Američkog pisca Henryja Millera njegov biograf Robert Ferguson opisuje kao neobičnu osobu kojoj je uspjelo započeti život kao ljudsko biće a završiti ga – koristeći književnost kao poligon autobiografskog preinačavanja identiteta – "kao rijetki hibrid čovjeka i knjige".
Iako se literarni svijet koji je Miller stvorio po svemu potpuno razlikuje od onoga kakav u svojim knjigama stvara bosanskohercegovački književnik Semezdin Mehmedinović, i za Mehmedinovića bi mogla vrijediti ista analogija: pišući i objavljujući već više od 35 godina poeziju i memoarsku prozu sastavljenu od fragmenata vlastite stvarnosti, taj je autor u književnosti došao najbliže nečemu što on sam naziva onim negdje koje zauvijek čuva sjećanje na stvarnost ljudi koji su otišli, a koji ne mogu, "naprosto odjednom biti nigdje".
Njegovo negdje knjige su koje je objavio i objavljuje, u kojima se opsesivno bavi potragom za dokazima prisustva čovjeka u vremenu – sebe sada i ovdje, ali i ljudi koji čine, ili su činili, njegov svijet. U sjećanju, svatko je protagonist svojega narativa istodobno i kao svjedok i kao glavni akter. A budući da je pisanje uvijek i proces rekonstrukcije ljudskoga postojanja u vremenu, svaka se književnost zapravo bavi sjećanjem.
Za razliku od Millera, Mehmedinović ne vidi sebe kao svojeg jedinog gospodara, nekoga oslobođenog od porijekla i nasljeđa koji se prema tome može u književnosti "ponovno izmisliti" – naprotiv. Njega njegovo porijeklo definira do srži: uz Miljenka Jergovića i Aleksandra Hemona smatran ključnim piscem generacije koja je stasavala u kulturnom krugu predratnog Sarajeva u 80-im godinama prošloga stoljeća, Mehmedinović (1960.) je, baš kao i njegova dvojica kolega, amblematski književnik u egzilu, vječni izbjeglica, unatoč tome što se u srpnju prošle godine, nakon 23 godine života u Sjedinjenim Državama, vratio u Sarajevo.
Na književnu je scenu stupio 1984. sa zbirkom poezije "Modrac", no širu pozornost privukao je knjigom zapisa, kratkih priča i pjesama "Sarajevo Blues" (1992.) o životu u Sarajevu pod opsadom. Napisao je još knjigu dnevničke proze "Ruski kompjuter" (2011.), knjigu pisama "Transatlantic mail" (2009.), te knjige proznih zapisa "Autoportret s torbom" (2012.), "Knjiga prozorâ" (2014.) i "Me'med, crvena bandana i pahuljica" (2017.).
Godine 2017. dobio je Nagradu Meša Selimović za najbolji roman na govornom području BiH, Crne Gore, Srbije i Hrvatske. Mehmedinovićeva je autofikcija upravo dobila novi nastavak, knjigu "Ovo vrijeme sada" koju je, kao i pet njegovih prethodnih knjiga, objavila zaprešićka Fraktura. U njoj pisac radi svojevrsnu rekonstrukciju svojega života, od "vremena vjere u književnost i umjetnost" u Sarajevu u doba njegovih umjetničkih i profesionalnih početaka u 1980.-ima, do onoga Sarajeva kakvoga pisac zatiče danas, povratkom iz izbjeglištva. Odabrani fragmenti njegova sjećanja koji čine tu knjigu postaje su impresivnog voznog reda života jednog izvanredno perceptivnog, duboko melankoličnog, nježnog i stidljivog pisca-promatrača, pisca trajno rastuženog esencijalno efemeralnom prirodom ljudskoga postojanja.
Semezdin Mehmedinović u 24 je godine promijenio 13 adresa, radio kao novinar i producent za brojne svjetske medije, upoznao, zavolio i izgubio brojne ljude, čitavo vrijeme intenzivno upijajući – pokušavajući istinski osjetiti – ono što se događa upravo sada. Svo to vrijeme – vrijeme prošlo, sadašnje i buduće – slijeva se, poput tužne bujice trenutaka koji čine ljudski život, u njegovo – i naše – "Ovo vrijeme sada".
