Kultura
847 prikaza

Nijedan jugoslavenski pisac, s izuzetkom Andrića, nije postigao takvu svjetsku slavu kao Bulatović

1/2
Sandra Šimunović/Pixsell, Public Domain
Vlast ga je ispratila kao jednog od svojih ljudi, opozicija kao jednog od neprijatelja, a novine u drugim (tada još) jugoslavenskim zemljama u njemu su vidjele jednog od na riječima najružnijih i najhudijih srpskih nacionalista. Nikome tad nije umro veliki pisac. Jedan od doista najvećih u povijesti naših modernih književnosti

Mirko Kovač mnogo je i dobro pisao o svojim prijateljima piscima. O njihovim knjigama i o književnosti općenito napisao je niz lucidnih i uzbudljivih eseja, u kojima se, osim kao dobar čitatelj, razotkrivao i kao ljubitelj anegdote, pa i onog trača koji ne ide na štetu otračanog. Ono što ulica ili kavana na nečiji račun mogu iskonstruirati i izmisliti, katkad i točnije govori o nekom čovjeku od onoga što se u stvarnosti dogodilo. Ali najbolji Kovačev esej o prijateljima, piscima i književnosti posvećen je Miodragu Bulatoviću i naslovljen “Zaboravljeni pisac”. Nijedan jugoslavenski, hrvatski, kao ni srpski pisac, s notornim izuzetkom Ive Andrića, nije svojedobno postigao takvu europsku i svjetsku slavu, prevođenost i međunarodnu prisutnost kao Miodrag Bulatović. Ali za razliku od Andrića, Bulatović se nije proslavio na valu sveeuropske obljubljenosti Jugoslavije i jugoslavenske varijante samoupravnog socijalizma. Tih šezdesetih, dok su ga prevodili na sve strane, dok je u Njemačkoj bio bestseler pisac, u Japanu mu roman bivao štampan u pedeset tisuća primjeraka, u Južnoj Africi doživljavao i treće izdanje, a u Turskoj punih šest tjedana bio najčitanija knjiga, Bulatović je kod kuće bio ideološki krajnje sumnjiv, od kritike prezren, a od pisaca, te bogme i pristojnijega građanstva, na svaki način izbjegavan. Knjige koje nije mogao objaviti u Beogradu, objavljivao je u Zagrebu ili Rijeci. Takvo to bijaše vrijeme: nije Zagreb nikad bio liberalniji niti prema prezrenim piscima otvoreniji od Beograda, ali razmetni sinovi i kćeri srpske književnosti uvijek su u njemu mogli naći utočište. Kao što su ga razmetni sinovi i kćeri hrvatske književnosti redovito nalazili u Beogradu i Novom Sadu. Tako je funkcionirala književnost u Jugoslaviji, ali to je bio i model po kojem se ostvarivala sloboda u federativnoj i relativno neslobodnoj zemlji. Ako je nešto smetalo jednom centralnom komitetu, obično nije smetalo drugom centralnom komitetu. A bilo je u tome i neke suptilne pakosti: hrvatskih komunista prema Srbima i srpskih komunista prema Hrvatima.


Miodrag Bulatović rodio se 1930. u Okladima, pokraj Bijelog Polja, u Crnoj Gori, i svoje važne i velike knjige, s kojima je, makar i nakratko, na jedno ili na dva desetljeća, postao ozbiljan svjetski pisac, napisao je i objavio između 26. i 39. godine. U tom se vremenu odvila i njegova međunarodna slava. Prvu je knjigu pročitao tek s navršenih šesnaest. A ono najvažnije u životu, što će ga trajno odrediti, zbilo se 1941. Legenda o tom događaju pripadala je mitologiji književnog života osamdesetih. Prepričavala se i dopričavala u različitim varijantama, malo tko je znao pravu verziju, da bi je konačno Mirko Kovač, Bulatovićev davni prijatelj i mlađi kolega koji je u njemu nalazio velikog književnog uzora, ispričao u eseju “Zaboravljeni pisac”. Evo te priče Kovačevim riječima, iako žalim što je ne donosim svojim vlastitim: “Buletova tetka i njezin muž Fjodor Arhipov, emigrant iz Odese, ubili su mu oca pred kućnim pragom; dječaku, budućem piscu, bilo je tad jedanaest godina. Poznavatelji crnogorske tradicije vele da se u Crnoj Gori ne pamti da je sestra ubila brata te da je to, može biti, prvo takvo bratoubojstvo u tom narodu. Vidjevši mrtva oca, dječak se nad lešom počeo tući kamenjem u glavu, bio je obliven krvlju kao i ubijeni otac; otada je patio od vrtoglavica, zapravo blažeg oblika epilepsije, a ožiljci na čelu od udaraca kamenom ostali su kao simboli, kao zapisi o toj krvavoj porodičnoj drami. Bule se nije libio govoriti o svojoj bolesti, nazivao ju je ‘svetom bolešću’, a počesto i č‘arolijom talenta’. Vidio sam jedan njemački list koji je na cijeloj stranici donio intervju s Bulatovićem, još u vrijeme izlaska njegove čudesne knjige ‘Vuk i zvono ’na njemačkom (München 1962.) naslovljen autorovom izjavom Ich bin ein Epileptiker”.


