Noćni čuvar pasa: Uranjanje u sumorni svijet, bez želje za izlaskom

U tekstu na koricama kratkog romana “Noćni čuvar pasa” urednik Goran Samardžić je zapisao: “Neko je Faiza otkrio davno, neko ovih dana, a neko će ga tek otkriti”. Iskreno priznajem kako spadam u ovu drugu kategoriju, a onima koji čitaju ovaj tekst toplo preporučujem da se što prije ubroje u treću, ako nisu već otprije u prve dvije. Nekako ispod radara do sada prošao mi je taj prozaik, pjesnik i publicist, kao i njegovi romani “Pod Kun planinom”, “Strah od rodne kuće” i “Ljudi bez adrese”, pa se s njegovom prozom tako susrećem nekronološki, tek s pojavom četvrtog romana, za koji sam dobila više, što usmenih, što pismenih preporuka. Softić (1958.) inače je podrijetlom iz Sandžaka, životom vezan za Mostar i Sarajevo, trenutačnom adresom za Luksemburg, gdje danas živi te se bavi književnim i uredničkim poslom. Već prve pročitane rečenice ovog kratkog romana (ili duže pripovijesti) jasno su mi pokazale dvije nedvojbene činjenice. Prvu, kako načelno “Noćni čuvar pasa” pripada onom tipu literature koji mi je, prostorno-mitskim odlikama i svojom arhaičnošću, poprilično stran i s kojim senzibilitetski ne korespondiram s nekom vrstom prepoznavanja i identifikacije, ali to tijekom čitanja prestaje biti važno. I drugu, kako je riječ o pripovjedaču koji posjeduje dvije iznimno izražene odlike - pripovjedačku strast i pripovjedački “know how”, zbog kojih se roman čita na način da vrlo brzo budete posve uronjeni u njegov sumoran svijet, bez želje za izlaskom. Ima u Softićevu pripovijedanju nešto od odlika magijskoga realizma, mnogo od legendi i tona usmenog kazivanja, ali kao i sva uspješna djela koja nazivamo tim epitetima, prije svega univerzalnosti i pripovijedanja o sudbini čovjeka i svijeta, izvan vremenskih i prostornih određenja. Mitsko i svevremensko, a opet naše, reklo bi se.