Vaše vas književno stvaralaštvo otkriva kao ultimativnog promatrača opsjednutog nepripadanjem, pri čemu je izmještenost, egzil, tek jedan od aspekata te riječi – još jedna je prolaznost, nemogućnost opipljivog, "stvarnog" trajanja u prostoru i vremenu, što vas, ako dobro čitam vaše zapise, duboko, ljudski rastužuje. Jesam li u pravu? Što najviše definira Semezdina Mehmedinovića, pisca i svjedoka svoga vremena?
Šta mene definira kao pisca i kao osobu? Zanimljivo mi je da sam ovih dana čitao "Konfabulacije", posljednju knjigu Johna Bergera, i u njoj ima jedan vrlo kratak esej (Drskost) u kojem kaže da ga je kao pisca odredilo to što je sebe u ranim godinama doživljavao kao siroče. Čudna stvar, jer je živio u sretnoj porodici, okružen ljubavlju roditelja, ali on onda precizno objašnjava taj osjećaj uskraćenosti koja ga je obilježila. Njegov osjećaj se nije slagao sa stvarnim stanjem, ali je bio realan toliko da ga je odredio za cijeli život. I zaista je tako, nas trajno određuju uskraćenosti iz djetinjstva. Kao osobu, pa onda i kao pisca, mislim da mene najviše definira sklonost melankoliji. To je osjećaj jake tjeskobe, koji je mislim povezan s geografijom – rodio sam se i do rane mladosti živio u onim nizinskim krajevima gdje dominira listopadno drveće, gdje su promjene koje se dešavaju u godišnjim dobima jako izražene. Taj osjećaj ništavila u prelasku iz jeseni u zimu je meni u djetinjstvu bio pustošeći. Ako bismo se složili s tim da je egzil bio izbor, onda bih mogao reći da sam dugo vremena živio u izmještenosti iz jake unutrašnje potrebe da budem tamo gdje su šume i zimi zelene.
Od pisanja ne tražite katarzu, ne očekujete oslobođenje, već prije bijeg od zaborava, za sebe, ljude i prostore koji su vas obilježili, i koji vas obilježavaju. Kako izlazite na kraj sa stvarnošću? Pomaže li vam književnost da se smjestite, pronađete?
Zato što imam strah od izmišljanja, nastojim da opisujem ono što mi se događa ili što osjećam. Meni je književnost pomagala da prođem kroz neke važne životne situacije. Ali život i pisanje nisu ista stvar, to su ipak dvije paralelne stvarnosti. Nekad mi se čini da sam u ovom svakodnevnom preživljavanju jedna osoba, a u pisanju druga. Zapravo mi se čini da pisanje i život idu u suprotnim smjerovima. U prošlosti, dok sam bio mlad, živio sam intenzivno, tako da nisam imao vremena za pisanje. Život je bio izvor radosti, a pisanje je tražilo samoću od koje sam bježao. Sad su došle godine u kojima se to sasvim promijenilo, pisanje je izvor radosti, a ovaj svakodnevni, goli život je sve više stanje usamljenosti i dosade.
Čini mi se da vas je iskustvo rata i egzila odredilo i, kako sami kažete, "osudilo na život u sjećanju". Je li također moguće sjećati se previše?
Ima Borges onu priču o zaboravu kao antitezi memorije. Njegov se junak, Funes, zaključava u potpuno mračnu prostoriju, okružuje se apsolutnom tišinom, zbog toga što sve pamti i ništa ne može zaboraviti, on nastoji zaustaviti stvaranje novih sjećanja, jer ih više nema gdje u sebi arhivirati. Zaborav ima i svoju ljekovitu stranu. Posljednjih sam godina mnogo govorio o sjećanju i zaboravu, a istina je da postoji jedno pojednostavljeno vjerovanje kako je sjećanje vrijednost po sebi, a da je zaborav problematičan. U stvarnosti, i jedno i drugo ima svoju pozitivnu i negativnu stranu. Mi imamo potrebu da se sjećamo, kao što imamo i potrebu za zaboravom. A što tiče iskustva rata, koje u pitanju spominjete, mogu reći da je mene, kao i većinu pisaca moje generacije, rat odredio. U jednome tekstu ove knjige citiram važnu talijansku spisateljicu Nataliju Ginzburg, koja je govoreći o tragičnoj prošlosti svoje porodice u Drugom svjetskom ratu, upotrijebila formulaciju – Mene je rat oblikovao. Ja sam se u proteklih četvrt stoljeća identificirao s tom njezinom rečenicom. Vrlo je točna u opisu mene kao osobe i, ako hoćete, kao pisca.
