Hiroko Oyamada japanska je autorica rođena 1983. godine u Hirošimi. Diplomirala je japansku književnost, a nakon diplome promijenila je posao čak tri puta u pet godina te je upravo to iskustvo inspiriralo nastanak njezina romana ‘Tvornica’, za koji je 2013. godine osvojila nagradu Oda Sakunosuke. Roman je to koji progovara o besmislenom svijetu modernog zaposlenja te iz perspektive triju likova pruža tri različita pogleda na kapitalističku mašineriju koja je postala neizostavni dio današnjeg društva. U povodu gostovanja na 31. Sa(n)jam knjige u Istri, razgovarali smo s Hiroko o tome kako je njezin roman nastajao, o različitim izazovima kapitalističkog društva, o političkoj situaciji u Japanu te o brojnim problemima s kojima se u suvremenom svijetu suočava radnička klasa.
BestBook: Vaš roman ‘Tvornica’ inspiriran je vašim osobnim iskustvom potrage za poslom nakon što ste diplomirali, a čitav taj proces u romanu je opisan kao nešto poprilično apsurdno. Kako to izgleda u stvarnom životu, kakvo je bilo vaše iskustvo?
Nakon što sam diplomirala, zaposlila sam se u jednoj maloj izdavačkoj kući, ali sam ondje brzo dala otkaz. Poslije toga sam radila na nekoliko nestalnih radnih mjesta, privremeno ili na nepuno radno vrijeme. Svaki je oblik zaposlenja, kao i svako radno mjesto, imao svoja zasebna pravila, nelogičnosti i apsurde. Dok sam bila redovno zaposlena, činilo mi se kao da će mi se tijelo raspasti pod teretom dugih radnih sati i pritiska. S druge strane, na nestalnim poslovima osjećala sam stres zbog neizvjesnosti i niskih primanja. Kada sam bila zaposlena u jednoj velikoj tvornici, nije mi bilo posve jasno što zapravo radim, i to me strašno mučilo. Obavljala sam samo sitne zadatke koji bi mi bili dodijeljeni, ali nisam uopće shvaćala kako time doprinosim tvornici niti zašto za to primam plaću.
Sve ono što me mučilo i iscrpljivalo, najprije sam počela zapisivati u kratkim crticama – bilo je to nešto poput dnevnika. Tijekom pisanja, zbilja se postepeno počela miješati sa stvarima koje se nisu stvarno dogodile, i tako je nastao roman ‘Tvornica’. Zapisivanje svega u roman tadašnjoj meni donijelo je veliko olakšanje; sada sam počela promatrati cijelu situaciju, i razmišljati o njoj, s užitkom.
BestBook: Radnja ‘Tvornice’ smještena je u neimenovanom japanskom gradu, ali tema se čini vrlo univerzalnom. Koliko radnja romana ovisi o geografskom kontekstu?
Budući da sam cijeli život provela u Hirošimi, za mene je to mjesto postalo svojevrstan temelj za viđenje ostatka Japana. Zato i mjesta radnji u mojim romanima, čak i ako to nije izričito navedeno, nastaju s obzirom na geografska obilježja i veličinu Hirošime. Ipak, vjerujem da u svakoj regiji postoji neka ‘Tvornica’, neko poduzeće koje je u gradu najvažnije, sa svim svojim posebnim pravilima i čudnovatostima. Mislim da zbog toga, čak i kad pišem o nečemu što mi je osobno vrlo blisko, kroz detalje počne isplivljavati i određena univerzalnost.
BestBook: Likovi u vašem romanu zapeli su na besmislenim poslovima i sve što moraju raditi čini se vrlo mehaničkim i dehumanizirajućim, a s obzirom na veliki tehnološki napredak kojem svakodnevno svjedočimo, pogotovo kada je riječ o umjetnoj inteligenciji, čini se da će ljudi jednoga dana stvarno biti zamijenjeni strojevima. Kako vi gledate na to?
Da. Upravo taj nedostatak jasne poveznice između rada i života – rada i “sebe” – dovodi likove ‘Tvornice’ do ludila. Otupljuje ih. Uzmemo li u obzir kako se slične stvari mogu događati i u stvarnom životu, mislim da ovakav zaplet postaje još snažniji. Pogotovo se u državi poput Japana, u kojemu jaz između stope nataliteta i broja starijeg stanovništva nastavlja rasti, čini nemogućim izbjeći uporabu umjetne inteligencije kao svojevrsnu nadoknadu za gubitak radne snage.
