„Nije li to bizarno, Kadir? Da mi se duša stalno osjeća prazna. I to je postalo još gore sada kada sam otac. (…) Kako je moglo doći do te praznine kad ono što mi nedostaje nikada nisam ni doživio? Kako praznina može boljeti? I kako izliječiti bol koja je prouzročena prazninom?“
Umjesto recenzije, najradije bih napisala: 'Roman 'Montecore' je motorna pila u torti'. Misliš da imaš posla s bijelim šlagom i crvenim jagodama, mekim biskvitom i žutom kremom od humora, a onda na pola romana shvatiš da crveno meso na vilici nije od jagoda… već su to komadići tvog jezika. Davno, imala sam prijateljicu sa studija. Sjajan obiteljski background, intelektualci generacijama, ona pametna, lijepa, ambiciozna, radišna, s brojnim umjetničkim talentima, svi ju vole jer je tako draga, tako uspješna, organizirana, širokih interesa… Za svaku od njezinih lakoćemo vrlina mi obični morali smo se krvavo naraditi. Pred svakom pruženom prilikom strepili bismo: jesam li dovoljno dobra za ovo ili će izabrati nekoga boljeg? Jer taj bolji u našem svijetu nepravde, gubitaka, ograničenja, teškog napredovanja, mnogobrojnih prepreka i životnih nejednakosti bio je itekako stvaran. Moćan. Prisutan. Nekad je izgledao kao ona, nekad je zvučao kao naši roditelji. Moja prijateljica je pak lahorila kroz život skupljajući vrhnje. Koliko znam, i danas joj je tako, prilike joj stižu u naručje, javna priznanja bacaju joj se pred noge, moćni prijatelji ju prate kroz život, egzistencija je sigurna, karijera uzlazna, brak dobar, muž pripitomljen, utišan i sveden na kulisu, djeca odrasla i uspješna, a ona grabi, grabi i dalje svilenkasta, draga, elokventna, kulturna, očaravajuća…
U ljudskoj je prirodi da ne ostaje ravnodušna na lakoću postojanja, na taj hod po vodi. U ljudskom je iskustvu da ako se usudi, poželi i zagazi, propadne kroz vodu jer čovjek nije ni Isus ni vinska mušica. I tu svoju propast onda, prevaren i ponižen, pokušat će prezentirati kao jedinstveni uspjeh s veleredom kozmičke važnosti i veličine. Pretjerivanje, pretvaranje, maštanje o vlastitoj vrijednosti, uspjehu i utjecaju služi kao lijek (i potvrda o izlječenju) u prvom redu onome mokrome tko pripovijeda priču, a onda tek onima suhima koji ju, ako ju, slušaju. Jezik je za to sjajan alat. Kad životnim izborima izmješten čovjek nije u mogućnosti izgraditi svoj novi identitet, pomiriti se s prošlosti niti promijeniti trenutačne okolnosti, kad mržnja i predrasude njegovih sugrađana prema njemu i ostalima drugima i drukčijima, pod zaštitom sustava uređene i civilizirane države, prerastu u podrugljivo i smrtonosno nasilje među ostalim i crvenim svjetlom, utočište se traži u jeziku, pronalazi u vlastitom izmišljenom jeziku koji služi kao mjesto okupljanja imaginarnih prijatelja, u životu izopćenih i poniženih istomišljenika koji nikamo ne pripadaju niti više znaju tko su: nisu ono što su bili, a ovdje gdje jesu odbijaju ih prihvatiti kao svoje, jednake i ravnopravne ma koliko se borili uklopiti ili se prestali truditi pripadati. Jezik tu postaje oružje u borbi protiv mržnje i zla (a zapravo straha od povezivanja s drugima, novima i drukčijima), jezik se u toj borbi namjerno iskrivljuje i kvari, izopćuje i izvrće u odnosu na vrijedeći standard, katkad to izgleda i zvuči urnebesno smiješno, katkad je pak gorko, neprobavljivo gorko.
Ukratko, roman o imigrantskom iskustvu kroz više generacija: možeš se roditi i školovati u Švedskoj, govoriti švedski, poznavati švedsku kulturu, običaje i tradiciju, možeš jesti švedska jela, steći švedske navike, ali ako ti je koža tamnija od kože Šveđana, ako te odaje naglasak ili ime i prezime, ako te Šveđani ne prihvaćaju kao svoga i sebi jednakoga, ti – nisi Šveđanin ma što pokušavao. To što ti misliš da si Šved jer si toliko uložio, dao, žrtvovao, da budeš tu i pustiš korijen… zaboravi. Ti si ništa, odrekao si se previše svega svoga staroga da bi postao prihvaćen od novoga, da bi tvoja djeca dobila priliku za bolji život. A neće ju dobiti, niti će ju prepoznati i prihvatiti. Prianjat će uz staro i njima nepoznato, egzotično i nedoživljeno kao uza svoje mitsko i epsko, kao uza svoje neotuđivo i neprocjenjivo. Izmišljat će priče o očevima da bi popunili mjesta praznine koja su im oni ostavili svojom neprisutnosti. A očevi su izabrali biti odsutni kako bi radeći potplaćene poslove djeci osigurali egzistenciju. Kad u tome nisu uspjeli, poraženi, izdani i prezreni, pobjegli su. Mame su ostale. One uvijek pre-ostaju.
Na jednom mjestu u romanu Kadir kaže: "Tigar se ne hvali svojom tigrastoću"; u ovom Khemirijevu izvrsnom romanu previše je tigrova koji se trude dokazati svoju tigrastost ili bezglavo pobjeći od nje. Neuspjeh im je, pogađate, zajamčen.
