenjima egzistencije. Čovjek mase, “Posljednji čovjek”, nije opomena, nego uzor.