Najbolji dokaz srozavanja kriterija u nekom društvu je to što i elementarna pristojnost može postati politički kapital.
Po automatizmu, strah od povratka u stanje u kojem je nasilje - bilo verbalno ili neko drugo - prihvatljiv oblik ponašanja u javnom prostoru, postaje razlog za pasivnost spram onih što, eto, ne misle kako se simfonijskim orkestrom može dirigirati i policijskom palicom.
Nina Obuljen Koržinek, aktualna ministrica kulture i svježa nasljednica krakotrajnog ali štetnog Zlatka Hasanbegovića, u kulturnim je krugovima dočekana kao dar s nebesa.
Predstavljena i percipirana kao osoba liberalnih uvjerenja, prihvaćena je ne kao manje zlo od predšasnika nego kao, kažimo tako, najveće moguće dobro.
Zaista, njezina biografija je takva da bi mogla biti ministricom i tamo gdje se državni dužnosnici umjesto za revolver, hvataju za proračun kad čuju riječ - kultura.
“Radost zbog pobjede nikada nije tako velika kao razočaranje zbog poraza“, mudra je misao oca svih verbalnih akrobacija Miroslava Ćire Blaževića.
Izgovorena je davno i u drugom kontekstu, ali to ništa ne mijenja: svakako se sve ozbiljne stvari na ovom svijetu mogu usporediti s nogometom.
U mjeri u kojoj je imenovanje dr. Hasanbegovića mobiliziralo kulturne radnike, e toliko ih je, sve skupa, od pjesnika do reditelja, od glumaca do kipara, umirila odluka Andreja Plenkovića da u Runjaninovu na broj dva postavi osobu koja je, pored svega ostaloga, tamo već i radila, pa osim što poznaje sustav iznutra, poznaje sve probleme izvan uredskih prostorija.
Zna, dakle, Nina Obuljen Koržinek u kakvom su očajnom stanju hrvatski nakladnici, kao što zna koliko je niska kultura čitanja u nas; ne treba joj crtati da bavljenje kulturom mimo institucija i život umjetnika bez stalne kakve-takve plaće sliči plotu za emisije o preživljavanju u ekstremnim uvjetima; nije joj nepoznato kako su u nas autori, što god da rade, prvi u procesu stvaranja a zadnji u hranidbenom lancu te da se prvo na njima lomi svaka kriza, kao što oni prvi završe na začelju liste kad se distribuira nekakav novac preko posrednika.
Ima, međutim, još nešto što ministrica kulture zna: političko trajanje u direktnoj je vezi s bezuvjetnim prihvaćanjem i onih odluka koje traže pobunu po prirodi stvari.
“Važno je naglasiti da se radi o cjelovitoj poreznoj reformi koja će donijeti ozbiljna rasterećenja građanima i smanjenjem općih poreznih stopa i povećanjem plaća velikom broju građana, tako da sve te elemente treba uzeti u obzir. U sljedećim ćemo danima biti u intenzivnim kontaktima s udrugama kako bismo razmotrili njihove simulacije i izračune”, dio je izjave Nine Obuljen Koržinek, objavljene nakon sastanka s predstavnicima tridesetak udruga koje se bave kulturom, opravdano zabrinutim da će i njih famozna cjelovita porezna reforma financijski unakaziti.
Istog se dana na istome mjestu, u svojem uredu, ministrica sastala i s delegacijom Zajednice nakladnika i knjižara te udruge Knjižni blok, sve ih fino saslušala, ponešto valjda i zabilježila, te dala garanciju, verbalnu naravno, da će “ministarstvo odgovarajućim mehanizmima nastojati kompenzirati eventualne nepovoljne učinke porezne reforme”.
Dok su se pisci i izdavači spremali na kolektivno samoubojstvo zbog najavljenog i samo odgođenog povećanja PDV-a na knjige i dok oni koji žive od autorskih honorara pokušavaju izračunati za koliko će im se umanjiti prihodi i hoće li, kad zarade 84.000 kuna godišnje, stvarno dobiti 11 mjeseci staža ili će se zbog tog novca mjesecima probijati kroz bespuća administracije, skakutati od ove do one službe i sakupljati dokumentaciju kao da su članovi Sanaderova odvjetničkog tima, resorna ministrica je gledala širu sliku.
Malo je mutna (slika, ne ministrica), ali to joj očito nije smetnja u fokusiranju na elemente koje treba uzeti u obzir.
E, zamislimo sada da je bivši ministar, onaj kojeg su pjesnici i redatelji, glumci i kipari, dočekivali kad god bi zalutao na posao, dakle gotovo svaki dan, zatražio povećanje PDV-a na knjige ili izjednačavanje autorskih s ugovorima o djelu, čime se neto prihod autora smanjuje, jer se bruto sigurno neće povećavati, osim ako naručitelji i privremeni poslodavci ne dobiju kolektivni napadaj filantropije; te da je sve još i krenuo objašnjavati frazama o “cjelovitoj poreznoj reformi koja će donijeti ozbiljna rasterećenja građanima”, dok će “ministarstvo odgovarajućim mehanizmima nastojati kompenzirati eventualne nepovoljne učinke porezne reforme“...
Nije nemoguće da bi ga Kulturnjaci 2016, pojačani jakim snagama HDP-a, HND-a i HAVC-a, dočekivali i pred kućom, sa zviždaljkama i razvijenim transparentima.
Jedna od razlika između agresivnih političkih komesara poput Hasanbegovića i pristojnih vršitelja povjerene dužnosti, poput Nine Obuljen Koržinek, je u tome što prvi uporno ne uspijevaju naučiti od drugih da se ideološkim nasiljem postiže daleko manje nego takozvanim reformskim mjerama koje, kao, ne zalaze u prostore slobodnog rada i izražavanja, ali ga zato suptilno obezvređuju.
Ministrica kulture postavila se u priči o famoznoj cjelovitoj poreznoj reformi ne kao to što jest nego kao državna tajnica kod Zdravka Marića, što je možda odgovorno spram starog prijatelja Andreja Plenkovića, ali nije naspram onih koji su joj u opisu posla.
Njih je tek riješila nametnute obveze objašnjavanja da se visoka kultura i vrhunska umjetnost ne mjere domoljubnim nego estetskim mjerama. Samo, ako je to taj veličanstveni napredak, ako ravnatelj HAVC-a neće postati Željko Glasnović, ali će strukovne udruge i dalje biti u stanju trajne borbene spremnosti, e onda - kako bi rekli na portalu Peščanik - ništa.