U vašim zapisima važnu ulogu ima vaš sin – on je, čita se između redaka vaših tekstova, ipak sretnije od vas izmješten iz domicilne kulture u onu američku; znači li to da je u vašem slučaju prekinuta negativna spirala transgeneracijskog prijenosa traume, pa time i onih emocija koje sve nas na ovim prostorima trajno razdvajaju i dijele? Vratili ste se nedavno u Sarajevo – što vidite? Koliko je trauma duboko upisana u budućnost toga grada, naroda, države?
Ovdje smo govorili o pitanjima prošlosti onako kako je ona bitna piscu, kao arhiv događaja potrebnih u njegovome poslu, ali postoji tamnija priča o tome kako političke ideologije zloupotrebljavaju sjećanje i zaborav. Ovdje kod nas je to prisutno na najradikalniji način, zbog čega se i događa to što ste nazvali transgeneracijskom traumom. Političke ideologije projiciraju zaborav i revidiraju sjećanje. Ako se sjećate, prvo što se u ratu ovdje dogodilo bilo je spaljivanje Vijećnice i Orijentalnog instituta. Bio je to svjesni udar u sjećanje kolektiva. To je nasilno proizvođenje zaborava. Četvrt stoljeća je prošlo od završetka ratova, a zapravo se nije dogodilo stvarno približavanje među jučerašnjim zaraćenim stranama; neprijateljstva su dublja zahvaljujući identitetskim politikama na kojima su inzistirale nacionalističke stranke u vlasti, u međuvremenu su zapravo samo izoštrene razlike i animoziteti. I to nije samo bosanski problem, nego je problem cijele regije. O fenomenu naših balkanskih nacionalizama izvrsno je pisao politički psihijatar Vamik Volkan. On se služi terminom izabrana trauma (chosen trauma), tim riječima on objašnjava kako se nacije jednako kao i pojedinci pozivaju na neki događaj vlastitog stradanja u prošlosti, kao izgovor za pravo da se nekažnjeno uzvrati zločinom. Događaji koji se lako pretvaraju u izabrane traume sa svakim se ratom ovdje umnožavaju. To je zatvoreni krug. I tako će biti sve dok se inzistira na razlikama i uzajamnim animozitetima, i dok se ne pojave neki razumni ljudi koji će početi tražiti sličnosti i zajednički interes svih naroda.
Vi ste, u pravom smislu riječi, pripadnik izgubljene generacije, one kojoj je rat učinkovito razbio funkcionalnu i bogatu kulturnu identitetsku osnovicu. Osjećate li se kao da ste se sad konačno "vratili" u Sarajevo, nasuprot tome da ste tek "otišli" tamo? Je li stvarni povratak, povratak "do kraja", uopće moguć?
Povratak nije moguć. Previše smo se promijenili. Ja sam nakon dvadeset i četiri godine došao u Sarajevo. Otišao sam iz njega relativno mlad – imao sam 35 godina. Sada sam drugi čovjek. Prevelika je ovo promjena bila, nisam toga bio sasvim svjestan u ljeto prošle godine kad sam došao; drukčije je bilo dolaziti ovamo u posjete, sad je trebalo promijeniti kemiju tijela, stvoriti nove navike. Načelno mislim da je to bila greška. Treba se seliti u nepoznate gradove. U svoje se dolazi dok si u dvadesetima. U kasnim pedesetima, vratiti se u grad svoje mladosti, to je kao brisanje najljepših uspomena. Ali, sada je već godina otkad sam tu. Započeo sam novi život. Ima neke ljepote u tome da se krene ispočetka.
Predratno Sarajevo pripada "vremenu vjere u književnost i umjetnost". Je li ostalo išta od onoga Sarajeva koje je vjerovalo u umjetnost? I jeste li, pišući o važnoj temi Sarajeva 1980-ih osjećali neku vrstu odgovornosti, kao protagonist i kao umjetnik, prema tome svijetu "kojeg više nema"?
