Mirko Kovač mnogo je i dobro pisao o svojim prijateljima piscima. O njihovim knjigama i o književnosti općenito napisao je niz lucidnih i uzbudljivih eseja, u kojima se, osim kao dobar čitatelj, razotkrivao i kao ljubitelj anegdote, pa i onog trača koji ne ide na štetu otračanog. Ono što ulica ili kavana na nečiji račun mogu iskonstruirati i izmisliti, katkad i točnije govori o nekom čovjeku od onoga što se u stvarnosti dogodilo. Ali najbolji Kovačev esej o prijateljima, piscima i književnosti posvećen je Miodragu Bulatoviću i naslovljen “Zaboravljeni pisac”. Nijedan jugoslavenski, hrvatski, kao ni srpski pisac, s notornim izuzetkom Ive Andrića, nije svojedobno postigao takvu europsku i svjetsku slavu, prevođenost i međunarodnu prisutnost kao Miodrag Bulatović. Ali za razliku od Andrića, Bulatović se nije proslavio na valu sveeuropske obljubljenosti Jugoslavije i jugoslavenske varijante samoupravnog socijalizma. Tih šezdesetih, dok su ga prevodili na sve strane, dok je u Njemačkoj bio bestseler pisac, u Japanu mu roman bivao štampan u pedeset tisuća primjeraka, u Južnoj Africi doživljavao i treće izdanje, a u Turskoj punih šest tjedana bio najčitanija knjiga, Bulatović je kod kuće bio ideološki krajnje sumnjiv, od kritike prezren, a od pisaca, te bogme i pristojnijega građanstva, na svaki način izbjegavan. Knjige koje nije mogao objaviti u Beogradu, objavljivao je u Zagrebu ili Rijeci. Takvo to bijaše vrijeme: nije Zagreb nikad bio liberalniji niti prema prezrenim piscima otvoreniji od Beograda, ali razmetni sinovi i kćeri srpske književnosti uvijek su u njemu mogli naći utočište. Kao što su ga razmetni sinovi i kćeri hrvatske književnosti redovito nalazili u Beogradu i Novom Sadu. Tako je funkcionirala književnost u Jugoslaviji, ali to je bio i model po kojem se ostvarivala sloboda u federativnoj i relativno neslobodnoj zemlji. Ako je nešto smetalo jednom centralnom komitetu, obično nije smetalo drugom centralnom komitetu. A bilo je u tome i neke suptilne pakosti: hrvatskih komunista prema Srbima i srpskih komunista prema Hrvatima.
1702
prikaza
Nijedan jugoslavenski pisac, s izuzetkom Andrića, nije postigao takvu svjetsku slavu kao Bulatović

1/2
Vlast ga je ispratila kao jednog od svojih ljudi, opozicija kao jednog od neprijatelja, a novine u drugim (tada još) jugoslavenskim zemljama u njemu su vidjele jednog od na riječima najružnijih i najhudijih srpskih nacionalista. Nikome tad nije umro veliki pisac. Jedan od doista najvećih u povijesti naših modernih književnosti
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka