O čemu je uopće riječ u predstavi o Lepoj Breni

U povodu gostovanja predstave beogradskog Bitef teatra "Lepa Brena Project" 6., 7. i 8. ožujka u Satiričkom kazalištu Kerempuh i 10. ožujka u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku u Rijeci, razgovarali smo s Olgom Dimitrijević, koredateljicom toga kazališnog hita, ali i jednom od najvažnijih i najnagrađivanijih dramatičarki mlađe srednje generacije u Srbiji, koja povremeno sudjeluje u kazališnim projektima i kao izvođačica.

Predstava "Lepa Brena Project" nije samo biografska i ne govori jedino o jednoj od najpopularnijih estradnih zvijezda bivše zemlje nego, kako stoji u najavama, i o "kompleksnosti i kontradikcijama posljednja četiri desetljeća na ovim prostorima, o njegovim društveno-političkim transformacijama, ponosu i bolu, razočaranjima i nadi". Komad je na početku prikazivanja u Beogradu izazvao gotovo skandal s argumentacijom da je skandalozno što se takva tema obrađuje u teatru, i to novcem Ministarstva kulture. Međutim, predstava je preživjela sve kritike i postala kazališni fenomen. Ulaznice za to gostovanje razgrabljene su i u Zagrebu, tako da su dodali nove izvedbe.

Privatni album

Olga Dimitrijević diplomirala je na Odsjeku rodnih studija Srednjoeuropskog sveučilišta u Budimpešti s vrlo intrigantnom temom "Tijelo narodne pjevačice: konstrukcije nacionalnih identiteta u Srbiji poslije 2000. godine", a u svojim dramskim tekstovima progovara o aktualnim socijalnim i političkim temama, pri čemu, između ostalog, promovira potrebu za kompletnom promjenom društvenog poretka te rodnu ravnopravnost. Među njezinim dramskim tekstovima ističu se "Ja često sanjam revoluciju", "Sloboda je najskuplja kapitalistička riječ" i "Svet bez žena", a napisala je i tekst o Mileni Marić, izveden prošle godine u režiji Anice Tomić u okviru EPK Novi Sad, te jedan od monologa za predstavu "Lepa Brena Project" - onaj o Lepoj Breni pjesme.

Express: Kad ste s kolegom Vladimirom Aleksićem koncipirali predstavu "Lepa Brena Project", koje je bilo vaše polazište? Jeste li odmah znali da nećete raditi samo biografsku predstavu o jednoj od najvećih estradnih zvijezda bivše zemlje?

Da, od prvog trenutka. Odmah smo znali da ne želimo raditi biopic; iskreno, biografska predstava me ne bi mnogo ni zanimala. Pošli smo od toga što nam sve znači Lepa Brena, odnosno koji se sve simboli upisuju u njenu figuru, i brzo je postalo jasno da nema jedne Lepe Brene već nekoliko, koje paralelno postoje, i međusobno se i dopunjuju, ali su i kontradiktorne. Tu je Brena biznisa i postsocijalističke transformacije, tu je Brena jugoslavenstva, koje usprkos svemu još živi, Brena seksualnosti i queer odrastanja, Brena graditeljstva zbog svih zgrada koje su se širom Jugoslavije nazivale po njoj, i naravno Brena pjesme i afekata koje pjesma nosi, jer da nije bilo pjesme, ništa od ovoga se ne bi ni dogodilo, nijedna od Brena ne bi ni postojala. Sve one istovremeno na sceni prave jedan društveni i historijski, ali i afektivni mozaik.

Express: Izjavili ste nakon beogradske premijere da se kroz fenomen Lepe Brene mogu sagledavati razni društveni i politički procesi tijekom zadnjih 40 godina. Što je pokazao presjek jugoslavenskog društva u socijalizmu?

