Nitko nije kao Smoje tako točno, moćno i duhovito riječima oslikao Dalmaciju

Marina Vujčić, spisateljica, dramaturginja, kolumnistica i urednica u povodu rada na dramatizaciji najnovije uspješnice HNK Split, predstavi 'Tiha noć' postavljenoj u čast Miljenka Smoje, progovara ne samo o aktualnim poslovima u kazalištu nego otkriva i to što Smoje znači za nju osobno. Ali i novom romanu 'Sigurna kuća'...

U intervjuu za Express govori i što za nju znači progovarati u ime žena kojima se žele nametnuti pravila u nesrazmjeru sa stoljećem u kojem živimo, hodanju za život, moliteljima na trgovima diljem zemlje, ali i novom romanu "Sigurna kuća", koji problematizira nasilje nad ženama, stupanj zaštićenosti tih žena i posljedicu – trenutak u kojem žena u samoobrani ubije nasilnog partnera. Roman bi trebao izaći krajem ove ili početkom iduće godine, a kako nam kaže autorica, riječ je o temi koja je zahtijevala višegodišnje istraživanje jer ponekad bi joj, objašnjava, samo za dvije-tri rečenice romana trebalo nekoliko dana potrage za informacijama.

Express: Posljednji angažman u splitskom HNK jest rad na predstavi "Tiha noć", dramatizaciji novelete iz "Kronike o našem malom mistu", postavljenoj u povodu 100. obljetnice rođenja Miljenka Smoje. Što ste željeli postići u dramaturškom smislu?

Bilo nam je važno autora "dovesti" u njegovu fikciju, ali i u njegov grad. U predstavi kombiniramo Smojinu fikciju, likove koje je stvorio u "Malome mistu", s potencijalnom stvarnošću u kojoj se on s Lepom vraća iz zagrobnog života da bi se s njima povezao, odnosno da bi se neki od njih s njim "obračunali". Ali ni Smojina fikcija u svijesti dalmatinskog čovjeka gotovo da i nije fikcija, jer Roko i Anđa, Luiđi i Bepina, Servantes, općinari, odnosno predstavnici narodne vlasti u Malome mistu, u našoj memoriji žive kao stvarni ljudi, ili barem kao glumci koji su ih utjelovili u seriji, i to je bio najzahtjevniji dio ovog projekta – izbjeći uspoređivanje neusporedivog. Ivica Ivanišević zato je dramatizaciji novelete dodao cijelu jednu paralelnu liniju u kojoj Servantes, kao junak koji Smoji dolazi reklamirati svoj karakter, povezuje stvarnost i fikciju.

Express: Ovo nije vaš jedini susret sa Smojom posljednjih godina. Za 95. obljetnicu njegova rođenja uredili ste dotad neobjavljene zapise legendarnog splitskog pisca nazvane "Judi i beštije". Kako ste se osjećali čitajući priče koje do tada nitko nije imao priliku čitati? Opišite nam kako je izgledao taj trenutak u kojem ste dobili poziv da ih uredite i kako je izgledao proces prije ukoričenja zapisa.

Taj dragocjeni rukopis s povjerenjem mi je prepustio Feđa Klarić, koji ga je pronašao sređujući Smojinu ostavštinu nakon smrti njegove supruge Lepe. To je zaista bio poseban trenutak, prava mala senzacija - dobiti u ruke neobjavljen rukopis 20 godina nakon smrti autora. Rukopis je bio otipkan na makinjeti, s bilješkama koje je Smoje rukom ispisivao na marginama i s prekriženim rečenicama koje mu se naknadno očito nisu sviđale. Poštovali smo taj trag i u knjizi nema ničega što je Smoje svojom rukom u rukopisu odbacio, tako da se uređivanje te knjige svelo na uzbudljiv proces pripreme za tisak – jer tko bi mogao sebi uzeti za pravo dirnuti i u jednu Smojinu rečenicu?!

Miroslav Lelas/PIXSELL

Express: Što vama osobno, i u vašem književnom stvaralaštvu, znači Miljenko Smoje, ali i vrijeme u kojem je živio i stvarao, kao i teme koje su ga inspirirale?