Otkad sam u Sarajevu, zanimljivo mi je ulaziti u prostore u kojima se nekad događalo nešto meni važno, gdje srećem ljude koji nemaju sjećanje na tu prošlost. Zanimljivo mi je uspoređivati. Posebno mi je važno suočavati se s određenim iskrivljenjima koje sjećanje pravi u odnosu na prošlost. Sjećanje retušira i popravlja. Bilo je puno traumatičnih događaja i u osamdesetima, koje je rat, zbog svoga intenziteta, sasvim potisnuo. O tome nisam mislio, to je mirovalo u zaboravu, a onda je sve oživjelo kad sam se suočio s poznatim prostorima, ili u susretu s naizgled nebitnim ličnim predmetima ili dokumentima iz tog vremena, koji su mi probudili tegobna stanja kroz koja sam prolazio dok sam živio ovdje, prije trideset i više godina. Ali, želio bih još reći da kad kažem današnje ili jučerašnje Sarajevo, kad uspoređujem ta dva svijeta, mislim na kulturni i književni život i ljude koji tome krugu pripadaju. To je mali dio tog grada. Ali to je “moje” Sarajevo. S tim svojim svijetom oduvijek imam kompliciran odnos. Vrlo često pročitam ili čujem da netko govori o Sarajevu općenito. Kao, Sarajevo je nekad bilo jedno, a sada je nešto drugo. I uvijek se pitam, što njemu zapravo znači taj pojam? Tko je to, ili što je to – Sarajevo? Gola arhitektura? Ljudi? Ili vlast? Tako generaliziraju i neki ozbiljni ljudi, od kojih očekuješ odgovorniji odnos prema jeziku. U pitanju je cijeli jedan apstraktni govor o gradu.
Kad je riječ o životu u današnjem Sarajevu, čini li vam se da su rane dovoljno zacijeljene da je tamo moguće živjeti normalno nakon zločina rata, na neki način i – zajedno s njima? Na koricama vaše nove knjige je gumica; je li moguće naprosto izbrisati prošlost?
Nije moguće izbrisati prošlost, niti treba. Piscu je prošlost skladište slika i događaja. Što se gumice tiče... ja volim objekte. Volim i da ih crtam. Razlog za to je što oni imaju određenu čulnost. Miris gumice. Gumica čuva sjećanja na naše prvo pisanje, na prvo iskustvo teksta. To je njeno primarno značenje u ovoj knjizi. Inače, ja sam uvijek, otkad pišem, nastojao da u tome budem nedvosmislen, izbjegavao sam metaforičko. Nekada mi se zbog tog nepovjerenja u metaforu prigovaralo, pa sam se obradovao ovih dana čitajući intervju koji je u povodu svog novog albuma Rough and Rowdy Ways Bob Dylan dao New York Timesu, i tamo govoreći o tekstovima svojih pjesama kaže da su one „the real thing, tangible, they’re not metaphors“ (stvarne, opipljive, nisu metafore). Dobro čovjek kaže… I ja volim ono što je očigledno...
Dolazite iz istog kulturnog kruga kao i Miljenko Jergović i Aleksandar Hemon; s njima dijelite (ili ste dijelili) status pisca u egzilu, no za razliku od Jergovića i Hemona, vi ste u egzilu doživjeli izmještenost iz jezika, gubitak doticaja s čitateljem kojemu se obraćate, ili želite obratiti – budući da ste nastavili pisati na bosanskom, a živjeti u engleskom jeziku. Međutim, najveći dio vašeg proznog opusa objavljen je upravo u vrijeme vaših "američkih godina". Kakva je to u praksi pozicija za pisca; život u jednom a pisanje u drugom jeziku? Je li i crtež koji spominjete, a koji je često integralni dio teksta u vašim knjigama, dijelom odgovor na nekakav jaz koji nastaje uslijed te "podijeljenosti"?
Pišući o tom fenomenu života između dva jezika nisam imao na umu samo socijalni aspekt tog stanja, već prije svega književni postupak. Nakon početnih poteškoća otkrio sam da to stanje zatečenosti između dva jezika ima određene prednosti, čak i privlačnost. Mislim da je to zahvalna, čak povlaštena pozicija, jer ono što napišem mogu vidjeti i iz perspektive onih koji će to čitati u različitim jezicima. Kao da mi to iskustvo pomaže da se krećem prema većoj jednostavnosti i razumljivosti. Meni je književnost govor slika. I zbog toga, između ostalog, osjećam potrebu da u knjige uvrštavam crteže. Ali se ne služim njima kao ilustracijama, vidim ih kao dijelove knjige koji su ravnopravni s tekstom. Meni su ti moji crteži, što bi rekao Dylan, “the real thing”. U njima nema metafora. Oni su očiglednost koju volim.