Književni niz Miodraga Bulatovića započeo je 1956. knjigom priča “Đavoli dolaze”, nastavljen je dvije godine kasnije, još jednom knjigom priča, naslovljenom “Vuk i zvono”. Već 1959. objavio je jedan od najvažnijih i najljepših romana u povijesti naših književnosti, “Crveni petao leti prema nebu”. Te godine Ninova nagrada nije dodijeljena. Obrazloženje: nije bilo djela koja bi kvalitetom zadovoljavala. A zapravo se radilo o tome da se žiri nije odvažio nagraditi ovoga mahnitog pisca, koji je od početka djelovao kao netko tko je pomoću svojih knjiga naumio izvršiti fizičko ili barem socijalno samoubojstvo. Nedodjeljivanje nagrade romanu “Crveni petao leti prema nebu” mnogi će ozbiljniji čitatelj doživjeti i protumačiti kao drugu najsramotniju epizodu u povijesti daleko najvažnije i najuglednije književne nagrade koja je ikad postojala u Srba i Hrvata, ali iz naknadne, postjugoslavenske hrvatske perspektive moglo bi se reći nešto upravo suprotno. Žiri se nije usudio nagraditi jednu veliku knjigu, ali nagradu nije dodijelio nekoj drugoj, bezvrijednoj, kao što bi to učinili hrvatski nagrađivači. Članovi žirija znali su artikulirati strah i ne izdati književnost. Uslijedila je pauza od punih osam godina i roman, prilično opsežan, “Heroj na magarcu”. A zatim, sljedeće, 1968. i njegov nastavak, naslova “Rat je bio bolji”. Njime je završen veliki Bulatovićev književni niz, koji ga nesumnjivo čini jednim od nekoliko najvažnijih pisaca onoga postpartizanskog pripovjedačkog i romansijerskog naraštaja koji se javlja po nastanku socijalističke Jugoslavije. U hrvatskoj književnosti predvođenog Rankom Marinkovićem i Slobodanom Novakom. U srpskoj Miodragom Bulatovićem, Danilom Kišom i Mirkom Kovačem (koji će na kraju svih krajeva završiti kao neželjeni i nevoljeni hrvatski pisac). 