Rođena sam i odrasla u Dalmaciji, a nitko nije kao Smoje tako točno, moćno i duhovito riječima oslikao Dalmaciju i "našeg čovika" kao on. Ja sam u životu napravila puni krug – bila sam napustila Dalmaciju pa joj se nakon mnogo godina vratila, a u toj mojoj povratničkoj Dalmaciji dočekao me Smoje kao autor koji mi pomaže da je iznova doživim i shvatim iz neke nove, zrelije perspektive. Mogla bih reći da imam tri životne točke "sastajanja" sa Smojom: prva je u djetinjstvu, kad bi mama skuhala njoke i tempirala obrok na početak nove epizode "Malog" pa kasnije "Velog mista", druga se dogodila kad sam dobila u ruke njegov neobjavljeni rukopis koji sam tad imala mogućnost objaviti, a treća kad sam kumovala predstavi u HNK Split i kad sam ponovno u cijelosti iščitala njegov opus. Nakon tog zadnjeg čitanja ne vjerujem da ću se sama ikad usuditi pisati o Dalmaciji i na dijalektu – ne samo zato što mislim da nisam tome dorasla, pa nema smisla dirati u takvo monumentalno naslijeđe, nego i zato što Dalmacija kakvu nam je Smoje sačuvao u mnogim aspektima više i ne postoji. A Smoje joj je već dignuo spomenik.

Express: U vašim do sada objavljenim romanima glavni likovi su nerijetko introverti, usamljenici, pa čak i pomalo bizarni ljudi s neobičnim navikama, ali su ustvari ujedno (naizgled) obični ljudi koji nas okružuju. Odakle crpite nadahnuće za svoja djela?

Odavno sam odustala od racionalnih objašnjenja za okidače koji pokreću stvaralački proces. Neki junak ili tema jednostavno mi se usele u glavu i u život i ne daju mi mira dok ih ne ispišem. Istina je da me u pisanju uvijek najviše zanimao tzv. mali čovjek jer su njegove brige najveće, ali i zato što vjerujem kako se na marginama života uvijek događaju najzanimljivije stvari. Ako se i ne dogode, ja ih izmislim.

Express: Volite li promatrati ljude i njihovu svakodnevicu, upijati tuđe energije i promišljanja kako biste ih mogli prenijeti čitateljima? Je li stvaranje psihološki zahtjevnog romana iscrpljujući proces?

Taj materijal koji je vjerojatno posljedica promatranja ljudi upijam nesvjesno, a ne kao da sam "na zadatku". Dogodi mi se da mi neka rečenica koju sam čula u prolazu ostane u uhu kao moguća tema, ali zapravo je nepredvidivo što će se od svega što vidim oko sebe "primiti" i pokrenuti stvar. Ponekad mislim da kroz pisanje, između ostalog, pokušavam razumjeti ljude jer su mnogi moji junaci primjerci ljudske vrste koje sam prvo morala shvatiti da bih o njima mogla pisati. Takvi su mi izazovi najdraži, kad ulazim u glavu osobe koju ne razumijem, čiji način života i razmišljanja nije blizak mome, ali zbog empatije prema njezinim brigama postajem joj neka vrsta glasnogovornice.

Pisanje mi nikad nije iscrpljujući proces. Čak i kad zapnem, kad ne znam što bih dalje s pričom ili junakom, to stanje u kojem stvaram neki fiktivni svijet mene regenerira. Trud oko fiktivnih ljudi uvijek mi donese neku dobrobit, što s trudom oko stvarnih ljudi nije uvijek slučaj.

Miroslav Lelas/PIXSELL

Express: U fokusu vaših radnji nerijetko je žena, ne samo romana nego i dramskih tekstova. Smatrate li da je na neki način vaša dužnost da kroz djela progovarate o društvenom statusu žena ovog podneblja, njihovim pravima i (ne)prihvatljivim oblicima ponašanja?

Ne mislim da mi je to dužnost. Pisci ne bi trebali nositi teret te odgovornosti jer ionako ne mogu promijeniti svijet. Ali ipak moram pokušavati, savjest mi je mirnija kad se oglasim i pobunim na način na koji ja to mogu. To mi pomaže da se osjećam manje bespomoćno kad su u pitanju ženska prava. Iako znam da nitko tko "hoda za život" neće promijeniti mišljenje zbog nečega što sam ja napisala, kad god mogu - koristim pravo da svoje žensko iskustvo i svoj stav uvrstim u ono što pišem. Budući da književnost nije najpopularnija "roba" u današnje doba, područje borbe često širim na društvene mreže – i to je prostor u kojem osjećam veću odgovornost biti aktivistkinja.

Express: Koje biste svoje djelo u tom smislu istaknuli kao iznimno bitno, i zašto?

