Damir Karakaš napokon je postigao čudo - postao je prorok u vlastitoj kući! Njegov film “Proslava” gospićka je publika u punoj dvorani dočekala ovacijama. Karakaš i Lika dosad se nikad nisu voljeli ovako javno.
“Proslava” je, recimo to odmah, odličan film. Zapravo, izvrstan, na svaki način. Turoban, mračan, realističan, a opet ekspresivan, izdvaja se iz srednje struje naše kinematografije po nizu odlika. Tko god je, recimo, rastao u Lici sedamdesetih i osamdesetih, odmah će prepoznati svaki komad odjeće (na primjer, pletene vunene čarape, u kojima je bilo lakše savladati zimu kad se temperatura spuštala i do minus 29 stupnjeva), ovčje kožuhe i druge predmete svojstvene tom kraju. Snimatelj Aleksandar Pavlović, scenograf Bojan Drezgić i kostimografkinja Morana Starčević napravili su veliki posao, kojim su znatno pomogli nadahnutom režiseru Bruni Ankoviću i scenaristici Jeleni Paljan, koja je Karakašev tekst fluentno prevela u ekspresivan filmski jezik.
Kad gledate “Proslavu”, vidite jednu skoro naturalističku sliku Like od 20-ih godina prošlog stoljeća do kraja rata i poraća. Damir Karakaš u knjizi je, zapravo, ispisao priču o tome kako običan čovjek završi u ustašama. On ne sudi, on priča. Jedan od fragmenata odrastanja dječaka Mije, možda najbolniji i najteži za gledanje, scena je u kojoj Mijo po naredbi oca mora odvesti svog psa u šumu, svezati ga za drvo i ostaviti vukovima ili gladi. Zašto to Mijo čini? U selu je pas ujeo žandara, i žandari su zabranili držanje pasa u domaćinstvima. Nema nikakve sumnje da takav događaj može istraumatizirati dijete - on proizvodi traumu i u očima kino gledatelja, a kamoli stvarnog aktera priče. Mi se možemo staviti u kožu glavnog lika - savršeno jasno možemo “hineinfuhlen”, kako bi rekli Nijemci (“suosjećati”), shvatiti njegovo psihološko stanje i otpor lokalnih seljaka prema žandarima (čitaj: Jugoslaviji, Srbiji, Srbima, žandarima, sucima, kralju, režimu) koji ih, u ionako siromašnom kraju, čini još bjednijima i poniženijima. Sceni ostavljanja psa na nemilost vukovima, u dječakovu odrastanju prethodi odvođenje starog, nemoćnog djeda, na isto mjesto, po istom “poslu”. Jednako su strašni prizori pokapanja tek rođene djece. Surovije ne može biti.
Cijeli je taj kraj, kao i život u njemu, velika scena bijede: kad se na kraju Mijo pridruži proslavi nove Države (uz radosnu povorku koja s pjesmom, pod zastavama, hrli gradu i sretnijem sutra u Neovisnoj), po putu uočava grupe Roma koje ustaše odvode, valjda prema nekoj jami, ali on nema izbora. I sam ostaje ustaša, pa se nakon rata skriva po šumi, iz daljine gledajući rodno selo, jedući lišće, pijući vodu od otopljenog snijega.
Autori “Proslave” ne sude niti ne brane - oni pokazuju tijek događaja, ne ulazeći u metafizička i pravno-politička pitanja, njihov se stav vidi tek na kraju, montažom kadrova Pavelića i ustaša. Iz OFF-a čujemo Poglavnikov glas: “Jer narod koji nije kadar podnijeti žrtvu nije vrijedan živjeti” (gotovo identične rečenice izgovarao je Hitler). Odmah nakon te Pavelićeve rečenice vidimo izmučenog Miju kako 1945. leži na zemlji, u šumi, izmučen i jadan...
Prizor iz 'Proslave'
Kamera, scenografija i kostimi dali su hegedušićevski snažnu sliku vremena i prostora. Ovo je, izvan svake sumnje, film godine u Hrvatskoj, a probija se - i još će - i po svijetu. Ono što ga čini iznimnim u našoj kinematografiji jest reljefna, slojevita priča o tragici. Autori nisu prikazali Miju kao zlog ustašu, ni kao dobrog, ni neljudsko ni nadljudsko biće, oni su zahvatili u srž ljudskog. Naša kinematografija, sve naše kinematografije, nisu imale previše razumijevanja za ljudskost “neljudi” - dakle, poraženih protivnika. Nenad Polimac jednom je, imajući na umu hrvatsku kinematografiju, genijalno opisao ključni idejni deficit naših ratnih i političkih filmova. U njima, napisao je, u pravilu fali “po jedan loš pop i jedan dobar Srbin”. To će reći da je naša kinematografija idejno domobranska, oportunistička, što prolazi na HAVC-u i dobiva na budžetu, ali gubi na reljefnosti, uvjerljivosti, dakle umjetničkoj snazi - a ona je za film, hm, pa moglo bi se reći presudna. Svi se sjećamo glavnih uloga Rade Šerbedžije, ali nezaboravnom je ostala i epizoda u Vrdoljakovu filmu “U gori raste zelen bor”. Šerbedžija je kao domobranski časnik koji se odbija predati dao filmsku epizodu života, dok pojedini prizori pokazuju da su ispod različitih uniformi zapravo bili isti ljudski materijali, siroti seljaci koje su sudbina i velika politika odvele na ovu ili onu stranu. To je vjerojatno najbolji dio inače sjajnog filma - hirovita igra povijesti koja seljake koristi kao topovsko meso, bez svrhe i smisla po njih same.