 | Author: PIXSELL PIXSELL

Sljedeći roman koji Bulatović bude objavio zvat će se “Ljudi sa četiri prsta”, u njemu će se baviti ekstremnom, uglavnom hrvatskom, političkom emigracijom, i bit će to piščev stilski i estetski pad, koji je, kako to već u životu biva, povezan s nekim ljudskim, socijalnim i egzistencijalnim padom. Pisao je i objavljivao i nakon “Ljudi sa četiri prsta”, ali vrlo loše, izgubljeno i dekoncentrirano. Na kraju bio je imitator sebe samoga. I to u književnosti koja je sedamdesetih i osamdesetih obilovala mnogo boljim imitatorima Miodraga Bulatovića, nego što je on sam tad to umio biti. (Načinom stilsko-estetskog sunovrata i propašću talenta Bulatović je u mom formativnom katalogu vazda bio taman uz Džonija Štulića. No to je, možda, podatak koji se više tiče čitateljeve autobiografije.)
Knjige priča “Đavoli dolaze” i “Vuk i zvono” zapravo su vrlo različite i svjedoče o dvije Bulatovićeve socijalne i tematske opsesije: društvenom, ali još i više mentalnom i emocionalnom marginom, sirotinjom, ludacima, kriminalcima i nevoljnicima, simboličnim gubavcima s jedne strane, te vlastitim bjelopoljskim djetinjstvom, svojom životnom nevoljom i talijanskom okupacijom, s druge strane. Bulatović, međutim, nije autobiografski pisac. Stran mu je svaki dokumentarizam. On čak nije ni pisac realističnog prosedea. On je, u punom smislu riječi, istodobni suvremenik Franza Kafke, Samuela Becketta i Ive Andrića. Pritom, njegove su priče formom savršene, sadržajno i tematski začudne i jezovite, a stilski su besprijekorno izvedene. Bulatovićeva rečenica ima retorički napon i autoritet rečenice Miroslava Krleže, pripovjednu logiku i snagu Andrićeve, i poetski naboj i strukturu Kišove rečenice. Pritom, Kiš se u vrijeme Bulatovićevih knjiga priča još nije ni pojavio. Evo, kako zvuči taj rani Bulatović, molim vas čitajte ovo: “Pored prozorčića prođoše cipele, i glibave lepe. Krunio se ženski glas dozivajući Vitorija. Ceo taj urnebes, ceo taj život, sateran u preuski trenutak straha i ustostručene nagonske želje za bekstvom iz ove provalije, rastapao se tu, pred Pijetrovim očima, i bio pljosnat, zaokrugljen, lep. Napolju je klokotala voda, klokotali su glasovi, s mukom se porađajući iz pijanih dušnika, klokotao je i mitraljez negdje izvan plota”. Možda i nekoliko puta pročitajte zadnju rečenicu, tu virtuoznu i neobjašnjivu gradaciju od klokota vode, preko klokota ljudskih glasova, do klokota mitraljeskih rafala. “Đavoli dolaze” knjiga je margine, “Vuk i zvono” knjiga je djetinjstva. Ali i ovo, kao i sve drugo u pripovijedanju o Bulatoviću, treba shvatiti sasvim uvjetno.


Roman “Crveni petao leti prema nebu” pripovijeda o jednom siromašku, bijelopoljskome muslimanu, koji odlazi na pijacu prodati svog pijevca. Taj pijevac, veličanstveno opisan, s repom koji gori u plamenu i krijestom kakve nema među krijestama, najmilije je i najvažnije što siroti Muharem u životu ima. Ali on će, tako misli, prodajom tog pijevca riješiti sve probleme i postati drugi čovjek. Premda piše u trećem licu, Bulatović se vrlo snažno identificira s Muharemom i njegovim rezonima. To biva fascinantno, jer je Muharem mentalno zaostao, izrazito je oštećenog duha, djeluje kao nedovršen čovjek. Svijet oko njega je neprijateljski, rugalački, bijesan. Iz čiste obijesti bi da mu uzmu njegova pijevca. Tu je i gazda Ilija, kod kojeg Muharem radi kao nadničar. On ga voli, ali to ne smije pred drugima pokazati. Način na koji ga voli u svakom je smislu bolestan i socijalno neprihvatljiv.


“Crveni petao leti prema nebu” izazvao je skandal u vrijeme kad je objavljen. Da ovaj roman netko danas napiše, također bi izazvao skandal. U Hrvatskoj bi ga, recimo, od zabrane spasilo samo to što pravobraniteljice za ovo i ono, aktivistice, feministice i autorice sapunica, kao ni političari, crkvenjaci i predstavnici nacionalnih manjina nemaju naročit interes za književnost i ne čitaju zapravo ništa. Ali mimo toga, prema današnjim ultrakonzervativnim i turboliberalnim, kobajagi ljudskopravnim normama europske provincije, “Crveni petao leti prema nebu” čudovišno je nekorektna knjiga. Po svemu neugodnija, recimo, od Nabokovljeve “Lolite”. Ali nije je to one davne 1959. učinilo tako privlačnom niti je zato šezdesetih toliko prevođena i slavljena po svijetu. Ono po čemu je “Crveni petao leti prema nebu” bio tako slavan i prisutan je gotovo magična privlačnost, prohodnost i gravitacijska snaga u odnosu na čitatelja, kakva jednako postoji u nekih genijalnih knjiga (u “Sto godina samoće”, recimo, ili u “Prokletoj avliji”), kao i u pojedinim primjercima trivijalne ili kič književnosti (primjerice u “Galebu Jonathanu Livingstonu”, u Džubranovu “Proroku”, u “Malom princu”, toj dječjoj paraboli za odrasle...).