Stvarno ne mislim da je bilo koje moje djelo iznimno bitno ili da na bilo koji način mijenja stvari, ali meni je bitno da imam priliku progovoriti o onome što me uznemiruje i ljuti. O tome sam možda najizravnije progovorila u drami "Plodna voda", ali u romanu koji sad pišem otišla sam puno dalje u tom smjeru. Boli me koliko je žena u našem društvu nezaštićena, pogotovo kad je riječ o obiteljskom nasilju i zlostavljanju. Situacija je doslovce takva da zlostavljanu ženu prijava nasilja može stajati života jer je nakon prijave izložena inertnom, sporom i neučinkovitom sustavu - ali i bijesu svog nasilnika, kojemu taj sustav ne uskraćuje priliku za nova zlostavljanja.

Express: U Hrvatskoj proteklih mjeseci pratimo "trend" molitelja koji kleče u gradovima diljem Hrvatske. Iako još sramežljivo, u društvu se javlja otpor prema njima. Koji je vaš stav, treba li ih društvo ignorirati ili još žešće ometati?

Klečanje na trgovima meni je u najmanju ruku neumjesno. Molitva ne bi trebala biti ulični čin. Zbog takvog javnog okupljanja to prestaje biti tek molitva i postaje politička poruka o željenoj verziji društva u kojem bi žene trebale biti "čedne u odijevanju i ponašanju", bez prava da odlučuju o svome tijelu i životu, s muškarcem kao glavnim autoritetom i u obitelji i u društvu. Kad bi mediji ignorirali ta okupljanja i njihovu političku poruku, onda bismo je i mi mogli ignorirati, a ovako nam ne preostaje ništa drugo nego uzvratiti svojim stavom i porukom, jer imamo i mi pravo na svoju viziju društva u kojem je žena ravnopravna i odlučuje o svom životu mimo bilo kojih nametnutih autoriteta.

Miroslav Lelas/PIXSELL

Express: Pišete i novi roman, o ženi koja služi zatvorsku kaznu jer je u samoobrani ubila nasilnog muža. Koliko je vama osobno, kao ženi, teško ostati lišena emocija jer vaš glavni lik je ustvari ubojica, ali joj je ta uloga ipak nametnuta očitim nemarom institucija?

Roman "Sigurna kuća" nema namjeru opravdati ubojstvo zlostavljača nego problematizirati i bezizlaznu situaciju u kojoj se zatekne žrtva zlostavljanja koja u sporom, manjkavom i ravnodušnom sustavu ostaje prepuštena sama sebi. Nema ubojstva o kojem se može pisati afirmativno i koje se može podržati. No kad je obiteljsko nasilje u pitanju, obično žena završi u lokvi vlastite krvi. Onda mediji pišu koja je ona po redu žrtva femicida te godine, koliki je to porast u odnosu na prošlu godinu i godinu prije nje, koje su institucije u sustavu zakazale. Mediji onda pitaju susjede što su vidjeli i čuli, a susjedi obično kažu kako je on djelovao kao izuzetno miran čovjek, uvijek ih je sve lijepo pozdravljao i sigurno je bilo nešto što ga je navelo da pukne. Obično se spominje i kako je to učinio zato što ga je ona ostavila ili zato što je tražila skrbništvo nad djetetom ili zato što je našla drugoga ili zato što je imao PTSP - jer ne bi on to učinio bez ikakva razloga. Dakle, obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva. Pomislite samo na sve one muškarce koji su ubili svoju suprugu ili partnericu - nitko se ne sjeća njihovih imena jer ih je zbog brojnosti takvih slučajeva progutala statistika. Ali svi znamo tko je, primjerice, Ana Magaš, kojoj javnost ne može oprostiti što se usudila braniti. Očekivano je da muškarac ubije ženu jer ga je, recimo, ostavila, a kad žena učini to isto braneći se i spašavajući vlastiti život, onda imamo "poremećaj" u poretku stvari u kojem ona nema pravo ni na kakvu olakotnu okolnost.

Express: Koliko i kakvog istraživanja je potrebno prije nego što jednu takvu kompleksnu temu stavite na papir? Kad se očekuje objava romana?

Nekoliko godina istraživanja mi je trebalo, i još nailazim na pojedinosti koje trebam istražiti. Zatvorski sustav, sudski postupci, vještačenja, sigurne kuće, sustav socijalne skrbi, obrasci zlostavljanja - sve mi je to bio nepoznat teren. Ponekad za dvije-tri rečenice romana trebam nekoliko dana istraživanja. Imala sam saveznike i pomagače kojima sam jako zahvalna na dragocjenim informacijama vezanima za temu. Roman bi trebao biti objavljen krajem godine ili početkom sljedeće.

