Za dječaka koji je s nepismenom samohranom majkom odrastao u sirotinjskoj četvrti Alžira, nogomet je bio istinsko kraljevstvo, bijeg od bijede, neimaštine, izvor sreće i radosti. Njegov je majci i baki nogomet donosio samo strah i muku. Bojale su se da će mali Albert, nabijajući loptu, ostati bez jedinog para obuće. Mnogo godina kasnije, taj će dječak kao 44-godišnji pisac i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, s novinarom francuske televizije na Parku prinčeva gledati utakmicu koja se igrala pred 35.000 ljudi, između pariškog Racinga i Monaca. Vratara Racinga jedna je lopta ulovila na krivoj nozi, pa odskočila kraj njega i ušla u bliži kut.
- Nemojte ga optuživati, da ste vi bili između vratnica vidjeli biste da to nije lako, rekao je nakon gola nobelovac novinaru.
Premda se na društvenim mrežama često citira navodna Camuseva misao da je sve što zna o životu naučio preko nogometa, ili jedna slična i još pretencioznija (“Sve što pouzdano znam o moralu i obvezama dugujem nogometu”), Albert Camus je u jednom je drugom intervjuu zapravo rekao: "Uz kazalište, nogometno igralište bilo je jedno od moja prva dva sveučilišta".
Camus je do 17. godine života ozbiljno igrao nogomet. Okušao se i kao vratar, i kao napadač. Nastupao je za alžirsku sveučilišnu momčad Racing, 1930. je u timskom biltenu 16-godišnji igrač Camus pohvaljen za "sjajnu izvedbu". Dva mjeseca poslije dječak je iskašljavao krv. Pokosila ga je teška tuberkuloza. "To ti je sve zbog nogometa, stajao si na hladnoći nakon utakmice", govorili su mu njegovi doma. Nogometom se Albert više nije bavio, ali u dvadesetima, dok je još živio u Alžiru, nije propuštao utakmice lokalne momčadi. Bio je novinar, pratio nogomet i pisao o siromaštvu Alžiraca u Kabilliji, regiji koju većinom nastanjuje berberska etnička grupa Kabili (osamdesetak godina poslije, najveći će francuski nogometaš, fenomenalni Zinédine Zidane, izjaviti: Ja sam najprije Kabil iz La Castellane, potom Alžirac iz Marseillea, onda i Francuz".)
Dvije godine prije smrti Camus je kupio kuću u Lourmarinu, snovitom planinskom selu pedesetak kilometara sjeverno od Marseillea. Upoznao je igrače lokalne nogometne momčadi, kupovao im dresove, častio ih pićem. Na Novu godinu 1960., Camusov dugogodišnji prijatelj i najslavniji izdavač Michel Gallimard, ponudio se da će ga odvesti s juga Francuske natrag u Pariz. Camus je već imao kartu za vlak, ali je u posljednji trenutak odlučio pridružiti se prijatelju u vožnji. Mehaničar koji je nešto ranije popravljao Gallimardov automobil rekao mu je da je to "lijes na kotačima". Automobil je izletio s ceste i udario u drvo; Camus je na mjestu poginuo. Nedovršeni rukopis Prvog čovjeka, romana o dječaku Jacquesu koji živi u “kraljevstvu” nogometa – pronađen je u prtljažniku slupanog automobila.Camus je pokopan u brdima Lourmarina. Na sprovodu su mu lijes nosili domaći nogometaši.
Ono esencijalno što je Camus na vrlo jasan način izražavao svojim djelima, jednostavno je prepričati. Život je apsurdan, neprestano čeznemo za srećom, ali tu našu potragu uvijek zaustavi neka "nerazumna šutnja".
Apsurdan je i nogomet. Dvadesetdva bića jure za loptom unutar pravokutnika, više od 90 minuta, vjerujući da je trenutak kada lopta prijeđe jednu liniju najvažnija stvar na svijetu. Kada bi ljudski um bio oslobođen mašte i želje za igrom, nogomet bio bio smiješan i besmislen. Ali nije. Nogomet ljudima nudi silnu nadu, pa i utjehu (prije četrdeset godina je pokojni Veselko Tenžera napisao esej pod naslovom “Dinamo kao filozofija utjehe” i u njemu se našalio: “Zahvaljujući tom klubu, u Zagrebu uvijek postoji netko komu ide lošije nego vama”. Danas je prikladnije da se ta rečenica parafrazirati na jugu: Zahvaljujući Hajduku, u Splitu uvijek postoji netko komu ide lošije nego vama.)
Ljudsku je egzistenciju Camus usporedio sa Sizifom, kojeg je Zeus osudio da gura kamenu loptu uz brdo, samo da bi je gledao kako se kotrlja natrag, uvijek iznova, i tako vječno, neumitno. Nogomet je za Camusa bio svijet u kojem se stijene mogu podizati i kotrljati. Pobjeda u nogometu za njega je bila najbliža nikad viđenom i nedostižnom trijumfu Sizifa nad kamenom loptom, nad silom teže.
