Nekada davno, nakon proznog debija, Boris Dežulović je na pitanje o tome otkud tako puno pisaca među novinarima, odgovarao protupitanjem: otkud toliko plivača među vaterpolistima? Danas, 22 godine nakon “Chistkinda”, ovaj autor mora, ne svojom krivicom, objašnjavati kako ne postoje dva razloga – kalendarski i suštinski - zbog kojih je objavljivanje romana “Tko je taj čovjek?”, važan, jako važan događaj za hrvatsku književnost. Postoji, naime, samo jedan i on je među koricama knjige koju je objavila riječka nakladnička kuća Ex libris i koju će autor promovirati na predstojećem, 31. Sa(n)jam knjige u Istri.
Express: Boro, već dvadeset godina nisi napisao roman – što ne znači da nisi napisao štošta – pa ispada da je ovo bio savršen tajming za prozu o rađanju fašizma.
Dopusti da te prekinem i uložim ispravak krivog navoda te oštar prosvjed zbog prešućivanja “Života i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira” iz 2023., kojega i ti, kao mnogi koji moj novi roman čitaju kao prvi nakon dvadeset godina, trpate u ono “štošta” što sam pisao u tom dugom međuvremenu. Kao žohar Štoštamir ne pristajem dijeliti prozu na dječju, omladinsku i takozvanu ozbiljnu koja podrazumijeva da neozbiljni mladi neće čitati “Tko je taj čovjek?”, onako kako ozbiljni odrasli nisu čitali “Zaštomira”. Hvala.
Express: Dobro, da preformuliram pitanje: Boro, ispada da je ovo bio savršen tajming za prozu o rađanju fašizma. To je, nažalost, istina, ali nije istina da si tempirao vrijeme objave, jer je ‘Tko je taj čovjek?’ produkt ozbiljnih istraživanja, novih čitanja, prije svega Manna, i uranjanja u dubine interneta koji nije samo poligon za budale i pornomane. Koliko je, dakle, prošlo od odluke da napišeš ovaj roman do verzije kojom si ti bio zadovoljan?
Nisam, zaista, tempirao vrijeme objave. Da sam to htio, napisao bih ga i marketinški mudro objavio umjesto “Zaštomira”, dakle 2023. godine, pa promovirao u Puli u studenome 2023., na lijepu i okruglu stogodišnjicu Hitlerova Pivskog puča u Münchenu, kada i gdje je smještena radnja romana. Tim više što je zamisao za priču stara više od onih tvojih nesretnih dvadeset godina: prvi put s uma mi je sišla istodobno kad i “Christkind”, roman s istim odgovorom - ubiti Zlo na vrijeme - ali potpuno drugim pitanjima. Ta druga pitanja, kako si i sam primijetio, tražila su zaista ozbiljno istraživanje, zbog čega sam - radeći u međuvremenu ono, kako si nazvao, da: štošta - pisanje stalno odgađao. U ekspediciju vremeplovom u München studenoga 1923. krenuo sam tako čim sam završio “Zaštomira”, i trajala je po prilici dvije godine.
Express: Kakve reakcije dolaze do tebe? Ne mislim na prikaze i kritike u medijima, već na publiku koja se, mislim, dijeli na tri dominantne skupine: one koji su povjerovali kako si zbilja odustao od proze, one koji su očekivali nešto poput romana ‘Jebo sad hiljadu dinara’ i one koje si iznenadio romanom koji je bliže klasičnoj njemačkoj, nego ovdašnjoj suvremenoj književnosti.
Pa i “Christkind”, moja prva proza, bio je svjesno iznevjeravanje očekivanja čitatelja, koji su mi se u lijepom broju kasnije žalili da su, sve očekujući satiru i zajebanciju, roman čitali u u duru, do kraja čekajući nekakav urnebesni punchline, da bi ga kasnije morali čitati ponovo, u molskom ključu. Pa su kasnije oprezno čitali “Jebo sad hiljadu dinara”, nesigurni smiju li se smijati. Ako je dakle roman koji je bliže klasičnoj njemačkoj nego suvremenoj hrvatskoj književnosti uopće iznenađenje, onda je iznenađenje samo onima koji ne vide kako je suvremena hrvatska povijest u međuvremenu došla bliža klasičnoj njemačkoj.
Express: Znam puno onih koje lakoća čitanja tvojih novinskih tekstova navodi da vjeruju u beskrajnu lakoću tvojeg pisanja, iako je najčešće obrnuto. Što je u ovom slučaju bilo teže: pisati ovakav tekst ili odlučiti kako nećeš voditi računa o potencijalnoj i postojećoj zahtjevnosti čitanja?