Period socijalizma u predstavi adresiran je najviše kroz Brenu Jugoslavenku, ali i Brenu graditeljstva - monolog Vedrane Klepice. Jugoslavenka Tanje Šljivar adresira socijalističke kontradiktornosti, ali i ogromnu ljubav. Jugoslavensko društvo u tekstu podrazumijeva i antifašizam i antikolonijalizam, i flertovanje sa slobodnim tržištem, i nikad iskorijenjeni nacionalizam, i razračunavanje s političkim neistomišljenicima, i masovno opismenjavanje, uvođenje prava na abortus, socijalnu mobilnost na nivou kakav nikad nismo imali, a kako stvari stoje, nećemo ni imati. Također se u predstavi bavimo pitanjem graditeljstva i stanovanja, idejom da su kvaliteta stanovanja i života naša neotuđiva prava i da pripadaju svima. Baš na ovom primjeru problema stanovanja jugoslavensko društvo u socijalizmu, da citiram Tanju Šljivar, "čini se vjekovima ispred sadašnjosti", ono je obećavalo "drugačiju budućnost, kuhinju i život". A to je toliko različito od investitorskog urbanizma u kojem danas živimo, vječitog dizanja cijene kvadrata, loše gradnje s ciljem povećanja profita i generalne potpune transformacije ideje stana iz mjesta za život dostojan čovjeka u preplaćenu kutiju šibica koju malobrojni mogu uopće platiti.

Sanjin Strukić/PIXSELL

Express: Vaš monolog o Breni pjesme istražuje muzičku, estradnu stranu Brenina života. S obzirom na to da ste diplomirali s temom "Tijelo narodne pjevačice: konstrukcije nacionalnih identiteta u Srbiji poslije 2000. godine", koliko ste se u pisanju tog monologa oslanjali na rezultate svog diplomskog rada? I koji je opći zaključak: Koliko narodne pjevačice sudjeluju u kreiranju srpskog nacionalnog identiteta?

Odgovor na ovo pitanje je uvijek - zavisi tko, kad i koliko. Estrada je ideološki otvoreno i promjenljivo polje, na njoj poruke različitog tipa ravnopravno i paralelno postoje. Jedno tijelo jedne pjevačice istodobno može emitirati sasvim kontradiktorne poruke, i retrogradne i emancipatorne. Neke pjevačice inzistiraju na nacionalnom jer je nacionalizam uvijek bio dobar i krvav biznis, a neke sasvim suprotno, jer se em ne lože na to em za njihovu publiku to nije dobro za biznis. Uostalom, pogledajte prosječni popis gradova turneje iole popularnije estradne zvijezde: sve je tu, od Poreča do Sinja, od Skoplja do Hamburga. U biti, poruke koje estrada šalje formira i tržište, one su često promjenjive, nedosljedne, neuhvatljive i prilagodljive - baš kao i kapital. Dakle, i u estradi je kao i u ostatku društva - ne možemo govoriti o ideološkim porukama a da isključimo tržište i uvjete proizvodnje iz te analize.

Express: Ta predstava također preispituje koliko je važno i relevantno otvarati teme iz popularne kulture na srpskoj kazališnoj sceni. Koji je vaš stav o tome? Koliko su ti motivi legitimni u suvremenoj umjetnosti, što se time postiže, kako to utječe na publiku?

Moj cijeli dramski spisateljski rad snažno je obilježen popularnom kulturom, ja je citiram, komentiram, ironiziram i prisvajam. Već odavno je popularna kultura prodrla u umjetnost, granica popularne i visoke kulture uzdrmana je i polomljena. Ja baratam popularnom kulturom u svom radu jer istražujem načine na koje teme feminizma, socijalne pravde, queer ljubavi i politika prijateljstva mogu prodrijeti u mainstream, i dovedu do identifikacije sa što širim slojevima publike. Apriorno gnušanje prema popularnoj kulturi za mene je uvijek nosilo sa sobom i elemente klasnog prijezira, a istodobno nije neki stav koji vam omogućava dobru analizu različitih društvenih mehanizama koji djeluju u polju kulture kao takve. Naprotiv, više nas drži u nekoj vrsti kulturnog, ali i socijalnog statusa quo. "Lepa Brena Project" tu je idealan primjer: stalno su nas pratili komentari da to nije tema za teatar, da je to strašno, da to nije za hram kulture kao što je Bitef, iako je Bitef prostor eksperimenta, da je skandal što je ministarstvo na natječaju dalo novac a da nitko, ajde što nije vidio predstavu nego nije ni pročitao opis i koncept.

Privatni album

Express: Pripadnica ste srpske nezavisne scene, koja je vrlo živa i domišljata. Kako biste je okarakterizirali? Jesu li taj nezavisni duh i drukčija energija prepoznati u široj javnosti?