Otprilike kao “Proslava”. Velik je i moćan film “Zimovanje u Jakobsfeldu”, na kojemu su sedamdesetih odrasli milijuni mladih u Jugoslaviji. U filmu pratimo dječaka Milana, dječaka iz partizanske obitelji, koji odlazi u folksdojčersko selo kako bi tamo prezimio. Susreće se s gazdom Jakobom Jerihom, gdje sakriva svog prijatelja Rašu. Gazda Jakob (briljantni Slobodan Cico Perović) nema djece, pa mu se ljepuškasti, marljivi dječak Milan (Slavko Štimac) dopadne to te mjere da ga faktički posvaja, čak na štetu svog krvnog rođaka. No dječak mu na kraju filma bježi, izdaje ga, iako ga je Jakob, dobri Nijemac, spasio - cenzura nije primijetila ovaj moralni luping, ali možda je bolje da je tako, to je filmu dalo na slojevitosti - na kraju zapravo sažalijevamo dobrog Nijemca...
Karakašev se Mijo skriva u šumi. Mića Popović je šezdesetih snimio film “Čovjek iz hrastove šume”, u kojemu vidimo četnika s ljudskim licem. Mija Aleksić glumi negativca Maksima, koji krajem rata tumara srbijanskim šumama, kolje komuniste i za svakog ubijenog upisuje po jednu recku na svom rabošu. Recki je poprilično. Maksim je psihopat, pa se nakon svakog ubojstva pomokri. No između partizana i četnika, on je zapravo individualist, usamljeni “killer” koji nije dio ni jednog plemena, više ga zanima fatalna plavuša, partizanska Veronica Lake, i zlato, nego ideologija. Iz brojnih dijaloga nazire se Popovićev stav prema komunizmu i državi, ali i srpstvu.
“Ovo je moj učenik”, govori Bata Živojinović, profesor među četnicima, predstavljajući mu mladog učenika koji je tek došao u šumu, pa dodaje: “Da je više takvih, ova bi zemlja najkasnije za 200 godina izašla iz srednjeg veka” (Popović, čini se, nije davao osobite šanse prosvjetiteljstvu u Srbiji).
“Mnogo ti pričaš, profesore”, uzvraća Maksim.
“Ko je ovaj”, pita student, na što mu profesor kaže:
“Pesnik smrti, ili u prozi, ubica.”
Nešto kasnije slijedi nova zanimljiva scena.
“Znaš li da popraviš motor?!”, pita vojvoda, četnik, novopristigloga gimnazijalca.
Ovaj muca: “Imam neko oskudno gimnazijsko znanje”.
Vojvoda malo šuti pa poviče: “Gimnazijsko znanje nije nikakvo znanje! Gimnazije proizvode neradnike i govornike. I komuniste!”.
Veljko Bulajić u “Neretvi” je, slučajno ili ne, u kratkoj sceni zapravo vrlo pozitivnim prikazao lik starojugoslavenskog oficira koji se bori protiv partizana. Njegov brat, Dušan Bulajić, ostvario je nezaboravnu epizodu u sceni u kojoj, ne trpeći izdaju zakletvi, ubija Orsona Wellesa kao kraljeva senatora. Peter Karsten, najslavniji “Švabo” jugoslavenskog filma, u nekoliko je uloga prikazao lik Nijemca slojevitijeg od paradigmatskih negativaca, kakvi su bili Šicer iz “Salaša u Malom Ritu” ili Kriger iz “Otpisanih”, ali ni jugoslavenska kinematografija nije se pretrgla roneći po slojevima duše okupatora i domaćih izdajnika. I njoj su nedostajali po jedan dobar Nijemac i jedan loš partizan, s njima bi postala velika. A tu bolest, eto, nije nadmašila ni demokratska kinematografija, u čemu je “Proslava” zanimljiv i važan iskorak, pa i putokaz.