Ako UI upitamo nešto, ona će nam dati odgovor koji zvuči dobro. Iz goleme količine podataka izvući će i pokazati nam informacije koje nam ponajviše odgovaraju. Ali prema čijim su točno kriterijima one probrane? Stoji li itko iza svih tih preuzetih informacija? Nisu li odgovori dobiveni od UI-a vođeni korporativnom željom za profitom? Sva ta pitanja u meni stvaraju zlokoban osjećaj. Osobno, UI koristim u aplikacijama poput onih za GPS ili prevođenje, ali, bez obzira od kolike koristi bile i koliko mi olakšavale stvari, uvijek osjetim taj isti, zlokoban osjećaj nelagode. Što ako nitko, nikada više ne bi imao taj isti osjećaj? Bi li se život unutar takvog čovječanstva razlikovao od onog kakav je sada?
BestBook: Kafkijanska atmosfera vrlo je prisutna u vašem romanu. Granice između onog što je stvarno i onoga što nije poprilično su zamagljene, puno stvari čini se bizarnima ili nelogičnima, a likovi općenito osjećaju neku vrstu nelagode. Zašto ste se odlučili za takav način pisanja?
Zato što sam, dok sam radila u tvornici, neprestano imala dojam da se nalazim u nestvarnom svijetu. Iako sama nisam bila redovno zaposlena, mogla sam pretpostaviti da i oni sa stalnim zaposlenjem, pa čak i oni čiji se poslovi smatraju osobito važnima, također imaju svoje vlastite apsurde i pomutnje. Mislim da svatko na svome radnom mjestu radi neke neobične stvari koje se zapravo ne razlikuju toliko od onih čudnih i nelogičnih događaja iz ‘Tvornice’. Ponekad su to radnje koje izvodimo bez ikakvog propitkivanja, a ponekad ih obavljamo iako bismo ih najradije izbjegli. Vjerujem da čin pisanja može učvrstiti i naglasiti neprirodnost i stranost takvog mehaničkog ponašanja i rutine svakodnevice. Svačiji život i svačiji posao postali bi nestvarni kada bi se o njima pisalo.
BestBook: Osim Kafke, možete li izdvojiti još neke autore ili neka književna djela koja su posebno utjecala na vas?
Sjećam se da sam kao dijete čitala roman ‘Ja sam mačka’ od Natsume Sōsekija i da mi je bio iznenađujuće zanimljiv. Bilo je tu smiješnih, zabavnih trenutaka, a i onih koje kao dijete nisam razumjela, ali su mi kroz čitanje svejedno bili nekako zanimljivi. To mi je bio prvi korak prema zanimaciji za svijet romana i književnosti.
Također sam, usred pisanja ‘Tvornice’, čitala i ‘Zelenu kuću’ Marija Vargasa Llose. Zadivilo me kako uspijeva stvoriti čitav jedan svijet unatoč ispreplitanju vremena i događaja. Shvatila sam kako i ja želim početi pisati na takav način. Možda ni ne bih bila dovršila ‘Tvornicu’ da nisam pročitala ‘Zelenu kuću’.
Osim toga, volim stvaralaštvo Mieko Kanai i divim se njezinu načinu pisanja u kojem se misli i osjećaji međusobno nadopunjuju i neprestano proširuju.
BestBook: Kako danas izgleda život radničke klase u Japanu?
Mislim da se ono što smatramo uobičajenim životom razlikuje ovisno o društvenoj poziciji. Velik broj ljudi radi na nestalnim poslovima, a mnogo je i onih koji su redovno zaposleni, ali su za taj posao loše plaćeni. Čini mi se kako je sve više ljudi koji žive na rubu, i samo ih jedan krivi korak dijeli od potpunog raspada života. Unatoč tome, Japanci se ne bune niti štrajkaju. Od rane im se dobi naglašava kako je stvaranje neugodnosti drugim ljudima težak grijeh pa mnogi štrajkove i prosvjede vide kao ometanje tuđe svakodnevice. U Japanu je borba za vlastita prava na način koji bi drugima mogao biti neugodan tabu. Zbog toga, bez obzira što možda živi jako teško, velik broj ljudi u stvarnom životu trpi u tišini ili uopće ne izlazi iz kuće, a svoje nezadovoljstvo iskazuje tek povremeno na internetu. U isto su vrijeme ravnodušni prema politici pa ne izlaze na izbore iako im život postaje sve teži i teži.