U tom smislu, i ovaj vaš povratak u Sarajevo na neki je način "povratak u jezik". Što očekujete od toga povratka? Posljednjih ste godina puno objavljivali u Hrvatskoj, no, čini se, ne toliko i u BiH. Gdje sebe iz svoje sadašnje pozicije smještate na vremenskoj crti vlastita književnog nasljeđa?
Da, sad sam u Sarajevu i osjećam kako se boje vraćaju u moj jezik. Zanimljivo mi je pitanje o svrstavanju. Sjećam se da sam u toku jedne književne promocije u Zagrebu krajnje dobronamjerno bio predstavljen i kao „hrvatski pjesnik“. To je valjda zbog toga što sam većinu svojih knjiga objavio u Zagrebu. Zapravo posljednjih skoro trideset godina objavljujem u Hrvatskoj, naprosto se tako dogodilo. Sasvim je moguće da je broj čitatelja mojih knjiga u Hrvatskoj veći nego u Bosni. Dobronamjerniku koji me je prozvao hrvatskim pjesnikom sam zahvalio i rekao da se ja kao pisac osjećam ničijim. Istina je da meni koncept nacionalne književnosti malo znači. Ono što u posljednje vrijeme otkrivam je da imam čitatelje, jer mi se javljaju iz Zagreba, iz Sarajeva i odasvud, i vidim da moje knjige čitaju s razumijevanjem. Kao pisac, osjećam obavezu prema njima, svojim čitateljima, a sve drugo je gola apstrakcija.
U knjizi "Ovo vrijeme sada" opisujete zanimljivu epizodu s promjenom paradigme u odnosima između žena i muškaraca u vašem američkom radnom kolektivu izazvane #metoo pokretom. Vratili ste se u BiH, zemlju koja osobito posljednjih desetljeća, kako se čini iz zagrebačke perspektive, prolazi proces obnove konzervativnih vrijednosti, svojevrsnog 'vraćanja u prošlost'. Bošnjačko-muslimansko društvo smatralo se prije rata jednom od najliberalnijih muslimanskih sredina. Je li još uvijek tako? Ima li pokret #metoo svoj odraz u BiH?
Slika sa strane koja je i do mene dolazila dok sam živio u Washingtonu bila je takva, govorilo se o toj regresiji, čak o militantnom islamu. Mislim da tu postoji jedna zapadna projicirana ideološka matrica radikaliziranja zajednica u kojima dominiraju muslimani, čega smo bili svjedoci cijelu proteklu dekadu u arapskome svijetu. Sad, gledam to izbliza, i osim tih nekih vanjskih manifestacija, glasnijeg razglasa u džamijama kod poziva na molitvu, i toga da se može vidjeti pokrivena žena na ulici (što je, usput, bila i moja američka svakodnevica), tu projiciranu sliku agresivnog islama ovdje zaista ne vidim. Ono što vidim je zbunjen i sluđen svijet koji je sistematski zlostavljan od strane korumpirane vlasti, i u tom smislu isto je stanje kod svih ovdašnjih konstitutivnih naroda. A što se #metoo pokreta tiče... Mislim da je ovo današnje Sarajevo manje muško društvo od onog predratnog. Vidim to u fascinantnom broju obrazovanih i artikuliranih žena koje se pojavljuju u javnosti, a mislim da se i ovdje, kao i u Hrvatskoj, dešava jedna važna promjena: bitnije knjige pišu spisateljice nego pisci. Zluradi bi kritičar rekao da je razlog tome opći gubitak interesa za književnost, i da knjige čitaju još samo žene. Mislim da se stanje mijenja na bolje, makar je ukupna slika položaja žena ovdje i u cijelom svijetu zaista katastrofalna, jačanje nacionalista i populista koji su po definiciji ženomrsci ništa dobro u tom smislu neće donijeti.
Vaša je nova knjiga doista aktualna – zahvaća i vrijeme od izbijanja globalne pandemije. Živimo usred epidemije koronavirusa, u globalnoj karanteni bez presedana koja nam je nametnula potpuno nove obrasce ponašanja i razmišljanja. Može li iz svega toga izaći nešto dobro?