Živa i domišljata, lijepo ste rekli, jer je potrebno i jedno i drugo da se navigira kroz nemoguće uvjete rada koji podrazumijevaju kroničan nedostatak novca, ignoranciju institucija, nedostatak prostora za rad… Nezavisna scena opstaje isključivo zahvaljujući svojoj ogromnoj potrebi da radi i pravi umjetnost, i beskonačnoj spremnosti na

samoeksploataciju. Što bi teoretičarke rekle, mi primamo, umjesto novčane, afektivnu nadoknadu za svoj rad. Nekad mi se čini da smo sami sebi dovoljni budući da rijetko taj rad dolazi do šire publike. S druge strane, kulturna scena Srbije bez nezavisne scene najviše bi podsjećala na postapokaliptični pejzaž.

Express: Bavite se uglavnom aktualnim, društveno angažiranim temama, kao što je, primjerice, u tekstu "Ja često sanjam revoluciju". O kakvoj revoluciji sanjate?

Taj tekst bukvalno je cijeli o pitanju političke imaginacije, koliko smo sposobni zamisliti put do drugačijeg svijeta. Ja često s prijateljicama sanjam revoluciju. Maštamo o radikalnoj promjeni društvenih odnosa i "da bude što biti ne može", i tu manje-više znamo što želimo: ukidanje privatizacije, obnova proizvodnje, sistemsko rješenje stambenog pitanja, obnovljeno društveno vlasništvo i zdravstveni sistem, poraz nacionalizma, nepristajanje na (neo)kolonijalne odnose, da se može živjeti od penzije i da siromašna omladina može studirati, da crkne patrijarhat, da se ukinu privatni izvršitelji i da nikada nikome ne padne na pamet baviti se tim odvratnim poslom, da kolektivno opljačkamo mi banke, za promjenu, da prestanemo rehabilitirati zločince iz Drugog svjetskog rata, osudimo zločince iz posljednjeg rata, da nestane strah zbog toga hoćemo li sutra imati što pojesti, nemir u grudima, nasilje u porodici, siromaštvo i strukturalna nejednakost i da se otkopaju masovne grobnice. Ali taj dio je lak. Kad počnem misliti o putu do takvog svijeta, moja mašta počinje škripiti, vraća se u naučene obrasce, pokušava, a ne uspijeva, zamisliti revoluciju bez krvi, tone u defetizam… U tekstu se inače kaže: "Ja često s prijateljicama sanjam revoluciju ali nisam sigurna da bih znala šta da radim kad revolucija dođe". Cijeli tekst je pokušaj da se zamisli taj put, jer mislim da je važno priznati svoju slabost i nemoć pred velikim, najvećim pitanjima čovječanstva. Tako ćemo možda jednog dana odgovore na njih otključati.

Sanjin Strukić/PIXSELL

Express: Bavili ste se i pitanjem slobode u predstavi "Sloboda je najskuplja kapitalistička riječ", također izvedenoj na Bitefu, koja je nastala na temelju putovanja, s Majom Pelević, u Sjevernu Koreju. S obzirom na to da ste za istraživanje slobode odabrali najzatvoreniju i najrigidniju zemlju svijeta, možete li nam ispričati svoja iskustva?

Mi smo od početka znale da će se naša predstava naizgled baviti putovanjem u Sjevernu Koreju, ali suštinski će biti o nama i našem svijetu. Sjeverna Koreja tretira se kao ostatak Hladnog rata, poster child da je komunizam propao s razlogom. Slika Sjeverne Koreje koju mi imamo, njeni interijeri, arhitektura, spomenici, državni aparat, represija i masovne manifestacije, u potpunosti su reprezentirani tako da odgovaraju distopičnim svjetovima iz žanra znanstvene fantastike, što nije ništa čudno jer je ZF dominantna vizura kroz koju se gleda na ukupni socijalistički/komunistički projekt. Naravno, situacija na terenu je, kao i uvijek, daleko kompleksnija, ali koga briga?! Sjeverna Koreja je toliko naizgled očiti simbol državne neslobode da je bila idealan MacGuffin za istraživanje naših nesloboda u naizgled totalnoj slobodi. Danas, možda više nego ikada, svjedočimo različitim vrstama autoritarizma. S jedne strane imamo omiljenu babarogu Zapada, Sjevernu Koreju, zemlju navodno bez tranzicije i tehnološkog napretka. A s druge, besplatni softveri poput Googlea omogućavaju naizgled neograničenu slobodu pristupa svim vrstama informacija, robe i usluga, dok istovremeno skoro sve demokracije svijeta obilato posežu za tehnologijama nadzora i kontrole, istodobno provodeći zastrašivanja i represije. U scenskoj formi dobro kontroliranog turističkog putovanja, mi smo suočavale i ispitivale propagandne obrasce i stereotipe, što Sjeverne Koreje što neoliberalnih demokracija, te kako se u tom kontekstu reprezentira i doživljava ideja slobode i kako se njome manipulira.