Opet ću se vratiti “Zaštomiru”. Takav jedan račun - o potencijalnoj, dakle, zahtjevnosti čitanja - vodio sam, naime, upravo pišući taj roman, pitajući se mogu li i mlađi čitatelji pratiti jednu razmjerno zahtjevnu priču. I jasno, vrlo sam brzo shvatio da se dječja pamet ne smije podcjenjivati: ako je išta za podcjenjivanje, to je pamet takozvanih odraslih. A od povlađivanja odraslim ljudima i njihovoj pameti odustao sam na vrijeme, dakle odavno. Kad tako na tvoje pitanje odgovorim kako mi je teže bilo pisati tu priču nego voditi računa o zahtjevnosti čitanja, to ne znači da mi je pisanje bilo teško. Što bi se reklo, naprotiv.
Express: Možeš li zamisliti kako netko na plaži čita roman ‘Tko je taj čovjek?”, a da mu na istoj toj plaži nije borbeni položaj?
Ne. Ali ne zbog toga što bi moj roman imao mobilizirati vojno sposobnu čeljad, za to služi druga vrsta knjiga. Kad su, recimo, u ono davno ljeto prije točno stotinu godina, u srpnju 1925., na baltičkim plažama čitali uzbudljivo ljetno štivo, novu knjigu minhenskog Eher-Verlaga - “Mein Kampf” ili tako nešto - malo tko je mogao zamisliti da je ta neugledna knjiga zapravo mobilizacijski poziv. Danas, međutim, u vrlo novo, nepismeno i ignorantsko doba, već samo čitanje knjige na plaži predstavlja zauzimanje borbenog položaja.
Express: Konačno, ‘Tko je taj čovjek?’ kojem se pristojan svijet podsmjehuje, medijski ga mainstream karikira, da bi sve skončalo u prahu i pepelu u plinskim komorama?
I čitatelj misli da zna “tko je taj čovjek”, pa se već do polovice romana ispostavi da ne zna. To i jest poanta priče. Ili barem jedna od njih. Znamo li dakle tko je taj čovjek? Bismo li se - jesmo li se ikad - vidjevši ga u pivnici ili na televiziji, upitali: “Tko je taj čovjek”? U ono vrijeme, recimo - kad smo već kod okruglih obljetnica i ljetnih hitova s baltičkih plaža dvadesetih - to se prvi zapitao jedan mladi filolog iz Mönchengladbacha, koji je upravo ovih dana prije točno stotinu godina, listopada 1925., pročitavši “Mein Kampf” u svoj dnevnik zapisao, citiram: “Tko je taj čovjek? Napola pučanin, napola Bog! Krist ili samo Ivan Krstitelj?” Taj oduševljeni mladić bio je inače poslovni direktor nekakvog desničarskog Arbeitgemeinschafta i glavni urednik njihovih novina, NS-Briefe. Zvao se, čini mi se, Joseph Goebbels.
Express: München je mjesto radnje romana, a ti u njemu ili nisi bio ili si ga vidio kao turist. Ipak, postigao si vrlo uvjerljivu atmosferu tog grada. Je li to posljedica tuđe pomoći ili činjenice da svi naši müncheni danas sliče na onaj pravi od prije 100 godina?
Uz cjelonoćna listanja biografija i doktorata sa njemačkih sveučilišnih stranica, njemačke štampe iz dvadesetih i voznih redova Pruskih željeznica, sve uz Wagnera, Mahlera i Puccinija, bilo je, jasno, i malo tuđe pomoći, ali isključivo u funkciji faktografske inspekcije. U Münchenu, naime, zaista nikad u životu nisam bio, niti kao turist - naročito ne kao turist - a kako, jasno, ne znam ni njemački, revizori rukopisa bili su mi Alida Bremer i njezin dragi bivši muž, dobri naš drug Thomas Bremer, minhenski i beogradski student, slavist koji perfektno govori hrvatski, ali i teolog širokog zamaha, privatno opsjednut temom ruske bjelogardejske emigracije u weimarskoj Njemačkoj. Ukratko, upravo idealni čitač mog rukopisa. Thomas, eto, dugo nije vjerovao da ja stvarno ne znam njemački i da nikad u životu nisam bio u Münchenu, na što sam mu odgovorio pitanjem - kako zaboga itko tko živi u Hrvatskoj 2025. može reći da nikad nije živio u Münchenu 1925.?
Express: Junak knjige zna – i to jedini! - što će se dogoditi u skoroj budućnosti, ali ni on ne zna kako je srce zla u sjeni i po strani, sve dok se ne desi trenutak prevrata. Nećemo, nije lijepo, otkriti rasplet, ali možemo govoriti o micanju fokusa s očekivanog kao dijelu tvog književnog postupka.
