Pablo Picasso jednom se, navodno, potpisao na zapešće neke obožavateljice. Htio je ustanoviti koliko dugo neće oprati njegov potpis. Zamislite to prokletstvo - imate djelo s Picassovim autogramom, ali ga morate - uništiti!? Sadistički genij koji je mučio svoje supruge i ljubavnice proširio je područje borbe i na tuđe žene, mora se priznati genijalnim dadaističkim zahvatom. Nije poznato koliko dugo je idolatrija sprečavala dotičnu jadnicu da opere potpis, ali možemo zamisliti njen jauk kad je potpis "Pablo Picasso" nestao pod naletom sapuna i vode.
Ljudi su, općenito, spremni bez propitivanja glorificirati misli velikih ljudi, čak i onda kad je riječ o notornim bedastoćama. "Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način...", napisao je Lav Tolstoj. Dva svemira koja zahvaćaju dvije polovice ove misli toliko su široka da ne postoji nikakva šansa da ih se stisne u binarni kod. Zašto bi sve sretne obitelji bile sretne na isti način? Jedna uživa u bogatstvu, druga je sretna u siromaštvu, jedna živi u radosti s puno djece, druga kao atomska obitelj - tata, mama i dijete. Sretan brak sadista i mazohista - a osnovano vjerujemo da je privlačenje komplementarnih simptoma jače i dugotrajnije od ljubavi koja, ima li Beigbeder pravo, traje tri godine - sigurno pruža drukčiji osjećaj sreće od braka čije vezivo čini isti set vrijednosti. U nekim sretnim obiteljima vladaju konzervativna pravila, u drugima se do sreće stiže razuzdanošću. Dvije obitelji koje pate zbog gladi nesretne su zato što im krči u stomaku i njihova je nesreća ista.
To što je neku misao izrekao ili napisao Lav Tolstoj ne znači da je ne možemo opisati kao glupost, čak i ako je kodificirana kao kolosalan doseg. Slična je sudbina Nietzscheove slavne sentence: "Ono što nas ne ubije, ojača nas". Vrag zna kako je Nijemac to domislio, možda je pušio lošu marokanku. Granata koja ti odvali nogu ne ubija te, ali te ne čini jačim, čini te invalidom. Kao što te ne jača ni korona virus.
Nietzche pod skrbi sestre
Rene Descartes je htio biti mudar i duhovit, pa je rekao - napisao - kako je zdrav razum najbolje raspoređena stvar na svijetu: svi misle da ga imaju dovoljno. Uspio je biti duhovit, ali mudrost mu baš i nije savršena, ona pada već na autoru ove kolumne koji bi rado imao više zdravog razuma, ali on se, na žalost, ne naručuje preko Amazona - što su ti bog ili priroda dali, dali su ti. Nije manje često citirana i lijepljena na frižidere ni genijalna misao genijalnog Paola Coelha: "Ako nešto želiš dovoljno snažno, cijeli će se svemir urotiti da ti se to ostvari". Znam dosta kolega koji dosta snažno žele da im svemir pokrije minus na tekućem, ali nisam vidio ni jednog kojemu je to uspjelo.
No Coelhu je uspjelo s takvim mislima steći milijune, pa mu svemir, u načelu, više nije ni potreban - veliki novac navodno ima veliku kupovnu moć i u stanju je ispuniti mnogo želja. Ta Coelhova rečenica je u biti parafraza biblijske misli, prema kojoj jaka vjera može pokrenuti brda - no ona dijeli isti epistemološki problem kao i Coelhova mudrost: možda je istinita, ali još nitko to nije dokazao. Čim se prvo brdo makne, naklonit ćemo se autoru.
