Cijeli sustav je dekadentan i davno se prestao ticati kreativnosti, a postao je produktivnost. Oni promatraju svjetsko tržište i žele proizvod koji mogu prodati u svijetu, ljutio se francuski redatelj Jean-Jacques Beineix. Prije nešto manje od dva tjedna, u 75. godini, preminuo je Beineix. Otkad je svojim prvim filmovima “Diva” i “Betty Blue” postigao veliku popularnost u SAD-u, a onda i kod kuće, Beineix je neprestano kritizirao filmsku industriju. Američke filmove, koji su se besramno gurali na francusko tržište, projekte bez duha upakirane samo da se što bolje prodaju, manjak pravog autorstva i vizije. “Zašto je ova industrija, vrijedna milijarde dolara, nesposobna pisati scenarije? To je dokaz da je cijeli sustav korumpiran. Trebaju nas redatelje da generiramo proizvod, no ne žele prikazivati filmove koje želimo snimati”, govorio je Beineix. Bio je figura vjerna sebi. Nije podilazio očekivanjima publike i kritike, nije se slijepo vodio za zaradom, vjerovao je da je film mjesto slobode, mjesto izražavanja, zbog čega su ga znali nazivati i luđakom. Ali nije bio neosjetljiv na kritike svojih filmova. Nikako mu nije sjelo što ga je publika 1993. godine u Cannesu izviždala na premijeri njegova visokobudžetnog filma “Mjesec u slivniku” s Gerardom Depardieuom i Nastassjom Kinski. Nikad istinski nije oprostio francuskoj publici što je obratila pozornost na njegov film “Diva” tek nakon što je postao hit u SAD-u. Francuze je zvao inteligentnima, ali skučenima. Naposljetku mu je karijera tiho zamrla, možda baš zbog toga što je ostajao vjeran sebi i svojim idealima, ma koliko se ta riječ doimala izlizanom. Na vrhuncu slave odbio je režirati hitove “Osvetnici”, “Alien: Uskrsnuće” i “Ime ruže” te se okrenuo dokumentarnim filmovima. Godine 1997. snimio je dokumentarac o sindromu zaključanog čovjeka prema priči francuskog novinara Jean-Dominiquea Baubyja, koji je treptanjem izdiktirao knjigu “Ronilačko zvono i leptir” o svom stanju nakon moždanog udara i kome. Deset godina kasnije je, prema toj istoj priči, Julian Schnabel snimio igrani film. Od dokumentarnih filmova koje je snimio Beineix, još se izdvaja “Otaku”, studija japanske mladeži opsjednute kulturom igračaka, akcijskih figura i video igara.
Iako je od ranih tinejdžerskih godina bio zaljubljenik u film, Beineix je donio odluku da će postati psihijatar. Na trećoj godini studija ipak odustaje od medicine i prepušta se svojoj istinskoj strasti: snimanju filmova. Najprije je radio kao asistent redateljima, potom je snimao reklame, od kojih je poznat njegov spot upozorenja o AIDS-u, a onda je počeo snimati autorske filmove. Debitantski film “Le chien de Monsieur Michel” ima zanimljiv zaplet: muškarac u mesnici traži otpatke za svoga izmišljenog psa, koje po dolasku kući sebi kuha. Kad susjedi saznaju da ima psa, Michel mora lajati i zavijati kako bi prikrio svoju laž. Filmovi “Diva” i “Betty Blue” učinili su ga ključnom figurom francuske kinematografije osamdesetih, koju su kasnije prozvali “cinema du look”. Ponovno je fokus bio na fotografiji, estetici, romantizmu, uopće vizualnom doživljaju stvarnosti, a otuđeni likovi su bauljali urbanim betonskim krajolikom, mokrim ulicama, pod neonskim svjetlima reklamnih panoa, tražeći od svijeta nešto što ni sami nisu mogli opisati. Životi likova ponekad su djelovali umjetno, previše živopisno, kao da žive u reklami, no to je bio samo još jedan od načina promatranja dosadne i statične stvarnosti. Termin “cinema du look” skovan je tek krajem 80-ih, a u istu kutiju su još stavljani Luc Besson i Leos Carax, iako su ovi redatelji uglavnom odbacivali bilo kakve etikete te vrste. “Diva” osvaja četiri Cesara, francuski ekvivalent Oscarima, i tad se Beineixa počinje prozivati Orsonom Wellesom. Kroz priču o mladom poštaru koji se zaljubljuje u opernu pjevačicu, Beineix priča priču o romansi, umjetnosti, umjetničkom integritetu, tehnologiji i mafiji. Nakon “Dive” je bio spreman emigrirati u SAD, jer je imao osjećaj da je Europa staromodna i trula, no ubrzo je shvatio da je i Hollywood zbog svoga mentaliteta i pohlepe također truo i od tada kreću njegove kritike kinematografije kao proizvoda. “Najprije, Hollywood me je vidio kao neku egzotičnu lutku. Bio sam prilično popularan u to vrijeme, a oni su govorili: ‘Napravio je tu ‘Divu’ za milijun dolara, neka napravi još jednu za isti iznos, no za američku publiku’. Za američku publiku? Još ne znam što to znači, no često sam to čuo”, pričao je.
”Betty Blue”, jedan od najupečatljivijih filmova iz epohe 80-ih i najvažnije Beineixovo ostvarenje, započinje strastvenom erotskom scenom u tijesnom bungalovu na francuskoj strani Mediterana. Sunčano je i vruće, boje su jarke, a Béatrice Dalle izgleda kao da je sišla s reklame za sladoled. Betty je slobodan duh, neumjerena, ispunjena čežnjom i avanturizmom, potpuno zaljubljena u Zorga, pisca u usponu. Zorg je pak povučen u sebe, nesiguran, neodlučan, frustriran zbog toga što se nikad nije uspio afirmirati kao pisac. Film je pokupio brojne nagrade, vinuo Dalle u zvijezde, no ovaj uspjeh redatelj više nikad neće ponoviti. Beineixa je 1991. uzdrmala smrt Yvesa Montanda, zvijezde filma “L’île aux pachydermes”, koji je umro nakon što je snimio posljednju scenu. Film govori o starcu koji umire od srčanog udara, a upravo je tako umro i Montand, zbog čega su neki govorili da ga je ubio Beineixov film. “Yves nije bio tamo da me brani, ni film, tako da je bilo vrlo teško”, rekao je Beineix.
Upravo je smrt Montanda, ali i smrt njegove majke i agentice iste godine pogurala Beineixa u depresiju i ogorčenost, ali i filmsku stagnaciju. Kad je ponovno uzeo kameru u ruke, počeo se interesirati za stvarne ljude i njihove priče te je iz toga izniklo nekoliko vrijednih dokumentarnih filmova. Osim nezgode s Montandom, taj film, kao i “Rosalyne i lavovi” prolaze prilično nezapaženo. Beineix kao da je izgubio svoj sjaj. Ili je izgubio volju da priča priče s kojima se ne osjeća povezano. Također je izgubio strpljenje da se bavi ljudima koje je držao lošima ili glupima, a koji su ga zauzvrat ocrnjivali. Međutim, Beineixevo mjesto na karti francuske kinematografije je neotuđivo. Njegovi likovi odcijepljeni od stvarnosti, njihov otpor dosadnom građanskom životu, njihovo slobodno paradiranje golotinje i sirove seksualnosti, kao uostalom i gradovi u kojima su prebivali, a koji su bili odraz njih samih, zrcalili su trenutak u vremenu kojeg više nema.
