Nije se slijepo vodio za zaradom, zbog čega su ga znali nazivati i luđakom

Cijeli sustav je dekadentan i davno se prestao ticati kreativnosti, a postao je produktivnost. Oni promatraju svjetsko tržište i žele proizvod koji mogu prodati u svijetu, ljutio se francuski redatelj Jean-Jacques Beineix. Prije nešto manje od dva tjedna, u 75. godini, preminuo je Beineix. Otkad je svojim prvim filmovima “Diva” i “Betty Blue” postigao veliku popularnost u SAD-u, a onda i kod kuće, Beineix je neprestano kritizirao filmsku industriju. Američke filmove, koji su se besramno gurali na francusko tržište, projekte bez duha upakirane samo da se što bolje prodaju, manjak pravog autorstva i vizije. “Zašto je ova industrija, vrijedna milijarde dolara, nesposobna pisati scenarije? To je dokaz da je cijeli sustav korumpiran. Trebaju nas redatelje da generiramo proizvod, no ne žele prikazivati filmove koje želimo snimati”, govorio je Beineix. Bio je figura vjerna sebi. Nije podilazio očekivanjima publike i kritike, nije se slijepo vodio za zaradom, vjerovao je da je film mjesto slobode, mjesto izražavanja, zbog čega su ga znali nazivati i luđakom. Ali nije bio neosjetljiv na kritike svojih filmova. Nikako mu nije sjelo što ga je publika 1993. godine u Cannesu izviždala na premijeri njegova visokobudžetnog filma “Mjesec u slivniku” s Gerardom Depardieuom i Nastassjom Kinski. Nikad istinski nije oprostio francuskoj publici što je obratila pozornost na njegov film “Diva” tek nakon što je postao hit u SAD-u. Francuze je zvao inteligentnima, ali skučenima. Naposljetku mu je karijera tiho zamrla, možda baš zbog toga što je ostajao vjeran sebi i svojim idealima, ma koliko se ta riječ doimala izlizanom. Na vrhuncu slave odbio je režirati hitove “Osvetnici”, “Alien: Uskrsnuće” i “Ime ruže” te se okrenuo dokumentarnim filmovima. Godine 1997. snimio je dokumentarac o sindromu zaključanog čovjeka prema priči francuskog novinara Jean-Dominiquea Baubyja, koji je treptanjem izdiktirao knjigu “Ronilačko zvono i leptir” o svom stanju nakon moždanog udara i kome. Deset godina kasnije je, prema toj istoj priči, Julian Schnabel snimio igrani film. Od dokumentarnih filmova koje je snimio Beineix, još se izdvaja “Otaku”, studija japanske mladeži opsjednute kulturom igračaka, akcijskih figura i video igara.