Volim, rekoh, iznevjeravati očekivanja, tom tehnikom bavim se i u novinskom pisanju. Neočekivani obrat jedan je od efektnijih alata za razumijevanje priče. U životu, uostalom, kao i u povijesti - primijetili su možda i naši čitatelji - nikad ništa nije onako kako se čini. I nikad ništa ne ispadne kako smo očekivali. Pa svejedno ljudi svaki put ponavljaju postupak, sve očekujući drugačiji, onaj očekivani rezultat. Albert Einstein, recimo, tako je definirao ljudsku glupost, dok mi u Hrvatskoj to pristojnije nazivamo “dvostrukom konotacijom”.
Express: Glavni junak mogao je biti, što bi također bilo opravdano, profesionalni vojnik, veteran svjetskog rata, ali ne onog iz 1914., specijalac, neki Terminator kojem ne smeta kombinacija piva i konjaka, a ne novinar ili, kao u ‘Christkindu’, knjižar. Zašto nije?
“Zato što se s iskonskim zlom o kojem ovisi povijest čovječanstva valja suočiti ama baš svako ljudsko biće, a ne samo drug Tito ili Churchill, ili Blek Stena, ili Bruce Willis.” Tako sam na slično pitanje odgovorio u jednom intervjuu nakon “Christkinda”: “Tom zlu mora u oči pogledati svatko od nas, i nema isprike ako nisi komandos ili pripadnik nekakve galaktičke specijalne jedinice, nego samo obični, mali, jebeni splitski knjižar”. Ili, nemam pojma, neki američki novinar nepoznate prošlosti. Odnosno budućnosti. “Tko je taj čovjek” nećemo, naime, do kraja romana saznati ni mi, ni on.
Express: Friedrich Frederick Walter nije novinar koji stvarnost bilježi, on je želi promijeniti i to akontativno. Uzeti sebi taj zadatak možda je pretjerano, ali pitanje je koliko je puko bilježenje zapravo besmisleno?
Ako to i jest pitanje, na našem je jeziku bogami prilično retoričko. Najzad, o toj stvari, o besmislu pukog bilježenja stvarnosti, dosta znamo i ti i ja. Ništa se ovdje nije promijenilo i neće se promijeniti bilježenjem, te su usputne novinske i književne bilješke zapravo tek naša privatna suočavanja i izmirenja: danas i ovdje, na koncu, jedine su časne bitke one unaprijed izgubljene. Barem dok ne izmisle vremeplov. Ili su ga već izmislili, samo smo mi ostali beznadno zaglavljeni u budućnosti.
Express: Mogao si birati nakladnika, od takozvanih velikih izdavača do portala Telegram koji je objavio ‘Bili libar’, a odlučio se za riječki Ex libris. Zašto?
Ex Libris je prijateljska gerilska banda, njihova mala izdavačka kuća je i moja kuća, a ja ne izdajem prijatelje: oni izdaju mene. I tako već nekoliko godina, još od “Summe Atheologiae”. Osim Franje Tuđmana, ovdje se od knjiga ionako nitko nije obogatio, književnost je kod nas hobi članova podružnica Matice hrvatske, dokonih akademika i ambicioznih novinara, a sakupljanjem salveta ne baviš se s trgovcima papirnom galanterijom.
Express: Još jedno zašto. Dakle, zašto - i bez obzira na povijesno iskustvo - ljudski rod zbilja vjeruje kako će sve biti dobro samo od sebe i da, parafrazirajući Lennona, nije gotovo ako nije dobro?
Što ljudima drugo preostaje? Uvjerili su ih da ne mogu ništa promijeniti i da je svaki njihov napor uzaludan jer o svemu odlučuju apstraktni neki centri moći, famozni i vrlo doslovno rogati iz naših djetinjstava, oni s kojima se nije pametno bosti. A ljudi su onda jedva dočekali da se riješe teškog bremena odgovornosti za vlastite živote. S vrelom nadom da negdje nekako ipak ima boga, ako ne onoga iz Starog zavjeta, onda barem onoga ex machina. U to da će sve biti dobro samo od sebe vjeruju, međutim, samo oni kojima dobro nije: Hrvate su, na primjer, uspješno uvjerili da im je samo od sebe odavno već zapravo dobro.
Express: Pred kraj: kako ti kao ovisnik o Hajduku doživljavaš tranziciju Torcide od ‘kontra mraku’ do ‘za dom spremni’?
Ne razumijem, kakve veze Torcida ima s Hajdukom?
Express: Ispričavam se, ali ja, poput nogometaša Hajduka ili Ljube Pavasovića Viskovića, uporno zaboravljam kako se sa sjeverne okuke Poljuda odavno navija za ‘Associazione Calcio Spalato’, a ne za klub slavne, antifašističke i partizanske povijesti. No, okrenimo se mi budućnosti: s obzirom na to da nisi prva mladost, kolika će biti pauza do sljedećeg romana?
Imam ideju i razrađujem grubu skicu priče, odavno me već proganja, o putniku kroz vrijeme koji se vraća u prošlost da ubije Führera, ali ne bih previše otkrivao.