Express: Nekoliko puta surađivali ste s riječkim HNK Ivana pl. Zajca, između ostalog s Frljićem na "Kompleksu Ristić". Kako ste zadovoljni tom suradnjom?

"Kompleks Ristić" jedan je od dramaturški najkompleksnijih pothvata u kojima sam sudjelovala. Kako je početna tema bio Ljubiša Ristić, određeni su bili istraživači, pa i ja među njima, za njegov lik i djelo, posebno za Hrvatsku, Sloveniju i Srbiju, jer, naravno, sam Ristić ili fenomen Ristića znači različite stvari u ta tri konteksta. Istraživati taj dio kazališne i društvene povijesti bilo je strahovito ushićujuće.

Što se tiče HNK Ivana pl. Zajca, sad je prošlo već mnogo vremena otkad sam posljednji put radila dramaturgiju na nekoj od predstava. Prethodne suradnje su me na najljepši način vezale za Rijeku iz različitih razloga, i iskreno mi je žao da sad, kad pola vremena živim u tom gradu, ne radim više u njemu. Ali to je, pretpostavljam, pitanje repertoarske politike.

Express: U autorskom projekt "Drama o kraju sveta" bavili ste se pitanjem ekologije, feminizma, pobune i kolektivnim osjećanjem "kraja svijeta". Je li taj osjećaj izazvan pandemijom koronavirusa i ratom u Ukrajini ili je rezultat nekih drugih faktora, specifičnih za neoliberalni kapitalizam?

Ta drama je započeta pred pandemiju i onda završena neposredno nakon prvog vala koronavirusa. Pandemija je sigurno utjecala na nju, ali glavno polazište bio je osjećaj kraja svijeta, za koji mi se činilo, kroz razgovore s ljudima, da je neuhvatljiv, ali i vrlo dijeljen. Drama je smještena u jedan svijet koji strašno sliči današnjem, samo s malo više političke represije, odnosno svijet koji bi mogao da nam se dogodi za šest mjeseci, a negdje se već i dogodio, i kroz pitanja pobune, sjećanja i prijateljstva, ona se suštinski bavi pitanjem političke imaginacije, odnosno pokušaju da se kraj svijeta ne misli defetistički, da kraj mislimo konkretno kao radikalan kraj svijeta eksploatacije, nepravde i revizionizma. Naravno, naši snovi izvan drame uglavnom se zaustavljaju na slikama apokalipse. Jedna junakinja u pismu kćeri kaže da sanja kraj svijeta tako što pada bomba i svi nestajemo sprženi u bljesku. I dodaje: "Ja sam dijete Hladnog rata, pa je logično da tako sanjam kraj svijeta". U međuvremenu su se hladnoratovski strahovi vratili, ali meni se i dalje čini da nove generacije sanjaju kraj svijeta kao pustu zemlju vječitog vrelog ljeta, bez ijedne travke ili izvora trave na horizontu. Okreni-obrni, i rat i klimatske promjene isto su proizvod kapitalizma, koji je u srži nezajažljiv, nepravedan i smrtonosan. Nikakva reforma sistema tu neće pomoći. Netko je rekao da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, ali pitanje rušenja kapitalizma je pitanje života ili smrti za ovaj planet. Samo što, eto, izgleda da radije biramo smrt, i puni empatije, melankolije, tuge, zgražavanja, ili ljutnje, mi tako stojimo i gledamo kraj svijeta kako se polako odmotava pred našim ekranima i očima.