U romanima “Heroj na magarcu” i “Rat je bio bolji” Bulatović se bavio talijanskom okupacijom. Te knjige pisao je pod Malaparteovim utjecajem, ali koji je bio savršeno artikuliran i akceptiran. “Heroja na magarcu” premijerno je objavio kod Otokara Keršovanija, a knjiga je izazvala nesmiljeni bijes subnorovaca, starih partizanskih generala, komunista... Ove je posljednje Bulatović radosno ogovarao po inozemstvu, gdje je na pitanje u nekom intervjuu je li on komunist odgovorio: “Ne, ja sam normalan!”. Kako to da ga nisu uhitili i strpali na višegodišnju robiju? Dva su odgovora na to pitanje. Nacionalistički i antikomunistički paranoici, kao i dozlaboga loši pisci reći će da je Bulatović bio Udbin provokator, pa je zato tako i govorio. Mudriji i upućeniji, oni koji umiju ispratiti dramaturške figure epohe, reći će da Bulatovića nisu hapsili zašto što im je bilo jasno da od toga mogu imati samo štete, dok im je on kao slobodni lajavac bio savršeno bezopasan. Kao što je, uostalom, bezopasna bila i njegova književnost. Bila je to i u vremenu u kojem su država i partija itekako zazirale od književnosti te su pisce znali doživjeti kao vrlo ozbiljne neprijatelje. Ali Bulatović nije bio doživljen kao jedan od takvih. Uostalom, sam je to rekao: “Ich bin ein Epileptiker!”. Luđak, padavičar, ništarija i jadnik. To je on bio za komuniste, ali i za većinu kolega pisaca. Istina, zavidjeli su mu na svjetskom uspjehu, ali ni to za njih nije bilo tako strašno. Oni su bili uspješni kod kuće, a to je za njih bilo mnogo veće. Što je provincija dublja, to je lokalni uspjeh u književnosti važniji. Bila je to, rekli smo, 1941., ali su dječakovi rođaci i sumještani ulovili Fjodora Arhipova (tetku nisu, jer je tetka već pobjegla u partizane), pa su ga doveli pred kuću, dječaku su tutnuli pušku u ruke, da osveti oca. Nasreću, “taj je ritual spasila dječakova majka, razborita udovica, koja je podviknula: ‘Neće moje dijete u svijet obilježeno, neće to cijelog života nositi na duši’.” Arhipova su sami zatukli, a dječak je bio gorko razočaran majčinim postupkom i onim što je propustio. “Ne samo da ga nećeš ubiti”, rekla mu je mater, “nego ćeš potražiti njegovu ženu, tvoju tetku Milijanu, i oprostiti joj”. Zaista, tako je i bilo. Pronašao ju je u Vrnjačkoj Banji, gdje je bila direktorica Doma invalida. Prihvatila ga je i pomogla mu da se školuje. Nije to bilo iz ljubavi, govori Kovač, tako je mislio i Bulatović, tako će i ovaj njegov čitatelj, nego iz puke i u osnovi prazne želje za iskupljenjem. To iskupljenje u slučaju tetke Milijane nije bilo ni naročito skupo. Zanimljivo je, međutim, i na crnogorski način herojski, kako je, i čime je, majka usmjerila dječakov život. Sam je Bulatović u intervjuu koji je dao Bori Krivokapiću ovako govorio: “Da nisam ušao u tu vrstu kriminala koji se zove literatura, verovatno da bih u onom drugom, stvarnom, još više postigao. Zato je za mene literatura spas. Čovek, ili dečak onog mentaliteta, u činu osvete teško da bi se ikad zaustavio. I ko zna koliko bih krvi, tuđe, morao da prolijem da bih osvetio onu koju je prolio Fjodor Arhipov. I koju su prolili drugi ljudi svih godina mog života. Meni je literatura zamenila krvnu osvetu”. Ako se u ovim riječima i nađe mistifikacije, a svako je govorenje o sebi oblik mistifikacije, to je mistifikacija autentičnog književnoga genija. Kasnije, Miodrag Bulatović imao je sreće u životu. Ali on je iz nekih svojih razloga, ili iz nekog ludila koje izvan književnosti nije opservirano, prezreo svaku sreću. Od književnosti je odlično zarađivao, s novcima je dobro znao, u njegovim su se džepovima novci kotili, pa se dobro i oženio, u Ljubljanu, u vrlo finu i bogatu građansku kuću. Tamo je živio kao gospodin i dočekivao prijatelje s Istoka. (Kad ga je Kovač nagovarao da ne sudjeluje u hajci na Danila Kiša, nego da ispadne gospodin i objasni mu kako on nema ništa s tim, Bulatović mu je mirno odgovorio: “Ali ja nisam gospodin, ja sam ološ”.) Kako se, malo-pomalo, budio demon srpskog nacionalizma, i kako je đavo sve češće bančio i stolovao u Beogradu, tako se Bulatović malo-pomalo dizao iz blata kojim su ga prethodno zasuli. Najednom je, u osamdesetima, postao građanski prihvatljiva osoba. Njegov antikomunizam bio je općeprihvaćen, a on je, upravo u vrijeme kad se počelo raspadati na federativnom principu konstituirano Udruženje književnika Jugoslavije, postao predsjednik Udruženja književnika Srbije. Ušao je u verbalni rat s Hrvatima i Slovencima (među kojima je i dalje živio), koji će se zatim uzdići na višu razinu s Miloševićevim dolaskom na vlast. Bulatović je bio u prvim redovima uz vožda, bio je jedan od suosnivača Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, narodni poslanik u Skupštini Srbije, ratni huškač, koji je progonio neprijatelje režima, jedna od mračnijih figura pokreta koji će zamračiti Srbiju i Jugoslaviju učiniti nemogućom. Pritom, goleme je, kažu, novce uložio u Zajam za Srbiju. Premda je, po prirodi, bio škrt čovjek, i premda nije imao nikakvih iluzija o zajedničkom ili općem dobru. Kad ga je 15. ožujka 1991., šest dana nakon što je Milošević na beogradske ulice izveo tenkove protiv opozicije, u Igalu prekinulo srce, vijest o njegovoj smrti kliznula je niz novinske margine. Vlast ga je ispratila kao jednog od svojih ljudi, opozicija kao jednog od neprijatelja, a novine u drugim (tada još) jugoslavenskim zemljama u njemu su vidjele jednog od na riječima najružnijih i najhudijih srpskih nacionalista. Nikome tad nije umro veliki pisac. Jedan od doista najvećih u povijesti naših modernih književnosti.