BestBook: Vaš roman također predstavlja i kritiku suvremenog kapitalističkog društva u kojem danas živimo. Što biste izdvojili kao najveći problem u takvom društvu?
Nisam socijalistkinja, ali u sebi osjećam snažan otpor prema kapitalizmu. Novac, koji bi u osnovi trebao biti samo sredstvo za čovjekov život, danas se pretvorio u gospodara svakog živućeg ljudskog bića. Jedan jedini postupak tog gospodara može vrlo lako obezvrijediti nečiji život ili prava. Društvo, čija bi svrha trebala biti omogućavanje boljeg života za ljude, postalo je instrument opresije od kojeg je maltene nemoguće pobjeći i to me ispunjava bijesom. Možda bi se mogli povući u planine i živjeti hraneći se divljim biljem i plodovima sa stabala, ali i te bi planine najvjerojatnije imale nekog vlasnika.
BestBook: Koji je, prema vašem mišljenju, najveći problem s kojim se u današnjem svijetu suočava radnička klasa?
Iskreno, mislim da je najveći problem to što se rad premalo cijeni i što visina plaće ne odražava njegovu istinsku važnost. Za vrijeme pandemije sva je pozornost napokon bila na esencijalnim radnicima, onima o kojima ovise ljudski životi, poput ljudi koji brinu za starije, bolesne i malu djecu, onih koji prevoze robu diljem države i poljoprivrednika. Postalo je jasno koliko su svi oni slabo plaćeni i koliko je nizak njihov društveni položaj. Unatoč svemu tome, nakon pandemije se ništa nije uistinu poboljšalo. Nameće nam se da oni koji održavaju živote i skrbe o dobrobiti drugih nemaju nikakvu stvarnu moć unutar kapitalističkog sustava vrijednosti, pa je zbog toga cijena njihova rada niska. Tako se širi sustav vrijednosti po kojem je obezvrjeđivanje života i ljudskih prava nešto što je prihvatljivo.
BestBook: Tvornica u vašem romanu djeluje kao mjesto koje svojim zaposlenicima pruža apsolutno sve, kao grad unutar grada, ali pritom nitko od likova ne razumije što tvornica zapravo proizvodi ni koja je njihova uloga u čitavom tom sustavu. Kako se to manifestira u stvarnom svijetu?
Mislim da velik broj nas u ovom trenutku zapravo uopće ne razumije što radi. U Japanu se, primjerice, svakog dana bacaju ogromne količine hrane. Sva ta hrana dolazi nam upakirana u plastiku i druge ograničene resurse. Za proizvodnju ambalaže, prijevoz hrane u njoj i zbrinjavanje otpada troše se velike količine goriva i električne energije. No u isto vrijeme, u navodnu svrhu sprječavanja daljnjeg uništavanja okoliša, nama građanima se savjetuju beznačajne stvari poput: “Ponesite višekratne torbe kada idete u kupovinu” ili “Nemojte bacati peteljke i kore od povrća jer se sve to može pojesti”. Dok se u vrtlogu ratova u Palestini, Ukrajini, Sudanu i brojnim drugim dijelovima svijeta svakodnevno vrši masakr nad ljudima, televizijske emisije prikazuju nam priloge o tome koji je video s mačkama postao najviralniji ili koja je televizijska ličnost pojela najviše hrane. Nitko od nas zapravo ne shvaća koja je njegova uloga, a upravo takvima nas društvo i želi – to je jednostavno način na koji kapitalističko društvo funkcionira.
BestBook: U ostalim svojim djelima također istražujete različite izazove i probleme u modernom društvu. Što vas privlači takvim temama, poput rada, financija i rodnih uloga?
Iako za sebe ne mogu reći kako svakoga dana brinem o problemima vezanim uz rad ili rod, otkad sam počela pisati, takve su teme svaki put dosad uspijevale pronaći svoj put u ono što napišem. Jako me frustrira položaj nestalnih radnika ili okolnosti u kojima se nalaze majke i, općenito, žene, i kada tu frustraciju zapisujem u obliku romana, ona se pretvori u nešto vedrije i zabavnije. Želim uživati u procesu stvaranja romana, no ako je sadržaj onoga što pišem zabavan, to ne znači da se i ja zabavljam pišući ga.
BestBook: Rođeni ste i živite u Hirošimi. Kako to utječe na vaše pisanje? Mislite li da bi se nešto u vašem načinu pisanja promijenilo kada biste živjeli, recimo, u Tokiju?