Naši ljudi u vrijeme kakve kolektivne patnje običavaju reći: Ko zna zašto je ovo dobro? Bojim se da iz ovoga ne može izaći ništa dobro. Ima jedna pjesma Abdulaha Sidrana u kojoj je važan ovaj stih: "Svako je sutra gore od danas". Svijet naprosto biva sve gore mjesto. Ovo s pandemijom je samo idealna prilika da se neke vrijednosti dodatno uruše. U Sjedinjenim Američkim Državama recimo upravo stradaju univerziteti. Oni na vlasti, tu mislim prije svega na republikance, već desetljećima još od sedamdesetih pokušavaju degradirati obrazovni sustav. Njima je svijet bez obrazovanih ljudi ideal – s nepismenima je lakše izlaziti na kraj. Mi smo naučili živjeti s pozitivnom projekcijom negdje u budućnosti, to je onaj princip nade. Da nije nepopularno iskazati toliki defetizam, ja bih priznao da mi već neko vrijeme živimo u svijetu bez nade.
Putanja knjige "Ovo vrijeme sada" počinje i završava u Sarajevu, obuhvaćajući 40-godišnje razdoblje, do danas. Postaje toga puta otkrivaju izvanredno zanimljivo putovanje kroz povijest umjetnosti i kulture, gdje se doista čini da ste se nevjerojatnom igrom slučaja vrlo često nalazili na pravim mjestima u pravo vrijeme, upisujući brojne zanimljive ljude i događaje u svoju osobnu povijest, koja tako postaje dijelom "velike" povijesti. Ovu knjigu moguće je, tako, shvatiti kao svojevrsno podvlačenje crte, nakon završenog punog kruga. Kad gledate unatrag, jeste li zadovoljni sumom svojega života?
I ja vidim da je to neko podvlačenje crte, s tim što se to neće zaustaviti na ovoj knjizi. Već imam na umu nekoliko knjiga pisanih u tome modelu. Život je, kažem, beskonačan, krcat događajima, mnoge od njih bismo rado zaboravili. Određeni broj tih priča u ovoj knjizi napisan je kako bih prevladao nelagodnosti, zapravo stid koji sam kao osnovni osjećaj vezivao uz neki događaj. Neke su priče napisane iz potrebe da sebi razjasnim što mi se dogodilo, ali nekada i da otkrijem što je konkretan razlog zbog kojeg imam problem ispričati tu priču. Ja priličan broj ovih tekstova doživljavam kao neko razračunavanje sa samim sobom. Mnogo se dogodilo, živjelo se na različitim kontinentima, u različitim političkim sistemima, u ratu i miru, pravo govoreći, moglo se sve ovo nekako razgoditi na dva, možda tri normalna života. Možda bih zbog toga što sam imao priliku vidjeti toliko trebao biti zadovoljan i zahvalan. Ali nisam. Život je povelika lista grešaka, previše je tu bola koji smo jedni drugima nanijeli. Volio bih tu listu pretvoriti u knjigu.
U svojoj prethodnoj knjizi, "Me'med, crvena bandana i pahuljica", između ostaloga, tematizirate strah, za sebe, za voljene. Raspoloženje u "Ovo vrijeme sada" fundamentalno je drugačije, utoliko što odaje dojam neke vrste faktografske pomirenosti. Jeste li konačno pronašli put do mjesta kojemu pripadate? Nakon još jedne ispisane povijesti svojega života, postoji li još uvijek nešto za čime čeznete? Što je, na kraju, jedino bitno?
Znate, ona divna američka pjesnikinja Emily Dickinson pisala je pjesme na papirićima, na praznim kuvertama, i nosila ih skupa s kolačima na poklon dragim ljudima. Pisati ima smisla ako imamo na umu svoj najbliži svijet, onaj na koji smo svakodnevno upućeni. U tom smislu, od svih naših vremena, sadašnje je ipak najbitnije. Za pedeset godina, ako tada bude svijeta, malo je vjerojatno da će nas itko čitati. Nisam sklon riječima "duša" ili "ljubav", nerado ih upotrebljavam, jer me je strah da ne ulazim u prostor religijskog, a pravo govoreći, religije su tim riječima malo i potrošile značenja, ali svejedno mislim da je samo to na kraju bitno. To što volimo. I, ako bih mogao krenuti iz početka, ja bih zaista pisao samo ljubavne pjesme.