Express: Dobitnica ste mnogih nagrada u književnosti i kazalištu, ali jednom prilikom ste istaknuli nagradu "Marin Držić" koju ste primili vi i još pet žena na istom, anonimnom natječaju 2021. godine. Zbog čega vam je taj trenutak bio važan?

Radi se o anonimnom natječaju na kojem žiri ne zna tko stoji iza dramskih tekstova sve dok ne odluči o pobjednicima – a te se godine radilo o šest pobjednica. To mi je bio baš važan i emotivan trenutak jer, koliko god mi šutjeli ili govorili o tome, žene nemaju jednake šanse kad se dodjeljuju književne nagrade, pa mi je činjenica da je nas šest žena prema procjeni žirija napisalo najbolje drame stvarno puno značila. Nije to bilo nikakvo likovanje, samo mi je srce malo više bilo na mjestu.

Miroslav Lelas/PIXSELL

Express: Koliko su vam nagrade važne i koju biste izdvojili kao najvažnije priznanje u svojem stvaralaštvu?

Nitko od nas ne piše zbog potencijalnih nagrada, ali lijepo ih je dobiti. Ja sam sve svoje nagrade dobila na anonimnim natječajima, osim one za najčitaniju knjigu u istarskim knjižnicama za roman "Pedeset cigareta za Elenu", koja mi je posebno draga jer priznanje dolazi od čitatelja. Drage su mi sve moje nagrade jer sam ih dobila za djela bez potpisa, prije nego što se znalo tko iza njih stoji. Za moju afirmaciju možda je ipak bila najvažnija V.B.Z.-ova nagrada za roman "Susjed", koja mi je donijela puno novih čitatelja i veću vidljivost na književnoj sceni, ali i "Držići" su mi važni jer se kao romanopisac u drami uvijek malo osjećam kao uljez, pa mi donose potvrdu da ipak nisam zagazila na tuđi teren.

Express: U kakvom statusu je danas kultura općenito i književnost u Hrvatskoj? Smatrate li da ljudi ne čitaju dovoljno i je li, po vašemu mišljenju lakše doprijeti do ljudi kroz knjigu ili kroz predstavu?

Kultura je, najblaže rečeno, u nemilosti. Većinski se tretira kao nešto bez čega se uglavnom može. Što je najgore, mnogi i mogu. Ponekad mislim da ljudi koji čitaju, idu u kazalište, kino ili na koncerte ozbiljne glazbe postaju supkultura i funkcioniraju u svojim malim zajednicama u kojima se još razmjenjuju knjige i dojmovi o kulturnim sadržajima. Kad ste dio te supkulture, okružujete se sebi sličnima pa manje primjećujete oblike života bez kulture, ali za suočavanje sa stvarnošću dovoljno je otvoriti bilo koji informativni portal na kojem ćete uglavnom uzaludno tražili kulturne sadržaje. Lako je doprijeti do ljudi koji trebaju svoju dozu kulture – svejedno knjigom ili predstavom – oni će sami pronaći ono što im treba. Kao i oni drugi, uostalom.

Express: Radili ste i kao dramaturginja na predstavi "Okretište", postavljenoj prema romanu Damira Karakaša. Koliko je teško jednu takvu psihološku dramu postaviti na kazališne daske?

Darko Lukić napravio je sjajnu dramatizaciju Karakaševa romana, a redatelj Dino Mustafić imao je vrlo promišljenu, čvrstu viziju predstave, pa je rad na toj predstavi bio čisti užitak. Puno nam je pomogao i Karakaš, koji je u nekoliko navrata dolazio na probe i razgovarao s nama o mnogim stvarima koje su u romanu s namjerom ostale neizrečene. I u predstavi smo poštovali taj koncept, ali ansamblu je tako bilo puno lakše razumjeti emociju koju treba prenijeti gledateljima. Nadam se da će predstava na jesen opet zaigrati i da će je imati priliku gledati i kazališna publika izvan Splita.

Miroslav Lelas/PIXSELL

Express: Bili ste ravnateljica Drame HNK Split. Zbog čega ste odustali od te funkcije?