I kako je u času svoje smrti otpisan i zaboravljen, takav je, otpisan i zaboravljen, Bulatović danas. Osim Mirka Kovača, nitko ga u proteklih trideset godina nije oglasio kao velikog pisca. Ili kao bilo kakvog pisca. Da je riječ o kazni zbog pokvarenosti i gada, koji su Bulatovića krasili, bila bi to kolosalna i zaslužena kazna. Samo što ni u tom slučaju njome ne bi bio kažnjen jedan grešan čovjek, koji je prezreo i odbacio svaku mogućnost da u životu bude sretan, nego bi njome bili kažnjeni potencijalni čitatelji genijalnog pisca. Svojedobno sam maštao o novinskoj rubrici u kojoj bih ispisivao eseje-posvete suvremenim našim piscima. Rubrika bi imala krajnje trivijalan naziv - Karika koja nedostaje. I svakome bih piscu - naravno, onom kojega smatram dostojnim toga - nalazio predšasnika kojeg nesvjesno tradira. Pisca kojeg, po mom sudu, nije čitao, a zavolio bi ga da jest. Ovakve maštarije služe mi za odmor i veselje. Često ih smišljam na putovanjima. Dok vozim niz autoput, uređujem tako neke imaginarne književne novine. Ovo bi, međutim, mogao biti esej iz rubrike Karika koja nedostaje. I neka tako bude. Ostat će jedini u nevidljivom nizu, posvećen Damiru Karakašu. Miodrag Bulatović je njegov tajni pisac. Roman “Crveni petao leti prema nebu” omiljena je nepročitana Karakaševa knjiga. Hajde da provjerimo je li zbilja tako.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.