Da živim u Tokiju, vjerojatno bi moj način pisanja bio drugačiji. Baš zato što potječem iz provincijskog grada, u meni postoji određeni osjećaj otuđenja. U isto vrijeme osjećam sva bogatstva, ali i gušeću težinu mjesta koje nije središte zbivanja. Na primjer, u romanima volim upotrebljavati riječi koje se koriste u Hirošimi, i kada to napravim dovoljno dobro, kao da nastane neko neobično mjesto koje je u isto vrijeme u Japanu, ali i negdje drugdje.
BestBook: Postoje li neke japanske tradicije koje su vam posebno drage i za koje biste voljeli da ih usvoji i zapadni svijet?
To je teško pitanje. Budući da oduvijek živim u Japanu, postoje njegove dobre i loše strane koje mi je teško sagledati na objektivan način. U mojoj Hirošimi, ali drugim dijelovima Japana, postoji tradicionalna umjetnost zvana kagura (ujedno ples, predstava i šintoistički ritual). To nije umjetnost koja je ograničena isključivo na profesionalne izvođače. I obični ljudi iz zajednice mogu se priključiti lokalnim kagura grupama te tamo redovito vježbati i nastupati na jesenskim festivalima, novogodišnjim događanjima i drugim manifestacijama. Ja sama kaguru odem samo pogledati, ali pomisao da ljudi koji nisu profesionalci – bilo da su studenti ili radnici – zajedno vježbaju i stvaraju svoje scenske nastupe, duboko me gane, ne samo zbog ljepote same izvedbe nego i zbog procesa kojim nastaje. Vjerojatno u svakoj državi i svakoj regiji postoje neke slične tradicije i jako me veselilo saznati nešto više o tradicionalnim kulturama u Hrvatskoj, odnosno u Puli.
BestBook: Mislite li da je u današnjem društvu problem isključivo u kapitalizmu ili problem predstavljaju i imperijalističke tradicije i tendencije koje su još uvijek prisutne u brojnim državama?
Kapitalizam je, u svakom slučaju, veliki problem. Ipak, ne možemo ignorirati ni ostavštinu imperijalizma. Današnji sukobi i ubijanja nastaju zbog naseljeničkog kolonijalizma, ali u njihovoj osnovi nalazi se imperijalistička ideologija. Isto je, naravno, i u Japanu. U svijetu postoje povlaštene države, rase i društveni slojevi, a mnogi ljudi (često i potpuno nesvjesno) u sebi nose sustav vrijednosti prema kojem se one bez tih povlastica smije iskorištavati, ubijati ili omalovažavati.
BestBook: Kako biste opisali trenutnu političku situaciju u Japanu? Kakva je u odnosu na onu u ostatku svijeta?
Imam vrlo pesimistično mišljenje. Kada je riječ o sreći i dobrobiti građana, međunarodnim problemima kojima se ne bi trebalo okrenuti leđa – poput sukoba i ubijanja diljem svijeta ili pitanjima okoliša – politika uopće ne funkcionira. Ljudi postaju sve siromašniji, ali unatoč tome ne ustaju protiv takvog stanja, niti se čini da shvaćaju kako im takav stav steže omču oko vlastitog vrata. Umjesto toga, raste podrška strankama koje zagovaraju militarizaciju i isključivost prema drugima. Još je više onih koje politika uopće ne zanima. Japan je zasad jedina država u svijetu koja je pretrpjela nuklearno bombardiranje. Hirošima, grad u kojem sam rođena i odrasla, mjesto je nasumičnog masakra velikog mnoštva ljudi. Smatram da je ravnodušnost japanske vlade i građana prema postizanju svjetskog mira i potpunom nuklearnom razoružanju nešto što se ne može opravdati.
BestBook: Na čemu trenutno radite? Pišete li nešto novo?
Jako sam zahvalna što sam već nekoliko puta, kao i ovaj put, imala priliku posjetiti strane zemlje. Takve prilike mi omogućuju da pišem romane na temelju dojmova koje sam stekla na mjestima drugačijima od Japana. Već oko godinu dana malo po malo pišem takve kratke priče, a uskoro bih ih trebala i privesti kraju. Nakon toga, budući da su mi ipak najdraže kratke forme, voljela bih pisati o prirodi koju promatram i društvu, kao i o stvarima koje osjećam. Čak i ako to znači da ću se ponekad ljutiti i frustrirati, voljela bih pisati o svemu tome s užitkom.