Kad kažete "funkcije", nesvjesno se narogušim. Iako to formalno jest bila funkcija, ja je nisam tako doživljavala. Za mene je teatar oduvijek bio kolektivni čin, pa sam se tako i ponašala prema ansamblu i suradnicima – kao dio tima. Došla sam s puno entuzijazma i idealizmom koji se pokazao pomalo naivnim jer sam se morala suočiti s tim da u sustavu, koji god bio, nema mjesta romantičnom zanosu prema umjetnosti oslobođenoj okova birokracije, politike i drugih računica društva. Ponosna sam na neke stvari koje sam napravila za svog mandata, pa i kasnije, kad sam kao vanjska suradnica sudjelovala u radu na predstavama koje sam dok sam bila ravnateljica uvrstila na repertoar. Iza mene ostala je višestruko nagrađivana predstava "55 kvadrata", "Kukci" Saše Anočića, "LizistRATa", "Okretište", predstava-miljenica publike "U malu je uša đava" i "Tiha noć", kojom se obilježila 100. godišnjica Smojina rođenja. U nekom trenutku moj moralni kompas pokazao mi je drugi smjer i jednostavno sam morala otići. No moram reći da mi je to iskustvo bilo dragocjeno i da sam na njemu jako zahvalna. Ansambl splitskog HNK ima moju veliku podršku i želim im puno sjajnih predstava u budućnosti.

Express: U više navrata ste na dramskim tekstovima surađivali s Ivicom Ivaniševićem, pa i na ovom posljednjem komadu, "Tiha noć". Kako biste opisali vašu suradnju?

Sad bi Ivica na ovo rekao: "Sestro moja, ne ponovilo se!" To bi, naravno, bio njegov već znamenit humor, zbog kojega je svaka suradnja s njim i neka vrsta montipajtonovskog iskustva. Zajedno smo napisali jedan roman, jednu komediju i sad se zajedno pozabavili Smojom. Uredila sam nekoliko njegovih romana, ali i on je moje čitao u rukopisu. Ukratko, tko ga ne zna, skupo bi ga platio - ali tko ga zna, platio bi ga još skuplje. Najbolja mu je suradnička osobina da je pouzdan i da sve završi i prije roka, a najgora da je tvrdoglav kad odluči da je to što smo pisali gotovo. Nema šanse da bar malo ode u rikverc.

Express: I vaš sin Borna nedavno je imao premijeru svoje drame "Tko tu koga? Zona pansiona", i to u zagrebačkom Kerempuhu. Jeste li ponosni što je krenuo vašim stopama i koliko se on u tom smislu oslanja na vaše dugogodišnje iskustvo?

Ja bih rekla da je Borna krenuo svojim stopama. On je puno ranije i od mene i od svog oca pisanje shvatio kao poziv – u ranim dvadesetima objavio je prvi roman i imao prvu dramsku premijeru. Ima dana kad se ja oslanjam na njegovo iskustvo, pogotovo u drami. Naravno da sam ponosna i zbilja je bio poseban osjećaj kad smo u prosincu u razmaku od tjedan dana oboje imali premijere. Uskoro mu izlazi i drugi roman, a paralelno s pisanjem aktivno sudjeluje u životu Kazališta Ulysses, za koje planira još neke zanimljive projekte.

Miroslav Lelas/PIXSELL

Express: U poslovnom smislu živite na relaciji Split - Zagreb. Koliko je naporan takav tempo?

Sve je to blizu, na koji sat vožnje, a ja volim voziti. Sad sam slobodnjakinja (ljepše zvuči od "nezaposlena"), pa mogu planirati obaveze i boravke na različitim lokacijama prema projektu koji mi je aktualan. Dobro je imati dva svijeta jer se i jednog i drugog možeš zaželjeti pa mu se vratiti.

Express: Metropolu ste zamijenili selom nedaleko od Trogira, grada iz kojeg ste rodom. Je li bilo teško donijeti takvu odluku i zbog čega vam je bila potrebna takva promjena?

Da nije bilo pandemije, pitanje je kad bih shvatila da mi mirniji, tiši život u prirodi sad puno više odgovara. Tragove čežnje za takvim životom nalazim u svom dnevniku, ali ispisane su u vrijeme kad mi se nije činilo da je život na selu realna opcija. Kad sam u vrijeme lockdowna tamo provela nekoliko uzastopnih mjeseci, shvatila sam da se ta naizgled nerealna opcija već sama od sebe događa i ohrabrila se da je nastavim. Iako to izvana možda djeluje kao neobična, pa i radikalna promjena, ima li išta prirodnije za bilo koga tko se bavi pisanjem da ima svoje mjesto izolacije?

Express: Što radite kad ne radite? Jeste li od onih ljudi koji će sebi uvijek naći posla ili ipak imate potrebu naprosto ne raditi ništa?

Ja stvarno ne znam što znači ne raditi ništa i za takvim praznim hodom nikad nisam čeznula. Najveći stupanj neaktivnosti za mene je čitanje, ali ne mogu ni čitanje smatrati neaktivnošću. Ako ipak jest, onda sam najradije neaktivna s knjigom u ruci.